Piše Svetlana Peruničić
Foto Darko Jovanović
Od kada je Marijana Papić na čelu Osnovne škole Pavle Rovinski u Podgorici, ta škola dobila je vjerovatno više priznanja od bilo koje druge. Za 14 godina, koliko je energična i harizmatična Marijana direktorica, škola je, između ostalog, dobila dvije prestižne nagrade – Oktoih, najveće državno priznanje u oblasti obrazovanja (2009), i Orden narodnog jedinstva (2013), nagradu koju ruski predsjednik Vladimir Putin svakog 4. novembra u Kremlju lično uručuje najzaslužnijim pojedincima i ustanovama za širenje ruske kulture i promociju ruskog jezika.
Prije dvije godine je lično nagrađena Oktoihom, čime je postala vjerovatno jedina direktorica koja može da se pohvali da su za njenog mandata i škola i ona dobili to najveće priznanje. Iste godine, Fondacija Ruski mir joj je uručila Rusku nagradu, priznanje koje se dodjeljuje zaslužnima iz oblasti kulture i prosvjete za promociju ruskog jezika.
Marijana Papić je rođena na Cetinju, ali je odrasla i cio život provela u Podgorici. “Želja mi je bila da studiram engleski jezik i književnost. Međutim, bila sam radničko dijete, tako da roditelji nijesu bili u mogućnosti da finansiraju studije van Crne Gore, pa sam u Nikšiću upisala Pedagošku akademiju, Engleski jezik i književnost, i završila za godinu i po. U međuvremenu, između dvije godine studija, išla sam u Englesku. Odlazak sam ostvarila preko drugarice sa kojom sam se dopisivala i koja je prvo posjetila mene, a nakon toga ja nju. U to vrijeme je teško bilo poslati dijete u inostranstvo na mjesec dana. Nakon završetka Pedagoške akademije počela sam da radim u OŠ Branko Božović, i kao ispomoć u još nekoliko srednjih škola. Dok sam radila kao nastavnica išla sam na seminare u Notingemu, Oksfordu, a završila sam i Ekerslijevu školu za strane studente u Oksfordu.”
Nakon 20 godina rada u toj školi prešla je u OŠ Pavle Rovinski. U međuvremenu se doškolovala i, pored velikih porodičnih i poslovnih obaveza, u Nikšiću završila Fakultet za engleski jezik i književnost. Poslije 28 godina rada u učionici izabrana je za direktoricu. “Četrnaest godina rukovodim školom i ovo mi je četvrti mandat. Na čelu sam sjajnog i vrijednog kolektiva. Možda ne bih bila tako dugo na ovoj funkciji da nemam dobre saradnike, odgovorne i kreativne nastavnike i kvalitetnu saradnju sa roditeljima. Naša škola je jedan veliki sistem koji dobro funkcioniše.”
S obzirom da škola nosi ime čuvenog ruskog istoričara, etnologa, filologa, koji je najljepše godine svog života proveo u Crnoj Gori i pisao o njoj, često je obilaze ruski ambasadori i diplomate u Crnoj Gori. “Škola je, još dok je u Crnoj Gori bio konzulat, sa njima ostvarila dobru saradnju. Zajedno smo uspjeli da izdejstvujemo da dobije bistu Pavla Rovinskog, urađenu u Rusiji. Pridajemo veliki značaj učenju ruskog jezika upravo zbog naziva škole. Imamo dvije sjajne profesorice ruskog jezika koje zajedno sa učenicima tradicionalno obilježavaju značajne ruske praznike, učestvuju na raznim manifestacijama, sarađuju sa ruskim kulturnim centrom.”
Orden narodnog jedinstva
Ruska ambasada je Marijanu Papić 2013. godine predložila za Orden narodnog jedinstva. Papić se sjeća da je bila iznenađena kada je ruski ataše za kulturu tim povodom došao nenajavljeno, a nakon nekoliko dana opet. “Kazao mi je da trebam da idem za Moskvu da mi lično predsjednik Vladimir Putin uruči nagradu – orden. To je bilo deset dana uoči uručivanja. Bila sam vrlo uzbuđena i sve što se tamo dešavalo za mene je bilo kao na filmu, nestvarno. Taj orden svake godine, 4. novembra, predsjednik Rusije dodjeljuje u Kremlju najzaslužnijim strancima za doprinos širenju ruske kulture i promociju ruskog jezika. Ja sam jedina osoba sa Balkana, a uz to žena, koja je dobila ovaj orden.” Sve je, kako kaže Marijana, bilo savršeno organizovano. “Za stolom gdje sam sjedjela sve je bilo napisano na crnogorskom jeziku, od menija do programa. Pored mene je sjedio patrijarh ruski Kiril, a do njega predsjednik Putin. Među zvanicama su bili i Sergej Lavrov, Valentina Terješkova i mnoge druge poznate ličnosti. To što sam doživjela teško je riječima opisati.”
