Merkur je kriv za sve

Piše Kaja Milačić

Sigurna sam da bi neko zaslijepljen astrologijom onih 14 sitnijih i, srećom samo po automobile, nesrećnih saobraćajnih udesa koje vidjeh u kratkoj vožnji do kuće pripisao retrogradnom Merkuru. Ja nisam. Jer stvar je prosta, stavite za volane osobice koje smatraju kako su uvijek u pravu, te u svakoj situaciji imaju prednost. Naštelujte im satove tako da i kada stižu prije kontaju kako debelo kasne. Usmjerite im misli ka vječitom strahu zbog neđe eventualno ostavljene uključene pegle, rerne ili bor mašine i blokirajte im amigdalu (to su one dvije bademolike žlijezde u mozgu koje nas, između ostalog, čine razboritim). I dajte im vatrene vodice, ili namjestite da preskoče jutarnju kafu, svejedno. A onda puštite kišu. Jedini Merkur u ovoj ljepoti može da bude Fredi Merkjuri sa nekom od prigodnih kompozicija. Another one bites the dust, We will rock you, Killer Queen, The Show must go on…
Priča se kako je baš ta mrčena planeta kad je retrogradna, a nešto prečesto nazaduje, zaslužna za mnoge nesporazume i baksuze. I nekako je postalo popularno i sasvim na mjestu za sve okriviti prvi kamen od Sunca. Primjera ima do u beskraj, ovo su samo neki koje čujem ovih dana. Kasne plate, dužnici se prave blesavi, pokvario se blender za smutije, o malera! Neko je kupio premale cipele, neko se iz tržnog centra vratio kući opelješen. Neko je mokar ka Princeza na zrnu graška, izvjesna je persona vozeći preblizu trotoaru zamišljala da vozi gliser, pa surfala po barama. Neko je reka’ da je onaj kaza’ da je onaj tamo ono, nešto. A onaj poriče, veli ne bi ja, pa se još i kune, pa se pobiše na kraju. Isplaka se nevjesta nakon posjete frizeru. Te prekratio joj kosu, te je spržio, te nije to nijansa plave koju je željela… I svi se pronađoše u tekstu o retrogradnom mrču. I svi bez pardona po Merkuru! Da sam malo lakovjernija, možda bih stala u kolonu ogorčenih, da ospem po ni krivoj ni dužnoj najmanjoj planeti. Elem, imam neku čudnu, neriješenu i krajnje neugodnu priču sa papirima. Ne onim koje u džakovima iznosim iz dječije sobe, nego sa onim ovjeri-potpiši-prijavi-odjavi-štasadsveovomoramponovo papirima. Od ljetos obilazim šaltere, kancelarije i spontano počeh da se predstavljam kao Jozef, Jozef K. Za razliku od Kafkinog junačine, mislim da me još nije sve ovo ošašavilo i dokrajčilo. I ne znam kad će kraj ovom mom procesu i hoće li ga ikada biti. Ali znam da ću sljedeći put, ako ikad pokušam isto, za sve po tri puta, na tri mjesta pitati. Jer do svega ne bi došlo da sam na vrijeme utvrdila gradivo. Merkur na ovo ima uticaja koliko i ja na Đokovićev bol u laktu koji ga trenutno sprečava da pruži maksimum. Eto tako…

Mnogo puta sam se zapitala jesmo li kao društvo uopšte bili spremni na dar kakav je internet. Jer ovo izgleda kao da smo dali kutiju šibica trogodišnjaku. Nek se igra, duša malena…

Život nisu samo cvjetići, mirišljave svijeće i lajf koučevi. A čini se kako svi upravo tim cvjetićima teže. Život bude i bezveze. I zaboli. Život je sve ono što se ne vidi na savršenoj fotografiji koju ste jutros okačili uz 57 haštagova. Život je sve ono što ni u ludilu ne biste reklamirali po društvenim mrežama. I dok sve više uspješno slažem puzlice života, sve manje razumijem ljude. Trebalo bi da smo, zajedno sa tehnologijom, napredovali dovoljno da stvari nazivamo pravim imenima. Da za neuspjehe ili neugodne slučajeve ne okrivljujemo više sile. I da od istih ne tražimo rješenje. Više sile, makar po meni, nisu ono u šta je ljudska vrsta beznadežno zagledana vjekovima. Više sile smo mi sami. Kad to otkrijemo, ne dogodi se čudo, ne čuju se fanfare, niti se išta oko nas značajnije promijeni. Samo malo jasnije vidimo, pa nam bude lakše. Ništa više.
Stvarno je čudno to sa tehnološkim napretkom. Koristeći blagodeti interneta, mogli bismo svakodnevno uživati u ljepoti svijeta oko nas, umjetnosti. Jer teško da ima djela klasične književnosti, recimo, koje ne možemo besplatno ili po cijeni jedne kafe skinuti sa mreže. Ali, umjesto da obogatimo znanje i oplemenimo dušu, mi mrežu koristimo za sve ono što nam se u trenutku može učiniti kao dobra zabava. A na duže staze, koje smo već kilometrima zagazili, ta zabava unazađuje. Dakle, nije Merkur retrogradan, no mi! Otud vjerovatno toliko mržnje, nesporazuma, dezinformacija. Mnogo puta sam se zapitala jesmo li kao društvo uopšte bili spremni na dar kakav je internet. Jer ovo izgleda kao da smo dali kutiju šibica trogodišnjaku. Nek se igra, duša malena…
Da većinu opčinjenih astrologijom pitate šta je Merkur, oko koje zvijezde orbitira, teško da bi znali da odgovore. Al’ kriv je za sve pare.
Zato predlažem radikalne mjere. Dokle će, bre, taj malac krv da nam pije? Hajde da ga, kad već imamo toliko nuklearki širom planete, izbrišemo sa lica univerzuma. Fino da se naprave proračuni đe će ko da gađa, da ga poguramo ka Suncu. Obavezno organizujmo televizijske prenose, vatromete i roštilj. Kad uđe u orbitu, Sunce će ga dokrajčit, mi s tim poslije nikakve veze nemamo. Što, zar mi je loša ideja? Kad smo mogli patuljastom Plutonu da maknemo titulu i uklonimo ga iz sistema, možemo dalje i sa sedam planeta. Svim srcem se nadam da ne postoji moćnik kojem je ovo palo na pamet. Jer na Zemlji se sve, manje-više, ovako i rješava. Zgazi, šutni, zaobiđi i nastavi.
Zato, pustimo planete, makar one koje su još uvijek okrugle da mirno putuju svojim orbitama. Iza kratkog fitilja svako ima taster za zdrav razum, koji, ako se ne dogodi bigbadabum, otkrije mnoga neočekivana i zdrava objašnjenja. Nisam ni pomislila da je za poveći račun za struju odgovoran retrogradni gospodin, ili ko drugi. Radijator nam je uključen na najjače evo dvije neđelje. Mašina za sušenje se s kišom probudila iz ljetne hibernacije, pa vrti, vrti… A ti aparatići ne rade na dobre vibracije, ili čistu kosmičku energiju, nažalost.

Gracija 171, 22.11.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...