Razgovarala Kaja Milačić/Foto Nikola Pejović
Garderoba Marella Montenegro/Frizura i šminka Jelena Ilinčić
Marijana Zlopaša je u saradnji sa klubom Velvet, koji mijenja lokacije, gradove, pa i države, pokazala zašto je vrijedilo čekati da se vrati muzici. Džez pjevačica, sa morem u glasu, sada na zreliji način boji svoje nastupe emocijama i okuplja sve više publike. Majka tri djevojčice je u zrelim godinama još uvijek djevojčica. Neposredna, iskrena, vesela i nasmijana i uvijek raspoložena za pjesmu. U takvoj toploj i raspjevanoj atmoferi je protekao i naš razgovor. Otkrila nam je zašto ne voli društvene mreže, kako bira pjesme za nastupe, koliko voli rad u bašti i u kojim je gradovima svoj na svome.
Rođeni ste u Beogradu, gdje trenutno živite, ali Vas svojataju i u Budvi i u Herceg Novom i u Podgorici. Kako se to dogodilo?
– Da, divno je kada vas ljudi i gradovi vole, pa se osjećate kod kuće, kao svoj na svome. Ovdje je u pitanju uzajamna ljubav. Mada, kad već nabrajamo gradove, moram da pomenem Cavtat, gdje sam provela najljepši dio svog djetinjstva. Kažu da su čudni putevi gospodnji, tako je i sa mnom. Svaki od njih je imao uticaja na sve što sam sada. Tako makar kažu: “Čuje se more u tvom glasu”. Čuje se more i ljubav i baš sve što su mi ti gradovi dali kroz život. Bilo je tu pregršt i lijepih trenutaka, ali i onih ne tako lijepih. Upravo kroz te manje lijepe trenutke čovjek raste, gradi sebe, svoju autentičnost, stav, stil, način ka koji misli, radi, osjeće i u mom slučaju, pjeva. Moj otac je iz Nikšića, a iz Beograda, gdje je studirao, preselio je u Švajcarsku, gdje je radio i upoznao moju divnu majku. Po povratku su kratko boravili u Nikšiću, zatim preselili u Budvu, pa Beograd, gdje ja dolazim na ovaj divni svijet. Zatim odlazimo u grad u koji su se moji roditelji zaljubili na prvi pogled, Cavtat. Ko je posjetio Cavtat, zna o čemu govorim. Tata je želio da pokrene privatnu zubarsku praksu, a to je bilo moguće samo u Hrvatskoj u tom trenutku. Živimo tamo do početka rata, pa selimo u Beograd, gdje završavam osnovnu školu, gimnaziju i akademiju. Beograd osjećam i jeste moj grad. Moj suprug je iz Podgorice. Odluka da djecu podižemo u zdravoj, manjoj sredini nas je dovela u Herceg Novi gdje smo proveli šest prelijepih i nezaboravnih godina.
Diplomirali ste džez pjevanje, a od festivala u Budvi 2000. gdje ste zablistali u mediteranskom zvuku, preko nastupa sa Matijom Dedićem i divnih Arsenovih pjesama, danas na nastupima izvodite i neke sasvim neočekivane melodije. Naravno, mislim na Džejeve hitove. Šta je presudno u izboru repertoara?
