Rođen je 3. aprila 1924. godine u Omahi, Nebraska, kao najmlađi od troje djece Doroti Penbejker, glumice amaterke, i Marlona Branda starijeg, trgovca, alkoholičara i ženskaroša. Djetinjstvo mladog Marlona, koga su zvali Bad da bi ga razlikovali od oca, bilo je teško i duboko obilježeno teškim problemima zbog roditelja alkoholičara. Jedine osobe u koje je mogao da ima povjerenja bile su njegove sestre: Džoslin (rođena 1919) i Fransin (1922), kojima je Bad dao nadimke Tidi i Freni. U ljeto 1936, kada mu je bilo 12 godina, brak njegovih roditelja počeo je da se raspada. Doroti, željna promjene, odlučuje da napusti muža te djecu odvodi njihovoj tetki u Kaliforniju. Razdvojenost nije dugo trajala, porodica Brando se ponovo okupila 1937. u Libertivilu, gdje se četrnaestogodišnji Marlon sljedeće godine upisao u srednju školu. Nije bio pretjerano zainteresovan za učenje, više se “zabavljao” ispisujući psovke na tabli, paleći kante za smeće i bacajući petarde kroz prozor tokom časova francuskog. Tako ni njegove ocjene nisu bile zadovoljavajuće, što zbog disleksije, što zbog nestabilnog porodičnog života. Marlon je bio skoro prinuđen da negdje drugo potraži porodičnu ljubav i toplinu, te je iz tog razloga najčešće boravio u kući svoje školske ljubavi Karmelite Poup, koja je tvrdila da naveče nikada nije htio da se vrati svojoj kući uvjeren kako se majka neće brinuti niti ga tražiti, isuviše zauzeta opijanjem sa neznancima po lokalnim barovima. Očev bijes je bio strašan nakon što je saznao da Marlon treba da ponavlja drugi razred, te ga je 1940. godine poslao na Vojnu akademiju Šatak u Ferbultu, Minesota.
View this post on Instagram
BEZ DIPLOME Ni na Akademiji na samom početku nije bilo ništa bolje, ocjene su i dalje bile katastrofalne a razni nestašluci uobičajeni, sve dok se jednog dana nije dogodila promjena: konačno je pokazao interesovanje za nešto, tačnije: za glumu. Postao je član studentske grupe koja se bavila dramskom umjetnosti, njegova prva uloga bila je u komediji A Message from Kufu i bio je tako dobar da su usred predstave svi studenti ustali pozdravljajući ga gromoglasnim i dugotrajnim aplauzom. Ubrzo nakon ovog uspjeha Marlon je prvi put razgovarao sa majkom o svojoj želji da postane glumac. Ali njegov interes za glumu nije bio dovoljan da osamnaestogodišnjaka zadrži u strogom Šataku te je nakon godinu dana bio izbačen. Nakon pet godina provedenih u višoj školi nije dobio nikakvu diplomu, ali je shvatio da je stvoren za glumu.
PODRŠKA STELE ADLER Tako se devetnaestogodišnji Marlon 1944. pridružio sestrama u Njujorku i počeo da posjećuje radionicu za dramsku umjetnost u novoj školi za socijalno istraživanje. Omiljeni časovi, koje nikada nije propuštao, bili su oni Stele Adler, koja ga je, ustvari, i otkrila. Nije mogao da prođe neprimijećen ni od koga jer je jedini bio obučen u farmerke i majicu, dok su svi ostali bili u odijelima i sa kravatama. Kako god da je bio obučen, bio je prelijep. Stela je odmah primijetila koliko je Marlon senzualan, moćan i izazovan. Upoznala ga je sa glumačkom metodom Stanislavskog, gdje je trebalo da crpi sopstvena iskustva. Marlon je posjedovao izvanredan talenat, jedan urođeni dar koji nije mogao da se nauči, nego samo da se usavrši. Za Adlerovu je bio daleko bolji od svih, te ga je predstavila njujorškoj kulturnoj eliti, gdje se osjećao kao mladi novajlija prestrašen među mnogobrojnim “velikim facama”. Zahvaljujući Stelinoj podršci, uspio je da nadoknadi sve što je propustio u dotadašnjem školovanju i da dobije dugo željenu potvrdu za svoj trud.
Početkom jeseni 1944, nepunu godinu nakon dolaska u Njujork, Brando je bio na dobrom putu da stigne na Brodvej zahvaljujući svojim fantastičnim sposobnostima i, naravno, značajnoj pomoći moćne Stele Adler. Već tada je bio spreman na sve, uključujući i slavu. Prvi brodvejski nastup bio je u komediji I Remember Mama, gdje je imao malu ulogu, ali u veoma prestižnoj produkciji. Od većine kritičara nije bio odmah primijećen, ali su zato kolege bile zadivljene njegovom izvanrednom scenskom pojavom: bio je tako prirodan da nije izgledalo kako glumi. Predstava je doživjela veliki uspjeh i ostala na repertoaru oko 18 mjeseci. Nakon komedije pod nazivom Truckline Cafe uslijedila je politički angažovana predstava A Flag is Born, koja je podržavala borbu palestinskih Jevreja za novom domovinom, gdje se Marlon, u ulozi Davida, duhovnog vođe Izraela, potpuno identifikovao sa hebrejskom kulturom. Ta uloga mu je donijela potpuno obožavanje od strane njujorškog kulturnog miljea, počeo se potvrđivati u teatarskom svijetu, a kao “posljedica” toga stižu i različite vrste uspjeha, među kojima i obožavanje žena.
