Piše Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Kao i svi pomorski kapetani Boke, Mihail Ognjenović uvijek je bio ponosan na sve što čini njenu istoriju i kulturu, a posebno na rodni Risan. Kao što svjedoče njegove knjige i tekstovi, sudbina pomorca bila mu je predodređena samim rođenjem u malom zalivskom gradu koji je bio njegova prva i posljednja luka, a od vremena kada se penzionisao i posljednje utočište. Ovaj iskusni moreplovac i brodski zapovjednik autor je knjige Hirošima – 75 godina, brojnih izložbi fotografija posvećenih Hirošimi, te Morskog dnevnika koji preveden na više jezika i u kome su sabrane sve njegove impresije sa putovanja širom svijeta. “Neki od doživljaja koje ćete naći u mojim knjigama su dramatični, drugi su romantični, negdje vlada spokoj i gotovo poetski mir pri opisu pogleda na kakav impresivan pejzaž sa dalekih obala ili druženja sa ljudima koje sam tamo sretao, a drugdje ćete osjetiti strah, hladnoću i tjeskobu dok opisujem nevere, požare i druge pogibelji na moru. Esencija života pomorca je sve ono lijepo i ono ružno i sve se nalazi u mojim knjigama. U mladosti sam imao težak period za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Sjećam se razgovora u porodici kada otac objašnjava situaciju i predlaže da se ja dalje školujem, a da sestra ide na zanat i stručno usavršavanje u Jadran Perast. Srednju pomorsku školu završio sam u Kotoru, a prvo putovanje bilo je 1945. godine. Trabakulom ili ‘motorom Vojvodić’ prevozili su se đaci i putnici iz Morinja, Risna, Perasta i Stoliva do Kotora. Drugi prevoznik bio je ‘mladi sokol” koji je polazio iz Tivta, Lastve, Lepetana, Bijele i Kamenara za Kotor. Ovo školovanje trajalo je četiri godine, s tim da smo jednu godinu proveli na prekookeanskim brodovima. Bio je to težak period života u kome smo morali donositi teške odluke. Moja razmišljanja bila su da pokušam u svijetu naći nešto bolje od Risna. I o tome sam sanjao i za vrijeme plovidbe.”
EPSKO PUTOVANJE
Sa svega 15 godina otisnuo se na prvu plovidbu, doživio prve radosti, pomorsko krštenje, ali i prve strahove i prvi brodolom. Zbog dramatičnih događaja to putovanje je u svom Morskom dnevniku nazvao epskim. “Ukrcao sam se na parobrod Kosmaj četvrtog oktobra 1949. sa namjerom da završim praksu u trajanju od jedne godine i željom da doživim nešto lijepo.”
I, zaista, na putu za Argentinu, na svom prvom vijađu bio je kršten morem, čime je “zvanično” postao pomorac. “Bio sam svečano obučen, a pomorac koji je već prešao Ekvador zahvatio je bujonom more južne i sjeverne Evrope i polio me, i to je za mene bio posebno svečan trenutak u životu. Boravak u Buenos Ajresu je bio pun susreta s našim iseljenicima i divnih događaja, međutim, povratak koji je počeo prvog dana januara 1950. završio je brodolomom. Bili smo nasred okeana kada je brod zahvatio požar koji se brzo širio. Italijanski brod koji je nam je išao ususret, da nam pruži pomoć, bio je prilično udaljen, a mi, u pomoćnim drvenim barkama koje su se polako punile vodom, bili smo okruženi masom ajkulaa. Za mene, dječaka koji je u rukama imao fudbalsku loptu i brodski dnevnik, strah se pojavio kada sam vidio da plaču iskusni članove posade, sa 70 godina. To je za mene bio strašno dramatičan trenutak.
Kada smo kročili na italijanski brod, gdje su nas izuzetno dočekali, mislio sam da je to kraj mukama, ali su nas ubrzo s tog broda prebacili na brazilski remorker koji nas je iskrcao na ostrvo na kojem su kaznu služili robijaši iz Južne Amerike”, priča Mihail, koji se i pored burnih i potresnih dešavanja nakon par godina ponovo vratio moru i plovidbi.
“I kada sam na sljedećem putovanju doživio tešku havariju sa brodom Lošinj u ledenom Azovskom moru i tegljenje broda do Rijeke, dugo sam razmišljao i pitao se da li sam zaista stvoren za pomorca i da li jednog dana mogu da postanem zapovjednik. Kockice su se složile i nastavio sam sa školovanjem. Godine 1957. plovio sam u zvanju drugog oficira palube, na brodu Velebit na liniji za Bengalski zaliv. Rijeka, Bejrut, Kolumbo, Madras, Čitagong, Čalna i Rangun, kada su nas na sidrištu luka Čitagong i Kalkute napali pirati, ‘vladari Bengalskog zaliva’. Tada mi je ponovo bio u pitanju život, i bezbjednost broda. Pirati su posadi i brodu nanijeli ogromnu štetu, a mi smo izgubili rat.” Ipak, najbolniji pečat ostavila je posjeta Hirošimi, koju je posjetio 1965. kao oficir na trgovačnom brdu Trebinje, riječke kompanije Jugolinija. Dvadeset godina ranije, 6. avgusta 1945. grad je do temelja razorila prva atomska bomba, sprživši 200.000 civila, koju su bacili Amerikanci na samom kraju Drugog svjetskog rata. “Posjeta Hirošimi urezana je u meni i sigurno ću se sjećati cijelog života. U Parku mira, posebno u muzeju, slike koje sam vidio nikada ne mogu zaboraviti. Bio sam ganut tragedijom koju su doživjeli japanski civili, ali i impresioniran snagom duha tog naroda da se ponovo uzdigne iz pepela opšteg uništenja, pa sam osjećao i ljudsku dužnost da se žrtvama odužim knjigom Hirošima – 75 godina, koja daje kompletan istorijat i većinu detalja bombardovanja, kako tekstova tako i fotografija.”
