Marko Novaković: Moja Simona, zora moja

O ljubavi ćerke i oca, patrijarhalnom društvu te crnogorskoj medijskoj sceni i društvenim mrežama kao ogledalu stvarnosti, govori poznati novinar i autor kolumne Moja Simona koja je u Graciji izazvala neslućeno veliku pažnju čitalačke publike

Iako se u svom novinarskom radu bavio uglavnom društveno-političkim temama, povod za naš razgovor s Markom Novakovićem (48) je njegov spisateljski dar oličen u kolumni našeg magazina. Markova intimno i toplo ispričana roditeljska priča Moja Simona izazvala je nevjerovatno veliko interesovanje i desetine hiljada pregleda na Fejsbuku te izuzetno pozitivne i nadahnute komentare.
Odnedavno glavni i odgovorni urednik Televizije 777, novinar, publicista i autor kultne emisije Oči u oči na Televiziji Montena, plijenio je pažnju televizijske publike jer je otvorenošću, neposrednošću, osobenim novinarskim senzibilitetom, ali, prije svega, profesionalnošću uspijevao da dobije odgovore na sva postavljena pitanja. Pisao je i kolumne za dnevne novine Vijesti, a nakon otkaza na TV Monteni, više od tri godine proveo je u Crnogorskoj redakciji RTK2. Oženjen je i otac troje djece.

Da li Vas je iznenadila reakcija javnosti i interesovanje koje je izazvala kolumna Moja Simona ?
– Nijesam bio iznenađen jer sam bio siguran da će potpuno iskrena ispovijest jednog zatucanog Crnogorca izazvati ovoliku pažnju. Crnogorsko društvo je patrijarhalno i zatvoreno, i kada iznesete intimna, ogoljena osjećanja, posebno kad je tema ljubav između ćerke i oca, interesovanje ne može izostati.
Da je kolumna sličnog sadržaja objavljena u nekoj zapadnoj zemlji, sigurno ne bi izazvala posebnu pažnju. Možemo li reći da je izuzetno veliko interesovanje za ovu temu fenomen crnogorskog društva?
– Kad imate podatke koji govore o izuzetno velikom broju prekinutih trudnoća zbog pola djeteta, oko čega se u posljednje vrijeme vodi burna polemika, onda vam je potpuno jasno gdje smo pozicionirani i kakvi smo u stvari. Ako uzmete u obzir crnogorsku istoriju, značaj dobijanja muškog potomstva, nama su motivi i postupci potpuno jasni, dok bi ljudi sa strane u najmanju ruku bili začuđeni i smatrali da smo potpuno necivilizovano društvo.
Da li u svom okruženju, među rodbinom i prijateljima i dalje prepoznajete važnost muškog nasljednika?
– Prisutna je retorika da su muška i ženska djeca jednaka, ali to je samo retorička jednakost. Kad malo dublje zagrebete, vidite da je muško dijete i dalje ono željeno dijete. Da nije tako, ne bismo u regionu bili šampioni u prekidu trudnoća djeteta ženskog pola. Taj podatak sve govori. To je kao u korupciji. Kažu korupcije ima koliko hoćete, a kada ih pitate da li su učestvovali u nekoj koruptivnoj radnji, svi odgovaraju da nisu. Otkud onda korupcija?
I Vaša iskrena ispovijest je pokazatelj da je problematičan naš odnos prema ženskoj djeci, koja već po rođenju imaju lošu startnu poziciju i tek odrastanjem osvajaju svoje mjesto u porodici i u društvu.
– Nažalost, tako je. Zbog mentaliteta tradicionalnog i u suštini duboko patrijarhalnog naslijeđa, kompletno društvo je takvo i žensko dijete ima ulogu autsajdera. Mnogo teže se probija i mnogo teže dolazi do svog parčeta neba. Neko ko ovo bude čitao, reći će kod mene nije tako, ali ja vam tvrdim da emancipovanih ljudi po ovom pitanju u Crnoj Gori nema više od dvadeset-trideset posto.

Čini li Vam se da je paradoks što duh Crnogoraca i “muško društvo” zapravo održavaju same žene?

– Crnogorsko društvo je veoma složeno, i ako dobro ne poznajete više segmenata koje sačinjavaju to društvo, teško ćete moći da definišete ko smo i šta smo. Samo dobar poznavalac crnogorske istorije, borbe za slobodu i odnosu prema čojstvu i junaštvu, znaće da Crnogorci, gle paradoksa, kult majke i sestre stavljaju na prvo mjesto. Jedino vam u Crnoj Gori psuju oca, psovanje majke je najveća uvreda. Zašto? Pa zato jer Crnogorac iznad svega cijeni i voli svoju majku, cijeni i voli svoju sestru. Crnogorci u sociološkom fenomenu, njih popriličan broj, imaju zapravo Edipov kompleks. Mlađe supruge danas lakše progovaraju o tome koliko su im muževi vezani za majke, kako i na koji način. Često ćete ih čuti kako kažu “ide kod majke” ili “ne može bez majke”. To i ja primjećujem i u svojoj porodici, pa volim s tim i da se našalim. Kod majke na ručak, majka mi je rekla ovo ili ono… Nestvarno. Mi smo “edipovci” bez dileme, ali takvi smo.