DVIJE STRANE MEDALJE Kada je slavni Elija Kazan 1947. tražio glumce za predstavu Tramvaj zvani čežnja, za ulogu prgavog Stenlija Kovalskog htio je isključivo Branda. Mada je na samom početku imao problema u poistovjećivanju sa likom, nije razočarao publiku, naprotiv, prepunoj sali gledalaca ponudio je interpretaciju bez presedana. Cijeli svijet je poludio zbog njegove izvedbe. O Marlonu Brandu su svi govorili kao o glumcu koji je glumu doveo na nemjerljivo visok nivo. Uspjeh je, međutim, sasvim poremetio život mladog glumca koji ne zna da upravlja određenim situacijama, te počinje da osjeća nemir i strah, da pati od nesanice, postaje razdražljiv i odlučuje da se obrati za pomoć stručnjaku za psihoanalizu, kojem će odlaziti do kraja života.
Napušta Brodvej 1949. i kreće u Holivud, gdje nakon dugog i mukotrpnog “pripravničkog staža” u Actor’s Studiju snima svoj prvi film – The Men Freda Zinemana, u kojem glumi ratnog veterana u invalidskim kolicima. Pripremajući se za ovu ulogu proveo je mjesec dana u bolnici među nepokretnim ljudima proučavajući njihove navike i ponašanje. Njegov lik, magnetizam i intenzivan izraz ostavili su snažan utisak na gledaoce i kritičare, mada je film doživio neuspjeh. Tek svojim drugim pojavljivanjem na velikom platnu i to opet u ulozi Kovalskog u Tramvaju zvanom čežnja, uz Vivijen Li, biva proglašen seks-simbolom i najljepšim čovjekom na svijetu, tačnije – čovjekom koji kod svake žene pobuđuje njene najskrivenije želje.
Narednih godina nižu se, jedna za drugom, Brandove nezaboravne uloge: kao Meksikanac Emiliano Zapata u filmu Viva Zapata! (1952), kao Marko Antonije u Juliju Cezaru (1953), kao buntovni motociklista u mitskom Divljaku, kao Napoleon Bonaparta u Désirée i kao neuspješni bokser u On the Waterfront (1954) za koji je dobio svog prvog Oskara. Nakon manje ili više uspješnih glumačkih ostvarenja, Brando se 1961. okušao kao režiser vesterna One-Eyed Jacks, ali kako nije imao nikakvog rediteljskog iskustva, rezultat je bio dug i nejasan film.
View this post on Instagram
DON VITO Uprkos izvanrednoj glumi, Brando je postao prilično ciničan i često zahtijevao da sam odlučuje o stvarima koje su se ticale samo režisera ili producenata. Niko nije želio da ga angažuje nakon neuspjeha i skoro potpune finansijske propasti MGM-a, kuće koja je finansirala snimanje Pobune na brodu Baunti. Bio je na glasu kao veoma kapriciozan i razmažen glumac sa kojim je postalo nemoguće sarađivati. Ali, početkom 70-ih uspjeh će ponovo da zakuca na njegova vrata, kontroverznim Bertolučijevim filmom Posljednji tango u Parizu, u kojem mu je partnerka bila dvadesetogodišnja francuska glumica Marija Šnajder. Zatim je uslijedo i drugi Oskar za ulogu nezaboravnog, moćnog mafijaškog bosa Vita Korleonea u Kopolinom Kumu. Na jednoj od proba sam je stvorio lik Don Vita: zalizao kosu unatrag briljantinom, bezbojnim sjajem za cipele namazao obraze i čelo, a u usta nagurao papirne maramice. Po Oskara nije otišao lično: slijedeći svoja politička uvjerenja poslao je jednu mladu Indijanku kako bi skrenuo pažnju na probleme američkih Indijanaca. Poslije velikog uspjeha ova dva filma, Brando više nije imao potrebu da dokazuje koliko vrijedi, te se posvetio manje zahtjevnim ulogama.
Osamdesetih je lijepi glumac vidno ostario, udebljao se (imao je 110 kg) i nije mu se dalo da radi, gluma ga više nije oduševljavala i govorio je kako će to ubuduće da čini samo radi novca. Ali, i tako neugledne spoljašnjosti bio je fantastičan u Don Huan de Marku uz mladog Džonija Depa, sa kojim se tako sprijateljio da su mnogi tvrdili kako je Dep njegov učenik i nasljednik.
TRI BRAKA, DESETORO DJECE Privatni život ovog karizmatičnog glumca obilježen je, najblaže rečeno, veoma intenzivnim seksualnim životom, čije je “rezultat” desetoro djece koju je priznao i neodređen broj onih koji tvrde da su njegovi potomci. Imao je tri braka – sa Anom Kašfi, Movitom Kastaneda i Taritom Teripia, i bezbroj veza, ali nikada niti sa jednom ženom nije uspio da ostvari istinsku i duboku vezu. Kao posljedica toga, posebno u posljednjim godinama života, uslijedili su mnogi teški trenuci: suočio se sa beskrajnim sudskim procesima, od kojih je najvažniji pokušaj da svog prvorođenog sina Kristijana (1958-2008) spasi od smrtne kazne zbog ubistva momka njegove polusestre Čejen. Uslijedilo je zatim Čejenino samoubistvo 1985, beskrajne optužbe žena koju su tvrdile da im Brando duguje novac… Jedna od njegovih pratilja, Pina Pelicer, ubila se 1961. godine, dok je Rita Moreno dvaput neuspješno pokušala izvršiti samoubistvo.
Svi ti događaji zajedno su Brandov život pretvorili u pravu grčku tragediju. Život ispunjen pretjerivanjima u svakom smislu, česta depresija i 170 kilograma prikovali su ga za invalidska kolica i učinili zavisnim od boce sa kiseonikom. Umro je u Los Anđelesu 1. jula 2004, u osamdesetoj godini.
GRACIJA 46/2015.
Priredila Snežana Crkvenjaš
