Marijana Zečević, spisateljica i književna kritičarka, članica Udruženja književnika Crne gore i urednica časopisa Književni zapis, završila je književnost i magistrirala političke nauke. Bavi se istraživačkim radom, analitičkim novinarstvom i naučnom kritikom, a njeni stručni radovi, objavljivani u naučnim časopisima, isticani su među pet najboljih na području Zapadnog Balkana. Prošle godine objavila je knjigu Toškovićeva Sagrada familija koja je ocijenjena kao projekat od javnog značaja u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, a njena najnovija knjiga je Poezija Novice Đurića ‒ Od maternje melodije do Euklidove i kartezijanske tačke, te smo je najprije pitali šta je za nju poezija.
– Ako pitate šta je tačno za mene poezija, ono što je za Lazu Kostića prostor među javom i med snom, kao odlika njegove romantičarske poetike, u mom slučaju sami moj nadimak “Majino tkivo”, nešto između života i sna, kako je već primordijalno Šopenhauer objasnio. “To je Maja, veo varke, koji obavija oči smrtnih i čini da oni vide jedan svijet za koji putnik izdaleka misli da je voda, ili na bačen konopac koji mu se ukazuje kao zmija.” (Ova poređenja se ponavljaju na bezbroj mjesta u Vedama i Puranama). A što su svi ti mislioci mislili, ono o čem oni govore nije ništa drugo do ono o čem mi sad govorimo: svijet kao predstava podložan načelu razloga… Kako je Šopenhauer objasnio to je “srodstvo između života i sna“ koje su kako reče “veliki duhovi to doživeli i kazali”. “Vede i Purane za cijelo naše saznanje svijeta, koji one nazivaju Majinim tkivom, ne znaju boljeg poređenja i nijedno drugo češće ne upotrebljavaju do san. Platon često veli da ljudi žive samo u snu, a da se samo filozof trudi da ostane budan“, zaključuje Šopenhauer.
Otprilike, to bi značilo isto kao da upadnete u jednu vrstu sna, iz kojeg je neminovno da slijedi suočavanje sa realnošću i sa svim onim što donosi dan. Iz sveg tog prostora, ja, ipak, ulazim u sferu filozofije i ostajem budna, racionalno razrješavam sve ono što su životna pitanja, uz određenu introspekciju, što su sve faze samospoznaje, prihvatanja odgovornosti, rasta i izgrađivanja.
Kako vidite odnos između poezije i života?
– Zaodijevanje fizičkog svijeta u jedno umjetničko ruho je živopisnost, a slike viđene u mašti poetičnost, kaže Šopenhauer. Da li je poezija quod per se est et per conciptur, ono što je po sebi i sobom nastalo ‒ dakle, produkt koji je sa stanovišta neoplatonista emanacija ili pak događaj iz života koji nazivamo poetskim produhovljavanjem predmetne stvarnosti, zavisi od samog pisca kao izvora i onog fenomenološkog u njemu. Taj smisao za lijepo je Pjesma nad pjesmama, koja se poslije 18. vijeka tumači kao univerzalni princip ljubavi mladića i djevojke, odnosno vjerenika i vjerenice te otud i ljubavna poezija. Poezija je senzibilitet jednog naroda. Kako je Šopenhauer rakao – Ni jedan narod nije bez muzike i poezije. Poezija je konfiguracija i emanacija jednog fenomenalnog svijeta. Dakle, pod fenomenalnim se ne misli na idealni, već phainomenon (pojava, logos, zakon), svijet koji je sa stanovišta fenomenologije u našoj svijesti, jedan poredak koji u mikrokosmosu leži.
Kakav je položaj čovjeka umjetnika i pisca u današnjim prilikama društva?