Dobili ste ćerku nakon dva sina. Da li biste se isto tako osjećali i pisali da imate tri ćerke?

– Kolumna o Simoni je gola istina. Ali, da sam imao dvije ćerke i dobio treću, gotovo sam siguran da se ne bih puno veselio niti bio srećan. Ne bih imao priliku da na ovaj način osjetim ljubav ćerke. Sticajem okolnosti Simona je došla kao treće dijete, a, kao što znate, u kolumni sam govorio o mojoj velikoj želji da dobijem trećeg sina. I tek s vremenom sam shvatio kakva je ljubav prema ženskom djetetu, ćerke prema ocu i kakva je blagodet imati žensko dijete. Ja nijesam u centar stavio samo ljubav Simone prema meni kao ocu, već prema čitavoj porodici. Simona nije promijenila samo mene, već sve nas. Od njenog rođenja smo bolji, pitomiji i nježniji ljudi. I zato kažem, moja Simona je moja zora.

Ipak još jedan crnogorski paradoks je što se ćerke oslovljavaju sa sine. Zašto?

– Ne znam (smijeh). Kada mi je sa svojih šest godina moja Simona postavila pitanje – tata, zašto me zoveš sine, kad sam ja djevojčica? – nijesam imao odgovor. Rekao bih da se vjerovatno nalazi u istoriji Crne Gore, kroz koju je otac ćerku nazivao sine, želeći vjerovatno da joj na taj, čudan način, pokaže veličinu svoje ljubavi. Puni smo paradoksa. Mislim da na to pitanje u Crnoj Gori niko nema valjan odgovor.

Simona Vas je vratila pisanju. Dugo ste bili prepoznatljivo lice TV Montena i kolumnista dnevnih novina, a onda ste nestali sa crnogorske novinarske scene.

– U autorskoj emisiji na TV Montena, koja je sad slobodno mogu reći bila kultni talk show, radio sam veoma ozbiljne teme i to u jednoj opuštenoj formi. I u jednom trenutku sam osjetio potrebu da kao javna ličnost iskažem svoj stav prema određenim događajima i samom crnogorskom društvu. Vodio sam se, naravno, profesionalizmom i istinom, ali baš to me je u tom trenutku koštalo posla. Međutim, dobio sam ponudu da radim u Crnogorskoj redakciji Televizije Kosovo. Tokom nešto više od tri godine rada u toj redakciji mogu reći da sam i profesionalno i ljudski uživao, ali daleko je značajnije što sam otklonio brojne predrasude koje sam nosio u sebi. Danas sam puno bolji čovjek jer sam upoznao veliki broj dobrih ljudi različitih nacionalnosti i konfesija, bogatiji sam za jedno veliko iskustvo i za te ljude. Takođe smatram da sam danas mnogo bolji novinar jer sam za te tri godine stekao bolji uvid u sve što se događa u Crnoj Gori. Jako je važan taj pogled sa strane, jer ako nemate pogled sa strane, niste potpuni. Nemate pravu sliku. Tek tada možete da shvatite gdje je vaša pozicija i pozicija sviju oko vas. Upravo zbog tog spleta okolnosti i te mogućnosti koja mi se ukazala, ja sam danas bolji novinar.

TV Montena, na kojoj ste tada vodili emisiju Oči u oči, bila je jedan od rijetkih medija koji se isticao po tome što je o društveno-političkoj stvarnosti govorio na drugačiji način. Bili ste i prvi novinar na našem prostoru koji je afirmisao neposredan i otvoren voditeljski stil, bez zadrške. Da li je to bila formula Vašeg novinarskog uspjeha i velike gledanosti?

– Lično mislim da je to bio ključ mog novinarskog uspjeha. Držim da novinar ni u kojoj varijanti ne smije sebe isticati u prvi plan. Sada imate poplavu novinara koji pokušavaju da nadigraju gosta i pokažu koliko su superiorni u odnosu prema njemu. Sve je to u redu, ali to može da se radi na drugačiji način. Ako postavim dvadeset pitanja, koje bi postavilo dvadeset običnih ljudi, dobar sam novinar jer me je tih dvadeset ljudi razumjelo. Kada na takav način razgovarate sa sagovornicima, lakše se opuštaju i otvaraju jer ispred sebe imaju nekog s kim osjećaju da mogu lakše komunicirati. Ali isto tako, kroz tu neobaveznu formu, postavljao sam im veoma ozbiljna i često nezgodna pitanja. I što je najvažnije, na svako pitanje sam dobijao odgovor. Još jedna specifičnost emisije Oči u oči je da su svi oni koji su bili pozvani i dolazili, što opet mnogo govori o kredibilitetu emisije i povjerenju koje sam postigao. Zahvaljujući tom mom otvorenom pristupu, vrlo otvoreno smo razgovarali o svemu. Rezultat je dobra emisija i odgovori na sva pitanja, što je i krajnji cilj. Kada krenete na nekog đonom, tu više nema dijaloga.