– Dobra pjesma je dobra pjesma, nije važno kojem muzičkom pravcu pripada. I onog trenutka kada sam počela da pjevam, pjevam sve ono što zaista volim i osjećam, ono što sam ja, što iz duše dolazi. Bez predrasuda i bez pitanja da li treba ili ne. Jednostavno, samo ono za šta osjećaj kaže da! Kako u pjesmi, tako i u svemu. Neke od tih pjesama, prije svega Južnjaci Zdravka Čolića, postale su na neki način moj zaštitni znak: “cura sa juga”. Moja posljednja i prva ljubavi Tereze Kesovije, koju izvodim s posebnom emocijom, zatim pjesme Arsena Dedića i Gabi Novak, i mnogih velikana naše muzičke scene. Ali, isto tako sa velikim zadovoljstvom izvodim legendarne pjesme Lepe Brene, Džeja… Ali, da se vratimo na curu sa juga (smijeh). Sve pjesme koje su obilježile moje djetinjstvo i za koje me vezuje mnogo lijepih i slikovitih trenutaka, a čovjek se formira upravo u djetinjstvu. Da, to je on, kroz čitav život. Samo je poslije stvar kako se “obuče”! Prelijepa sjećanja, počev od Cavtata, mora, barke, mirisa, ulice, našeg potkrovlja, gdje ispred ogledala pjevam sve te pjesme i sanjam upravo o onome što živim sada. Nisam odustajala od pjesme, a nije ni ona od mene, zato sve izgleda tako emotivno. Jednostavno, pjesma je govor moje duše.
Za Vaše nastupe u klubu Velvet sada se traži stolica više i u Beogradu i u Zagrebu, a i u Crnoj Gori tokom ljeta. Priča se o emocijama, Vašoj povezanosti sa publikom, o tome kako ste udahnuli novi život nekim zaboravljenim ex-Yu hitovima. Kako je došlo do te saradnje i šta je po Vašem mišljenju ključ sadašnjeg uspjeha?
– Odgovor je – ljubav. Ljubav i opet ljubav, i život, i sve ono što sam već rekla. Neodustajanje od onoga što sam voljela i volim. Vjera da će sve biti kako treba i u moju korist, ma kako god se sve događalo. Velvet je zaista jedna posebna i za mene veoma emotivna i važna priča. Mnogo ga volim i mnogo sam mu zahvalna. Dogodio se u trenutku kada sam najmanje očekivala povratak muzici, jer sam gotovo bila sigurna da joj se više neću vraćati. Vjerujem da se sve događa kada i kako treba da se dogodi. Ni prije ni kasnije, već upravo onda kada smo spremni. Krenuli smo skromno, klavir i glas za stotinjak ljudi, a sada su kapaciteti Velveta mnogo, mnogo veći i uvijek se traži mjesto više. Jako sam srećna i zahvalna, jer sada, zahvaljujući Velvetu, imam iza sebe predivne i pretalentovane muzičare, moju muzičku porodicu: Dalibora Naumovića, Aleksandra Radulovića, Gorana Kovačevića i Bojana Mitrića, koji od svake pjesme naprave umjetnost i savršenu improvizaciju. All that Jazz. Hvala im na tome.
Kada ponovo možemo očekivati nastupe u Crnoj Gori?
– Ljeto je rezervisano za Crnu Goru, biće mnogo nastupa i jako se radujem!
Zbog brojnih i sve traženijih nastupa, rad u studiju na snimanju novih pjesama je malo usporio, ali vjerujem da se ne zaustavljate ni što se autorskog rada tiče?
– Voljela bih da imam više vremena, jer lijepi su nastupi gdje izvodim pjesme drugih izvođača, ali ono što je zaista glavni i osnovni pečat svakoga ko se bavi muzikom, upravo je autorski rad. Nadam se i radim na tome, da ću uskoro moći da se pohvalim novim pjesmama.
Prisutni ste na društvenim mrežama, ali ne kupujete pratioce, lajkove, niti Vas ima svakodnevno. Šta Vas navodi da potpuno ignorišete algoritme za koje mnogi vjeruju kako donose sreću, veću vidljivost i slušanost?
– Nemanje osjećaja za sve to (smijeh). Ne umijem, ne znam, a i nemam vremena. Možda je stvar generacije, nas iz 70 i neke. Biće da ću morati da nađem nekoga ko se time bavi, jer se priča kako je danas to jako važno. Ali, eto, nekako mi se čini da sam uspjela i bez toga. Ili se možda samo tješim (smijeh).
Moglo bi se reći da baš i ne volite društvene mreže, zašto?