– Nekada su pisci bili nosioci najviših državnih dužnosti ‒ diplomate, vladari. Njegoš je bio i pjesnik i vladika, dakle sinonim za najumnijeg čovjeka. U diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije Andrić je bio aktivan od 1920. do 1941. godine. Službovao je u osam država i deset gradova: Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseju, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu. Od činovnika u poslanstvu u Vatikanu dolazi do drugog čovjeka jugoslovenske diplomatije. Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu u izolaciji, u kojoj piše romane Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Risto Ratković je od 1927. do 1931. radio u Ministarstvu prosvjete i Ministarstvu inostranih poslova, u diplomatskoj službi proveo je sedam godina. U zemlju se vratio 1945. godine. Laza Kostić bio je i predsjednik suda, bavio se i javnim poslovima, itd.
Kao i kod Andrića, za pisca je najbolja i najproduktivnija osama. Međutim, mora da se radi i egzistira. Na toj relaciji, između esencije i egzistencije danas stoji umjetnik da sve to pomiri i opstane. Međutim, rijetko su danas za pisca omogućene počasti kao u nekadašnjim prilikama. Zašto? Nažalost, zato primat ima politika, a ne kultura. Kako je rekao Šopenhauer, a umnogome bi moglo da se odnosi na današnje vrijeme: “Čovjek visokih, rijetkih duhovnih obdarenosti, primoran da se oda nekom samo korisnom poslu, za koji bi i najobičniji čovjek bio sposoban, liči na skupocjenu vazu, ukrašenu najljepšim slikama, koja bi bila upotrebljena kao kuhinjski lonac; a upoređivati korisne ljude sa genijalnim isto je što i upoređivati tesano kamenje sa dijamantima”.
Lane Gutović je u tom kontekstu na šaljiv način objasnio najpogodniju vrstu, zbog čega možda pisac i nije poželjna kategorija. Za saradnika, kako je rekao, “nije poželjno” izabrati inteligentnog. “Najbolji saradnik je mediokritet. To je idealno. On je prilagodljiv. Kako kod nas kažu ‒ da ima karakter berberske stolice, za svaku bulju da bude udoban i komotan”. Vjerujem da će takve makijavelističke prakse biti sve manje. Međutim, prave vrijednosti su trajna kategorija te umjetnost ima svoju autonomiju koja svaku prolaznost nadvladava. Umjetnost je protivotrov svim vidovima destrukcije.
Vaše studije predstavljaju svojevrsnu erudiciju, te ste i nagrađeni Vidovdanskom poveljom za valorizaciju savremene književne kritike koju dodjeljuje Udruženje književnika Crne Gore. Time ste postavili i određene estetske standarde i kriterijume.
– Valorizacija savremene književne kritike, kao kategorizacija same nagrade, sadrži i implicitne i eksplicitne odrednice; književna kritika kao nauka o književnosti, s jedne strane, i književna kritika kao institucija, jer je književna kritika kulturna diplomatija jednog društva ‒ ono što je Bogdan Popović bio kao “vaspitač ukusa” i Jovan Skerlić kao “učitelj energije”. Bogdan Popović je objavio znamenitu raspravu O vaspitanju ukusa, gdje je izložio svoje glavno kritičko načelo da se čovjek od ukusa i dobar kritičar smatraju istovjetnim. Ljubomir Nedić je takođe tražio da umjetnost prije svega ostane umjetnost i da služi ljepoti. Jer književna kritika je nosilac ideje o prisustvu književnosti u svim kulturnim kretanjima. Taj spoljašnji i unutrašnji pristup, zapravo je odrednica, gdje književna kritika sa svojim opštim osobinama vrši moralnu funkciju, utičući na vrijednosti društva, dok unutrašnji pristup prodire duboko u djelo i uočava njegove umjetničke vrijednosti. Bogdan Popović je tražio da pjesnici i umjetnici budu duhovna elita i predvodnici kulture. Ono što zapravo i sama vrednujem kao kriterijume.
Da li danas čovjek u vremenu brzog protoka informacija i ritma življenja uopšte usvaja taj manir prihvatanja književnosti kao odlike prevashodno kulture življenja.
