Piše Kaja Milačić
Jutro, mrak se još uvijek vuče iznad naše ulice. Sitna kišica talasa kao zavjesica ispod ulične svjetiljke. Mokra ulica se cakli, a još uvijek tiho jutro ponekad tek presječe prštanje kapi vode ispod točkova začudo rijetkih automobila. Do prije dva minuta kod nas je bila opšta uzbuna, gdje mi je ranac, jesi li popeglala plavu košulju, neću džemper biće mi prevruće i sve tako nešto… Odoše svako svojim poslom i obavezama. Lajka je ušuškana u nekom od još uvijek toplih kreveta, a ja sam na balkonu u jutarnjem izdanju. Pidžama, velike papuče i stara, izanđala bijela bundica. Prikaza. Pijem kafu i duvanim.
I taman kada sam pomislila da ugasim cigaretu i uteknem sumornoj jutarnjoj slici, sa jednog od prozora susjedne zgrade se razli mliječnobijelo svijetlo. Kroz bijele zavjese se nazire veliki bijeli luster, vjerovatno iznad trpezarijskog stola. I žena u bijelom. Postavlja doručak. I pleše. Vjerovatno i pjeva. Oprostiće mi gospoja Bobić Mojsilović, ali bajka! Majke mi, bajka! Ni na kraj mi pameti nije palo da se zapitam uz kakvu muziku pleše. Ni na trenutak me nije posjetila misao o tome kako joj je sve potaman, ah, lako je njoj. Samo sam se divila nestvarnom prizoru i lakoći njenog postojanja. Zaboga. Imam i ja bijele zavjese, imam i tranzistor u kuhinji i to vintidž, sama ga popravila! Ali, nemam bijeli luster, ni naviku da ovako mrdam u rano jutro. Nisam ni komšijski voajer, pa ipak mi je pogled par minuta bio prikovan za onaj prozor. Naslutila sam u nekom meni nevidljivom uglu okićenu jelku, čija je svjetla već upalila. Malene musavce koji se pospano pentraju na stolice…
Šta ona ima što nemam ja? Osim očigledno manje godina, vjerovatno ništa posebno. Pa zašto ona igra, a ja se vučem kao namćorasti stogodišnjak i mjerim gdje ću da se ugnijezdim i još malčice, ali samo malčice odspavam?
Komšinice mlada i neznana, hvala na lekciji! Plešući sam završila masu posla po kući, koji bi inače čekao još makar sat. Uzdržavala sam se od plesačkih bravura u liftu i na pijaci, ali hodala u ritmu muzike sa slušalica koje sam konačno pronašla jutros. Plešući dabome. Umjesto vijesti ili podkasta, slušala muziku. Pozavršavala gomile posla, bila tamo i ovdje i, taman kada je ručak bio skoro gotov, eto njih! A pred njima ne plešem zato što mi se smiju. I zafrkavaju me. Sjutra ću okititi jelku konačno, plešući. I ništa od problema koji me muče neću riješiti plesanjem, ali neću ih riješiti ni nerviranjem.
Zbilja zvučim krajnje neozbiljno i blesavo. Živimo u ludo vrijeme i neko bi propisno popljuvao i nju što pleše i mene što zadivljeno virim. Svaki dan nas zaspu gomilama vijesti koje nas iznerviraju, rastuže, uznemire. Ratovi, fašizam, femicidi, vršnjačka nasilja, ubistva, kupovine diploma, vozačkih dozvola, svakojaki grabeži i nesojstva na sve strane. Sve je više onih koji se bore da prežive od danas do sjutra. A ništa ne može da se promijeni preko noći ili gubljenjem živaca. Internet, taj najveći i najljepši dar modernog doba, uspjeli smo da pretvorimo u rasadnik mržnje. Koristimo ga da nabijamo na nos ono što mi imamo onome koji to nema, ta, na, na! Odličan je alat za vrijeđanje ljudi koje ne poznajemo lično i procjene nečijeg rada ili talenta, a da nismo kompetentni i teško da nas je iko pitao. Ti meni vojvodo, ja tebi serdaru. O dijeljenju neprimjerenih sadržaja bolje da ne pričam. Uostalom, svi sve znamo. Ne savjetujem motanje kablova i gašenje interneta. Još manje ignorisanje svega što se oko nas događa. Ćutanje na nepravdu je još veća nepravda! No, valja krenuti od sebe. A kada sebe oraspoložimo i drugima je dobro. Pa smo tako jutros imali razumijevanja jedni za druge u saobraćaju. Davali žmigavce, puštali zbunjene gospoje da se uključe u saobraćaj, usporavali pred semafore i pješačke, puštali pješake da lagano, kako je njima ćef pređu ulicu (jer mi u kolima ne kisnemo) i nismo nikoga isprskali gacajući točkićima kroz blatnjave barice! Namrštenoj teti na šalteru smo rekli dobro jutro, izvinite i hvala i izmamili joj osmijeh. Nismo ni na koga vikali, pa ni na sopstvenu djecu. Nismo se divili nekome zato što ima kamare para, niti ismijavali onoga što se bori da plati kiriju. Nismo mrzjeli onoga što se drugačije krsti ili ne krsti, onoga što voli muziku koju mi ne poznajemo, ni onoga što se oblači drugačije. Lako je, i kolikogod izgledalo ka da pišem pismeni za deveti razred, upravo su stvari baš tako jednostavne!
Plesanje ili pjevanje pod tušem ne plaća račune, ne postavlja večeru na sto i ne rješava ni jedan ozbiljniji problem. Ali provjereno provjetrava glavu. A bistra glava, pola posla! Plesanjem sam došla i do sve manje popularnih novogodišnjih odluka. Prva se, naravno, odnosi na plesanje. Kada niko ne vidi, jasno. Ni komšinica! Za nju ću jelku da postavim uz prozor, neka i ona ima neki lijepi jutarnji prizor. Sve ostale odluke se tiču stvari koje želim da promijenim na sebi i u sebi. Tako će valjda svijet oko mene da se prilagodi. Jer uvijek valja početi od sebe. Jen’ dva, tri, dva, dva, tri… Opaaaa, valcer!