– Pa da, ne volim! Prije svega, nemam vremena za to. Posao, porodica, troje djece zahtijevaju svoje vrijeme, mnogo mi je draže da vrijeme i život provodim s onim što imam oko sebe, da uživam u trenucima i da sam potpuno prisutna kako u sopstvenom, tako i u životu ljudi koje volim. Volim da pričam, polemišem o raznim temama sa prijateljima, porodicom. Volim i da se slažemo i da se ne slažemo u viđenjima, stavovima. Volim da razgovaram, da sam nesavršena sa svim svojim manama, volim da sam ja, da gledam u oči, da grlim i ljubim, volim da volim realan život! Živjeli!
Šta je po Vama uspjeh i koliko je teško pronaći i zadržati sredinu u kojoj imate i zadovoljavajuću karijeru i miran porodičan život?
– Uspjeh je biti miran, suštinski srećan i ispunjen, ma šta to bilo. Danas imate mnogo ljudi koji su naizgled uspješni, a u suštini nesrećni i usamljeni. Nije važno jeste li majka, službenica, direktorka, domaćica ili pjevačica, važno je da imate mir sami sa sobom i da se dobro osjećate u svojoj ulozi. Dok sam bila samo mama i domaćica, a za mene je to i dalje sve, bila sam najsrećnija na svijetu i ništa mi drugo nije trebalo. Interesovalo me je samo da mi je u kući sve lijepo, čisto, skuvano, da mi djeca imaju zdrav i sadržajan dan i da idu rano na spavanje, kako bih mogla da sa suprugom popijem pivo (smijeh). A danas sam jako srećna i ispunjena ovim što radim. I dajem cijelu sebe. Možda je upravo u tome štos. Kako pjesma kaže: “ja bih srce mogla poklanjati svima, toliko u meni još ljubavi ima”. Srećna sam jer imam veliku ljubav i beskrajnu radost za djecu i za pjesmu. I za muža, naravno!
Zagovornica ste zdravih stilova života. Sjećam se da smo jednom razgovarale o bašti i radosti uzgajanja povrća i voća. Kako je sad, imate li vremena i prostora za ovu pasiju?
– To je nešto najljepše što čovjek može da radi, naravno, ukoliko voli, jer taj direktan kontakt i razgovor sa prirodom oplemenjuje i čisti čovjeka. To uzemljenje. Tu ljubav mi je prenio moj otac koji sada, sa 93 godine, čio i veseo, mlađi od nas mladih, jedva čeka proljeće da ide da sadi baštu na Žabljaku. Veliku zaslugu za njegovu vitalnost ima upravo to druženje sa prirodom. Provela sam dugi niz godina u tom stilu života rađajući i podižući djecu, baveći se baštom i kuhinjom, sada je na red došlo nešto drugo čemu treba da se posvetim. To su moje pjesme. Bašti ću se vratiti kada opet za to dođe vrijeme.
Ne pratite modne diktate, ali je Vaš stil i rafiniran i promišljen. Ne podliježete ni trendovima u estetskoj medicini, ali u zrelim godinama važite za jednu od ljepših i elegantnijih žena u regionu. U čemu je Vaša tajna?
– Hvala na komplimentu! Možda bi bolje znala moja “doktorka za ljepotu”, dr Vanja Banićević. Zadržavam se na svemu što je koliko-toliko prirodno, odnosno podsticanjem da sopstvenom regeneracijom održavam kožu zdravom i mladom. Mnogo je i do stanja duha. Estetska medicina treba da bude samo djelić tog lanca, treba da je u službi ljepote, nikako obrnuto. Prije svega treba da vodimo računa od zdravoj glavi i duhu, tijelo je lako srediti. To je danas najmanji problem. O modi nikada nisam razmišljala na neki pasionirani način. Stil je odraz mog karaktera kroz prizmu načina na koji živim, mislim i osjećam. Ovu rečenicu sam mnogo puta ponovila, ali zaista mislim da su mnoge stvari ogledalo upravo toga.
GRACIJA 232/mart 2025.