– Teorija recepcije ispituje kako se književno djelo prima od strane čitalaca (recepijenata) ili čitalačke publike kao konteksta. Po teoriji recepcije svako djelo evocira određeni horizont očekivanja. Da bi na relaciji djelo-čitalac došlo do recepcije neophodno je da postoji određeni horizont očekivanja kod samog čitaoca. Otuda je bitan faktor predrazumijevanja koji uključuje provjeru estetskih vrijednosti pod vidokrugom ranije pročitanih djela, tj. iskustva, interesovanja, želje, potrebe. Ukoliko čovjek nema bar jedno elementarno predznanje, umnogome ništa i ne čita. Kultura čitanja je permanentni proces odgonetanja života i sebe. Sa stanovišta hermeneutike (dakle razumijevanja djela) polazi se od uslova da u dijalogu sa tekstom saznajemo sebe u odnosu na taj tekst.
Koje biste nam knjige izdvojili iz Vaše biblioteke kao omiljene, koje bi i nanovo mogli da pročitate?
– Zaista sam vezana za sve te knjige koje sam pročitala, jer uvijek je tu i neka moja švrljotina, bilješka, podvučene dionice. Upravo te imaju dušu, iako tih djela ima u različitim izdanjima i uvijek su dostupne da se kupe. Izdvojiću samo neke: Zabilješke iz podzemlja Dostojevski, Jadnici Viktor Igo, Majstor i Margarita Bulgakov, Čarobni brijeg Tomas Man, Luča mikrokozma Njegoš, Lelejska gora Mihailo Lalić…. Volim književnost, teško je i pobrojati sve omiljeno i pročitano. Širok je dijapazon. U svakoj knjizi postoji nešto vrijedno.
Urednica ste i časopisa Književni zapis Udruženja književnika Crne Gore. Koliko je književni zapis svjedok epohe i same evolucije čovjeka?
– Još od perioda drevnih civilizacija, prvi zapisi svjedočili su vrijeme, počev od zemlje i kamena, otiska ruke, gline, metala, papirusa, papira te u današnjoj eri tehnosvijeta zapis ne može i bez tastature. Kako se ta podloga mijenjala, tako je i čovjek i svijet evoluirao, do današnje potrošačke civilizacije u kojoj tehnologija napreduje, ali čovjek sve više zaostaje. Ne što ne može da bude ukorak sa najnovijim tehnološkim dostignućima, nego što sve više biva podređen društvenim mrežama, što je tzv. “kultura izloženosti” kojom se briše granica između javnog i privatnog, čemu i sam čovjek doprinosi, kršeći često i prava djeteta pretjeranim izlaganjem djece po društvenim mrežama. Otuda, društvene mreže nerijetko dovode u pitanje kategoriju uljudnosti, za šta je sam čovjek kriv jer ima poriv za “kulturom izloženosti”. Kako je rekao Jovan Dučić “najgori su oni ljudi koji vjeruju da sva osjećanja treba otvoreno pokazati svakome”. Po njemu je to gotovo nečovječno. Po njemu ljudi koji govore o idejama i o stvarima ostanu vječno mladi. Otuda Zorica Tomić ističe “kulturu ćutanja” kao manir kojim se štiti sopstveni integritet. Ćutanje je i osnovni zakon Andrićevih bregova i mostova, kamena u kom se odrazila i njegova sklonost da spiritualne realnosti izrazi materijalnim oblikom i ovjekovječi književnim zapisom. Gdje nema zapisa, nema ni vremena, refleksije, pokoljenja. Stoga je Književni zapis jedna tematska osnova koja upisuje pojedinca i vrijeme u estetski krug trajanja. “Lijepo je ono što služi tvoraštvu, stvaranju”, kako reče Astrov u Čehovljevom djelu Ujka Vanja.
Pa i Gracija je jedan zapis, jer kako reče Dučić u svom tekstu O uljudnosti – žena je po prirodi artist svoje vrste, voleći boje i muziku, cvijeće i svilu, lijepe predmete i sjajne ceremonije”. Otuda je gracija ujedno i ono što je uljudno.
