Martin Berišaj (26), umjetnik u oblasti žongliranja, živi u Podgorici. Završio je osnovne studije političkih nauka na UDG-u, ali tu nije kraj njegovom školovanju. Za sebe kaže da je kreativna, društvena i pozitivna osoba. Kao i svaki mladi čovjek voli da putuje i stiče nova iskustva, a ono što ga razlikuje od svih nas je njegov nevjerovatan dar za žongliranje. To mu je zasad hobi, ali sanja da jednog dana bude član neke poznate žonglerske grupe.
Šta je osnovni posao kojim se bavite, koliko je spojiv sa hobijem?
– Već par mjeseci radim kao menadžer u jednom lounge baru, i taj posao nije baš toliko spojiv sa žongliranjem. Ali, uz organizovani život i sa velikom dozom odgovornosti prema onome što radim pronalazim vremena da vježbam i unaprijedim sebe u toj oblasti.
Kad se rodila želja za žongliranjem, je li neko u porodici to radio?
– Svoju pustolovinu sa žongliranjem sam započeo prije tri godine, kada sam preko NVO Don Bosko Centar iz Podgorice dobio poziv da prisustvujem međunarodnom seminaru ulične kreativnosti u Sloveniji, gdje mi je mentor bio moj brat, koji je već znao žonglirati. Tada smo od raznih profesionalaca iz ove oblasti naučili osnovne vještine žongliranja, mimiku, kontakt sa publikom i razne druge stvari.
Kako se vježba žongliranje u zemlji gdje tu vještinu gotovo niko ne poznaje?
– Osnovne stvari sam naučio u Sloveniji, a usavršio sam se u Podgorici. Interesantno je da sam u zimskom periodu vježbao između četiri zida moje sobe, a s obzirom da je za žongliranje, pored koncentracije, strpljenja, želje, potrebna i visina, jednostavno sam se morao prilagoditi situaciji, u kojoj nije bilo nimalo lako. Bilo je trenutaka kada sam htio da odustanem, ali sam se tada zapravo sjetio zbog čega sam sve i započeo. Međutim, ova oblast je i dalje jedna velika nepoznanica kod nas, većina me kad žongliram gleda s oduševljenjem, ali ima i onih koji “prevrću očima” i pođu. To je u životu tako, neko to voli, a nekome nije zanimljivo.
Umijete da žonglirate zatvorenih očiju, nezaobilazna je i vatra. Koje sve još vještine posjedujete, da li je sve rezultat puno rada ili postoje neke žonglerske “fore”?
– Svaki trik sam shvatio kao neki level koji moram preći da bih kasnije prešao na zanimljivije i teže. Dajući mojim svakodnevnim treninzima jaki intenzitet rada, sada mogu žonglirati zatvorenih očiju, sjekirama, vatrom, noževima, žonglirati sa čunjevima, u isto vrijeme balansirajući jednu na čelu, mnogo ludih i zabavnih stvari. Iskreno moram priznati da sam i samog sebe iznenadio. Žongliranje mi je bio hobi, a sada ne mogu prestati to raditi. Tako da nikada ne potcjenjujte svoje mogućnosti, jer se čuda dešavaju.
Šta je ključno da bi neko postao uspješan žongler, pokretnost, preciznost, neka vrsta lucidnosti ili samo puno vježbe?
– Pored svega što ste naveli, definitivno i želja, ljubav, strpljenje, upornost, koncentracija, mirnoća… Sve to krasi žongliranje.
Gdje ste dosad u Crnoj Gori nastupali, da li je bilo nastupa van naše zemlje?
– Prve svoje nastupe sam imao širom Slovenije, od kojih moram pomenuti onaj sa trga u Ljubljani gdje sam uspio skupiti preko 200 ljudi, i ovog ljeta definitivno planiram da se vratim i odradim jos jedan ludi šou. Bilo je nastupa i u Austriji, Albaniji, i na kraju kod nas u Crnoj Gori, gdje je publika u Kotoru i Podgorici imala prilike upoznati moj rad na KotorArtu/Podgorica ArtFestu.
Imate li prijatelja u ovom hobiju, nekoga iz inostranstva koji možda najbolje razumije Vaš poziv?
– Da, ostao sam u kontaktu sa par dobrih grupa iz inostranstva i vjerujem da ćemo u skorije vrijeme opet sarađivati. I možda napraviti neke dobre nastupe, pa zašto da ne i u Podgorici.
Radite i sa vatrom, dešavaju li se nezgode? Ispričajte nam ako je bilo nemilih događaja.
– Vatra uvijek privuče pažnju čak i onima koji ne vole žongliranje. Ako želiš biti dobar performer, jednostavno moraš ući u psihu svoje publike i prilagoditi se na neki način. Publika je takva da želi da gleda neke opasne stvari, i ti joj naravno izađeš ususret. Bilo je nezgodnih situacija, ali ako se malo ne opečeš, koja je svrha igranja sa vatrom?
Imate li idola u ovom poslu?
– Imam, to je grupa Čupakabra iz Ljubljane s kojima sam u kontaktu, i ne krijem da bih jednog dana volio postati i njihov član.
Šta Vas najviše raduje nakon uspješnog žongliranja, aplauz ili možda to što Vas, bez sumnje, ljudi posmatraju kao nekog mađioničara?
– Definitivno osmijeh na licima publike i njihov aplauz koji me “hrani” tokom nastupa, ili pak grešaka koje mogu da se dogode u tim momentima. Do sada sam imao prilike nastupati na trgovima, u pozorištu, na organizovanim događajima u hotelima i raznim drugim mjestima. Od svih nastupa moram izdvojiti one na trgovima gradova, tu se stvara prijatna atmosfera, pozitivna energija. Ljudi se vraćaju sa posla, zastanu, pogledaju performans, naprave koju sliku, snimaju. Možda imaju nekih problema ili su opterećeni, a cilj mi je da im jednostavno popravim dan i izmamim osmijeh kroz ovu prelijepu oblast umjetnosti, uzvraćajući im pažnju, i pokazujući da postoji i pozitivni dio života u svima nama.
Može li hobi prerasti u životni poziv, da li se možete zamisliti kao član nekog renomiranog cirkusa?
– Ukoliko sanjate sa nogama na zemlji i vjerujete u sebe i u svoje mogućnosti, prihvatajući kritike, ali i ne obazirući se toliko na negativna mišljenja drugih. Idem ka tom razmišljanju kako nekome možeš dozvoliti da ti sruši snove ako ti nije ni pomogao graditi? Vi ste bitni i, uz porodicu i prave prijatelje, vjerujte možete sve prepreke preskočiti.
GRACIJA 127/16. mart 2018.
Razgovarala Bojana Komnenić
Foto Privatna arhiva