Dok je predavala, važila je za strogu nastavnicu. No, sada često sreće bivše učenike koji s ponosom ističu da im bila uzor i da im je ulila ljubav prema engleskom jeziku. “Najveće priznanje mi je kada sretnem bivše đake koji pričaju o danima koje smo proveli zajedno i o onome čemu sam ih naučila. Uvijek sam im govorila da treba da steknu dobru osnovu u osnovnoj školi, jer će kasnije lakše nadograditi znanje. I to su mnogi zapamtili. Nastavnik takođe treba da pokaže učenicima ljubav prema predmetu koji predaje, da im pojasni zašto ga je izabrao, da bi imali valjan razlog za učenje. Ja sam imala sjajne profesorice u osnovnoj školi i gimnaziji, dobre uzore, pa mi nije bilo teško. Kad učite ono što volite i kad radite posao koji volite nikad se ne umarate i lakše postižete postavljene ciljeve.”
Dogovor sa kolektivom
Šta god je radila u životu, davala se maksimalno, odgovorno i završavala sve kako treba. “Uvijek sam bila veoma odgovorna, možda i stroga prema sebi. Hrabrila sam se riječima da svaki sljedeći pokušaj u ostvarenju nekog cilja mora da bude bolji od prethodnog. Nikada nijesam zakasnila na posao i, ne računajući dva porodiljska, nikada nijesam koristila bolovanje.”
Marijana ističe da nikada nije pomislila da će biti na čelu škole, da je sve bio splet okolnosti. “Ako nešto ne znam, ne libim se da nekoga pitam. Nije sramota ne znati. Pri donošenju važnih odluka konsultujem se sa mojim saradnicama.”
Imala je ponude da napusti sadašnje radno mjesto i ide stepenik više, ali nije htjela. “Ne želim da gradim karijeru pred kraj radnog vijeka. Uz to, mnogo volim djecu i poštujem svoje kolege. I kad bih ponovo mogla da biram, izabrala bih rad u školi”, kaže Marija Papić, te dodaje da direktor treba dati sve od sebe da bi bio uzor svima. “Nema osobe bez mane, ali direktor škole, kao javna ličnost, uvijek je na pozornici i mora da vodi računa da zajedno sa kolektivom gradi ugled škole. Pored roditelja, prosvjetni radnici su ti koji vaspitavaju i obrazuju mlade naraštaje, i uzori su im.”
Papić je autorka monografije 20 godina škole Pavle Rovinski, a njeno ime nalazi se u knjizi Ličnosti crnogorske prosvjete, autora Radovana Damjanovića. Najviše je ponosna na uspjehe koje postižu učenici i nastavnici, te na visoko kreativan školski kolektiv. Ističe da dosta nekadašnjih učenika te škole studira u Rusiji, mnogi su već završili rusku književnost, medicinu… “Prihvatila sam se ovog posla kada su moja djeca, sin i ćerka, izašla na pravi put i kada sam bila sigurna da ih ništa ne može izbaciti sa kolosijeka na koji smo ih izveli moj suprug i ja. Ćerka je profesorica muzičke kulture u osnovnoj školi, a sin snimatelj u televiziji.”
Zbog brojnih obaveza porodica često trpi, pa joj često u šali prigovaraju da joj je škola glavni dom. A poslije radnog dana ispunjava je odlazak na jogu, čitanje dobre knjige, druženje sa prijateljima. Vikendom se najčešće druži sa prirodom. Sa prijateljima je prešla Taraboš, Bjelasicu, Sinjajevinu, Lukavicu, Prokletije, Komove, Paštrovačku goru, mnoge kanjone, ali najviše od svega uživa u druženju sa tri unuka – Markom, Ilijom i Jovanom.