Kako Vam trenutno izgledaju naša medijska scena i medijske slobode.

– Nemam visoko mišljenje o našoj medijskoj sceni. Konstatovaću, a mislim da će se sa mnom složiti većina kolega novinara, da je u težim godinama, na primjer krajem devedesetih, novinarstvo bilo na daleko višem nivou nego danas. Ovo sada je borba između medija, ali ne oko stavova, činjenica, istraživačkog novinarstva, već borba između interesnih grupacija. Pratio sam npr. proteste ispred crnogorske skupštine za moju tadašnju tv kuću RTK 2 i čitajući o tim događajima u crnogorskim medijima bio sam začuđen koliko se hirurški precizno moglo vidjeti ko zastupa koju stranu. Nije bilo informacija, činjenica, već samo definisanja događaja, onako kako odgovara kojoj medijskoj kući. Legitimno je da svaka medijska kuća ima svoju uređivačku politiku, ali nije legitimno da zarad te politike strada istina i stradaju građani tako što će im biti uskraćeno istinito i pravovremeno informisanje. Ne postoji “nezavisno novinarstvo”, postoji samo stepen profesionalizma koji demonstriraju mediji i novinari. Vjerujte, kada bi profesionalizam bio parametar, a trebalo bi, neke medijske kuće u Crnoj Gori bi bile zakonom zabranjene, toliko je to ispod svakog nivoa. Takođe, veliko poštovanje onima koji u takvom okruženju održavaju dostojanstvo naše profesije.

S obzirom na takvu medijsku scenu, šta bi danas za Vas bio novinarski izazov?

– Upravo ovo što sam prihvatio, a to je da budem glavni i odgovorni urednik jedne televizije. Oni koji me poznaju, znaju da razmišljam trista na sat i da imam trista novih ideja. Ovom pozicijom na određen način sam u situaciji da mogu da kreiram jedan medij. Prilikom dogovora o saradnji sa gospodinom Grbovićem, imao sam za njega dva pitanja, da li imam potpunu slobodu i da li ima zabranjenih tema. Odgovor na prvo pitanje je bio da, a na drugo ne. I to je bilo dovoljno da se prihvatim ovog uredničkog posla. Dok to bude tako, ja ću biti u TV 777.

Uz novinarski posao, posvećeno radite na knjigama koje bi uskoro trebalo da izađu iz štampe?

– Na tim knjigama radim već poodavno. Prva je roman naučne fantastike, koju inače obožavam, dok se druga bavi sociološkom temom, odnosno društvenim mrežama, gotovo je pri kraju i mislim da će za jedno mjesec dana biti i promocija u Podgorici. Sasvim spontano sam počeo da bilježim ono što vidim na društvenim mrežama, a onda sam shvatio da se svakim danom sve ozbiljnije moram pozabaviti tom nevjerovatno inspirativnom temom.

I šta vidite na društvenim mrežama?

– Nevjerovatno je kako je prava, ogoljena slika stvarnosti crnogorskog društva dobro preslikana, ili bolje reći kopirana na društvenim mrežama, čak bih rekao da je ta slika na društvenim mrežama mnogo realnija u odnosu na stvarni život, gdje često svjesno ili nesvjesno glumimo i skrivamo pravo mišljenje zarad nekih drugih interesa. Na društvenim mrežama se oslobodimo i pokažemo pravo lice. Interesantno je koliko značajne životne teme veoma malo interesuju ljude, i za to imam sijaset primjera u mojoj knjizi. Postavljajući “zamke” za moje prijatelje na društvenim mrežama, analizirao sam ponašanja i reakcije i otkrio da nema previše tolerancije, saosjećanja i demokratije. Previše lako napadamo, osudimo, ne postoji strpljenje i čovjeku se ne dozvoljava ni prostor ni vrijeme da obrazloži svoje mišljenje. Umjesto toga, u startu smo spremni na konflikt, kao i na osudu, bez provjere i dokaza. Nijesam previše radostan, jer slika naše stvarnosti nije nimalo ružičasta. Ono što me ipak čini optimistom jesu ljudi koji u stvarnom životu, ali i na društvenim mrežama, predstavljaju svijetlo u našoj poprilično tamnoj stvarnosti.

GRACIJA 117/oktobar 2017.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Darko Jovanović

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...