Milena Mijović Durutović: Etika treba da je sveprisutna

spot_img

Izražavajući sebe kroz slobodan ekspresivni potez, istaknuta crnogorska slikarka Milena Mijović Durutović, osim kroz stvaralaštvo, kreativne i ljudske potencijale izražava i prepliće i kroz brojne humanitarne aktivnosti Rotari kluba Podgorica. Rođena je 1971. na Cetinju, gdje je i diplomirala na FLU , a potom upisala magistarske studije na beogradskom FLU kod prof. Mila Grozdanovića. Izlagala je samostalno i na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Njeni radovi dio su važnih muzejskih i privatnih kolekcija, a nagrađivani su više puta na značajnim izložbama. Studijski se usavršavala u Cite International Des Arts u Parizu, a od 1996. profesionalno je angažovana kao kustos u Centru savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici. Član je ULUCG-a od 1994, a od 2017. i predsjednica Rotari kluba Podgorica. Ova vedra i zrela žena, čudesne i mirne snage, majka Marije (22) i Danila (18), najbolje od sebe daje na svim poljima jer, kako kaže – “sa zrelošću dolazi i saznanje da je sve povezano”.


Kako ste se opredijelili za vizuelno izražavanje i da li je postojala alternativa?

– Od ranog djetinjstva sve je nekako išlo u tom pravcu. Istina, u vremenu kada je teško bilo biti primljen na neku od akademija umjetnosti, sjećam se da sam u slučaju odbijanja imala pripremljen odlazak u London, a onda, ko zna. Takođe, podršku roditelja koji su vjerovali u moje izbore smatram izuzetno značajnom za slobodan razvoj mene kao čovjeka, i kao umjetnika. S ove vremenske distance mogu reći da me umjetnost ispunjava u potpunosti, da osjećaj biti u “svojoj koži” pričinjava veliku radost i daje sigurnost.

U osnovi slikarstva je crtež. Znate li kuda će Vas linija odvesti?

– Crtež vidim kao kostur ili osnovu bilo kojeg umjetničkog djela. Ne trudim se da ograničim pokret i put linije. Važno je da ako imam cilj idem ka njemu, a putevi mogu biti različiti. I kada nam ciljevi nisu jasni, što umjetnost dozvoljava, a i po svojoj suštini traži da joj se prepustimo, da budemo otvorenog uma, istražujemo… Tada me “linija” često odvede ka nevjerovatnim iznenađenjima i postignućima.

-

Da li Vam je za rad potrebno nadahnuće i gdje pronalazite inspiraciju?

– Mislim da je nadahnuće stalno prisutno i da je stvaralačka snaga ono što vodi do novih ideja. A samo nadahnuće je već posjedovanje inspiracije, imanje želje i volje da se nešto realizuje. Trenutno mi jedino nedostaje vremena za realizaciju.

U Vašem koloritu dominira kontrast crvene i crne. Može li se reći da je to iskonska umjetnička simbolika?

– Odnos crne i bijele je u osnovi svakog mog rada. Neophodno mi je da su one u stabilnom odnosu. Tu je najčešće i crvena, periodično žuta, plava… Ne držim se strogo tog pravila, ali očigledno da one najčešće i najubjedljivije prenesu moju misao.

Koliko često izlažete i koliko Vam je važno mjesto, odnosno izložbeni prostor?

– Ne izlažem često samostalno, rijetko sam iste radove predstavljala u neposrednom okruženju. Možda je to i greška. Uglavnom, vidjevši radove u odgovarajućem prostoru, vidjevši gdje sam, to je za mene već doživljena i završena stvar. Možda, ako bi se od tog trenutka radovima bavio neko drugi, vjerovatno bi imalo i drugog smisla. Ponosna sam na svako mjesto, svaku galeriju, u kojoj sam pristala da izložim radove, na publiku… I na kupce koji nose određene specifičnosti.

Predsjednica ste i Rotari kluba Podgorica. Gdje je tačka susreta Vas kao umjetnice i te organizacije?

– Umjetnika, osim talenta i vještina koje posjeduje, čini i etika, a ta vrlo osjetljiva tema etike čini osnovu Rotari filozofije. Najveći poklon koji možemo dati jedni drugima je naše vrijeme jer ga, zapravo, nepovratno poklanjamo, ali i naše emocije koje nam se, na sreću, u određenim prilikama obnavljaju. Kada doprinesete napredovanju zajednice i date ruku nekom ko treba vašu pomoć, doživite zadovoljstvo koje je ravno postizanju cilja u nekom od umjetničkih procesa, a to zadovoljstvo zna biti ogromno.

Nedavno je RC Podgorica humanitarnim koncertom obilježio 113 godina Rotari internacionale, i u godini ste kada su sve vaše aktivnosti posvećene obilježavanju 20 godina od ulaska Rotari ideje u Crnu Goru, koja je zaživjela osnivanjem RC Podgorica.

