Piše Mersiha Drinjaković
Foto Nikola Blagojević/Spektroom
Kada neko s kim se srećete tek drugi put u životu može izazvati takav vrtlog osjećaja, da se smijete i plačete u isto vrijeme, onda to mora biti posebna osoba. Martinu Mlinarević upoznala sam prije četiri i po godine; tad smo se srele “na njenom terenu”, u Hercegovini, u kojoj se rodila, stasala, koja joj je dala specifičan humor, i snagu da se nosi sa životnim iskušenjima. A njih je u Martininih 36 godina bilo mnogo. Novinarka, spisateljica i aktivistkinja, koja je bila izložena napadima, pritiscima i prijetnjama zbog svojih kolumni i javnih istupa u kojima je kritikovala aktuelnu politiku, u posljednje vrijeme s javnošću komunicira samo putem Facebooka, gdje je prati preko 100.000 ljudi.
U septembru 2017. godine objavila je da ima rak dojke i da kreće u neizvjesni put, a u junu 2018. da joj je odstranjena dojka. “Ne može biti toliko loših okolnosti koliko živ čovjek može izgurati. Još ja moram. Biti i hodati”, napisala je. O toku bolesti i liječenja redovno nas je izvještavala na svojoj FB stranici, da bi svoje javne ispovijesti potom objedinila u sjajnoj i emotivnoj knjizi Huzur, zahvaljujući kojoj osigurava novac za daljnje liječenje.
Ovo je Martinina priča o protekloj godini.
Šta je sve stalo u jednu Vašu godinu?
– Jedan cijeli život. Nevjerovatna je bila protekla godina, vrijeme najsurovije boli i najveće radosti, otkrivanja sebe, drugih, svijeta oko sebe. U nju su stale operacije, zračenja, terapije, razvod, selidba, odlazak s malim djetetom u nepoznato, izgubila sam dojku, dobila ljubav života, izvojevala slobodu od tuđih očekivanja, od vlastitih strepnji, našla svoj mir. Nikad nisam bila bliže smrti, a više živjela. Sretnije živjela. Harmonija u ludilu. Huzur u kaosu.
Kako danas gledate na život, nakon svih iskustava iz 2018?
– Svi koji su u jednom trenutku bili suočeni sa sličnom dijagnozom znaju da čovjek poslije toga više nikada nije isti. I nije to onaj self-help trash o iskorištavanju svakog dana kao da je posljednji, nisu to tričarije, nego zaista se sve iz srži izmijeni. Svijet kakvog ste znali dotada i vi lično kakvi ste bili. Nekoliko puta sam ponovila da nije meni trebala bolest da shvatim neke životne istine, da je ne smatram nikakvim blagoslovom, da ne vjerujem u idiotizme poput onih da patnja ojačava i slično, ali da je sve drugačije nakon što vam ljekari saspu dijagnozu u čelo – zaista jeste. Najprije jer ste suočeni s golom borbom za vlastiti život, i ma koliko da je ljudi oko vas, borite se sami u ringu, i niste ni svjesni koliko toga možete podnijeti dok ne krene taj pakao. Zatim donosite važne odluke. Najvažnije. Želite li živjeti i hoćete li dati sve od sebe? Zatim se oslobađate straha i gledate sebe posve izvan sebe, u polusnu. Odluka da želite živjeti nadjača svaku drugu glupost kojom ste se ikad ranije opterećivali. Sve postane nevažno i na mizernoj mrvici atoma naspram fokusa kojeg ste sebi zadali – zgaziti rak prije nego što on zgazi vas.
Nadam se da je borba s rakom dojke iza Vas. Kakve su procjene doktora?
– Procjene doktora su da sam prošla sito i rešeto, jedan užasno lud i turbulentan slučaj, ali se nadamo i vjerujemo da je najgore iza nas. A ako bude još i gore, preći ćemo i to, pa šta.
Zašto ste knjigu nazvali Huzur? Šta podrazumijevate pod mirom u životu?
– To mi je jedna od najljepših turskih riječi uopšte. Ta riječ tako savršeno oslikava proteklu godinu mog života, moju potragu i moj smiraj u pronalasku sebe i svoje sreće, a knjiga ima sjajno objašnjenje riječi huzur na koricama.
Kako ste, nakon svega, izvukli živu glavu – kao što kažete u knjizi?
– Jer sam odlučila da bolest ni jednog trena neće biti jača od mene. Jer sam se mnogo smijala. Okružila se ljudima koji su radost u svojoj biti. Jer sam se otvorila ka novoj ljubavi kad sam bila tjelesno i duhom najranjivija. Jer sam vjerovala. Ne u Boga, ne u svece, ne u predaje i jevanđelja, nego u moć dobroga. U snagu ljubavi. U iscjeljenje zagrljajima u mraku. U prijatelje koji su ti poslani kad su njihova lica bila najpotrebniji zavoj za svaku ranu.
Nakon što Vam je rečeno o kojoj se bolesti radi, koja Vam je bila prva misao?
– Čuj ja da imam rak?! Sa sve progledavanjem u ogledalu i pitanjima – nema šanse, kakav rak, šta mi, bolan, fali…?! Eto to. Posve nespojivo mi je bilo s mojim duhom, životom, brzinom kojom sam ga vodila, sve sam mogla zamisliti, ali sebe u bolnici nikako, i smatram da je činjenica da se nijednom nisam mogla doživjeti bolesnom zaista bila moj pokretač i vrh inata koji me vodio. Zatim je došlo suočavanje, prvo i zadnje plakanje u ljekarskoj ordinaciji, onda brisanje suza, uspravljanje i odluka da ću ja to rasturiti. Nisam znala ni kako ni šta, jer sam se bojala i najmanjih gluposti, igle, zmija i grmljavine, ali sam znala da hoću.