KROZ BERMUDSKI TROUGAO
Mihail Ognjenović više puta je plovio kroz Bermudski trougao, nalazio se u situacijama kada brodski instrumenti polude, osjećao cudne vibracije, čuo glasove… “Dok sam ja plovio Bermudski trougao nije postojao pod tim imenom ni u jednoj nautičkoj ili geografskoj karti. Mnogi nestanci do danas nisu razjašnjeni i objašnjeni, a neki teoretičari su tvrdili da iščezavanje letjelica, brodova i ljudi ne može biti prosto djelo prirode ili slučajnost, već da se radi o djelovanju viših sila ili vanzemaljskih inteligencija koje poznaju antigravitacione tehnike. Jedan od prvih zabilježenih incidenata dogodio se 1918. godine, kada je američki brod Kiklop sa 306 članova posade nestao bez traga. Naziv Bermudski trougao prvi put se pojavio 1964. u jednom novinskom članku koji je objedinjavanju misteriozne nestanke, a ime postalo opšteprihvaćeno tek 1974. godine. Do današnjeg dana nestalo je više od 8.000 ljudi, mnogo brodova, aviona… Bermudski trougao prolazio sam mnogo puta, a prvi put brodom Makedonija 1959. u zvanju drugog oficira, zatim kao zapovjednik na brodovima Viševica, Zvir i Zadar. Jako čudno sam se osjećao i imao sam utisak da je prisutna neka sila koja gospodari sferom i tada sam čuo autoritativni glas koji me je oslovio imenom i naredio mi da se više nikada ne vraćam na to mjesto. I nikada više nisam plovio Bermudskim trouglom.”
Radoznalost i želja za avanturom nikada ga nisu napuštale te je 1971. prilikom posjete sjedištu NASA u Hjustonu poželio da otputuje i na Mjesec. “Sa brodom Zadar u redu vožnje imao sam priliku da 1969. posjetim luku Hjuston. Imao sam želju da se prijavim kao putnik i da budem stanovnik na Mjesecu. Čuo sam priče o mogućim prodajama određenih parcela na Mjesecu i dugo sam pratio program Apolo… No, kada je došlo do odlaganja programa zbog ratova u Avganistanu propalo i moje interesovanje.”
GONDOLA LJUBAVI
Postoje bitke sa kojima se bori svaki pomorac, čovjek na brodu mora da slijedi prirodu i sluša more, a nekad od mora i odustane. “U pomorskoj karijeri nikad nisam prkosio moru, nego sam ga uvijek osluškivao, slušao i nikad nisam pogriješio. Rodio sam se pored mora, brodom putovao morima, prvu ljubav doživio na moru, nastavio da plovim morima i okeanima cijelog svijeta. Uspomena sa mora imam mnogo. Od katastrofe broda Kosmaj, provedenog vremena sa robijašima na ostrvu Fernando de Noronja, susreta s iseljenicima, posebno Argentine, preživio sam rat između Indije i Pakistana, spasavanje utopljenika u Singapuru, gdje zbog jata ajkula niko ko bi upao u more nije ostajao živ, pa do posjete Hirošimi. Potom posjeta plemenima i poglavicama na ostrvu Borneo, plovidba Bermudskim trouglom, Đavoljim morem.”
I na kraju, sve je to hronološkim redom zapisano u Morskom dnevniku, kao i priča o Gondoli ljubavi koju je u mladosti kupio od novca sa “sedam kora”.
“Godine 1954. kupio sam bokešku gondolu od Jova Popovića iz Risna od novca zarađenog na moru, platio dolarima i ova barka je postala popularna na cijelom Jadranu. Restaurirana je 2006. kada joj je svježinu udahnuo kalafat Bogdan Bilafer, ostala je autentična i bez konstrukcijskih izmjena. Duga 4 metra i široka 70 centimetara, dovoljno prostrana da u nju sjedne dvoje, Gondola ljubavi je obnovljena, na njoj su se mladi zaljubljivali, a neki i vjenčavali. Ostavio sam parovima da je svako na svoj način drži za svoju, a opet svi znaju da je ona dio mene i da sam ja kroz nju na neki način bokeški gondolijer, onaj isti sa Zvira, Trebinja, Zadra, Lovćena i Kosmaja na kojem je sve počelo od Argentine uzduž i poprijeko pa do moje prve i posljednje luke, moga voljenog Risna.”
I pred samo zaključenje ovog broja saznali smo da je Pomorski muzej Crne Gore iz Kotora Mihailu Ognjenoviću, povodom 70 godina rada, dodijelio zahvalnicu za saradnju, razvoj i afirmaciju pomorskog muzeja Crne Gore.
GRACIJA 209/februar 2023.