– Humanitarnitarne aktivnosti su samo jedan od segmenata aktivnosti kojima se bave rotarijanci. Od svog osnivanja, RC Podgorica u okviru svojih mogućnosti prati rad Obrazovne ustanove za djecu sa smetnjama u razvoju, Resursni centar Podgorica. Poslije uspješne akcije opremanja kabineta za logopediju, početkom ove školske godine, i kupovine mobilnih Brajevih mašina za djecu bez ostatka vida uključenu u proces inkluzije, sredstva koja su prikupljena na posljednjem humanitarnom koncertu biće usmjerena za opremanje posebne sobe u internatu, namijenjene za smještaj i boravak roditelja i male djece koja dolaze iz drugih gradova Crne Gore, na tretmane ranih intervencija.

Da li se Vaše humanitarno angažovanje prelama i kroz likovni izraz?

– Sa zrelošću dolazi i saznanje da je sve povezano. Sigurna sam da humanitarni rad podstiče moj umjetnički izraz, a umjetnost potrebu da se brinem o drugima.

 Često se pitamo da li smo dovoljno humani, kako u tom smislu vidite naše društvo?

– Većina od nas cijeni pravičnost i većina vjeruje da je posjeduje. Međutim, postoji bitna razlika između poznavanja puta i hodanja njime. Taj put nema kraja i nije lak, ali se od nas očekuje da na tom putu uvijek imamo hrabrosti i odlučnosti, poštujući principe u koje vjerujemo. Možemo čuti i da je lijepo pričati o etici, ali da ona nije praktična. Međutim, treba nam svima biti jasno da etika nije zastarjela i da definicije integriteta i poštenja, nijesu izmijenjene. Etika nije ograničena samo na posao i profesiju. Ona treba da je sveprisutna i da bude dio svih vrijednosti.

Radite kao kustos Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Koliko CSUCG danas pruža realan presjek crnogorske savremene likovne scene?

– Savremena crnogorska likovna scena ima veliki potencijal, a neće biti ništa novo ako kažem da to koliko će se razviti zavisi od podrške koju ima, ili će imati. Teško je u sveopštoj trci prepoznati značaj umjetnosti i tu naći svoj interes. Tako, čini mi se, da poslije podrške koju su imali odabrani iz ”srednje generacije”, sada već svi u ozbiljnim godinama, mlađi kao da nemaju šansi. Naravno, svi se bore koliko mogu, a Centar savremene umjetnosti Crne Gore sa radošću prihvata i podržava u okviru mogućnosti svaki ozbiljan projekat.

Bavite se i dizajnom enterijera. Šta tu za Vas predstavlja izazov?

– Zanimljiva je to igra za koju je preduslov dobar osjećaj za prostor, poznavanje materijala i mogućnosti… Ideja je puno i nikad ne insistiram na ponavljanju starih rješenja. Morate imati želju za graditeljstvom i radovati se rezultatima. Naravno, povjerenje investitora i sloboda u radu koju dobijete takođe su ključni za dobar rezultat. Nije ovo posao kojim se bavim u prevelikoj mjeri, ali mogu se pohvaliti zanimljivim klijentima koji se uvijek vraćaju.

Umjetnica, rotarijanka, supruga, majka, ili možda obrnutim redom, no može li se sve postići a da ni jedan segment života ne trpi?

– Svako vrijeme ima svoj prioritet. A žena, s obzirom na svoju ulogu, prije svega, u porodici i u savremenom društvu danas, posebno mora znati da upravlja svojim vremenom. Rekla bih da od kada sam postala majka uvijek sam bila prvo majka, pa sve drugo. I da moja djeca imaju taj najvažniji osjećaj ljubavi i sigurnosti. Kako sam majka postala vrlo mlada, sve uobičajene borbe, trud, strepnje, dileme, sve je to sada već u sjenci dvoje odrasle djece, sa čvrstim krilima, kojima je u ovom trenutku bitno dati podršku i slobodu da se izgrade bez pritisaka. Već neko vrijeme mislim da je za Mariju i Danila zdravo što sam za sve vrijeme njihovog odrastanja uspjela da sačuvam vezu sa umjetnošću, prijateljima, drugim meni važnim stvarima. I što sada svoj doprinos potpuno spremno i zrelo dajem i na tim poljima.

 Život, humanost i umjetnost – krug ispunjenja?

– Velika je privilegija u vremenu u kome živimo znati prepoznati, isto tako i čuvati, ono što nas istinski ispunjava. Mislim da odgovori kako do toga doći postoje svuda oko nas, ali ih tako često ignorišemo. I svako ima svoj put, a cilj nam je više-manje isti. Najsnažnija veza koju ćemo ikad imati je veza sa samim sobom i ona postavlja standarde za sve ostalo.

 GRACIJA 129/13.april 2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Vesela Mišković

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO