Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković, Saša Vujanović, Adnan Almerović i privatna arhiva
Milena Milačić je već sa šest godina počela da trenira karate. Kada je krenula na takmičenja, rijetko sa kojeg se vratila bez medalje ili trofeja. Bila je sportisktinja Crne Gore 2007. godine. Obišla je planetu od Njujorka do Tokija, završila ekonomiju, osnovala Karate klub Junior i nema namjeru da se zaustavlja. Sada je selektorka muške seniorske reprezentacije u katama i VD selektor juniorske kadetske reprezentacije u katama.
Pored još neraspakovanog kofera sa takmičenja, razgovarale smo u prijatnoj atmosferi njenog doma o počecima, klubu, reprezentaciji, radu sa djecom, putovanjima…
Mnogo se pisalo i pričalo o bronzanoj medalji muškog kate tima. Koliko Vam ova medalja znači i očekujete li i ubuduće ovako dobre rezultate?
– Bronzana medalja sa Evropskog seniorskog prvenstva u španskoj Gvadalahari u martu ove godine stigla je kao rezultat velikog truda ekipe i ulaganja u ovaj tim. Činjenica da od 1986. u muškoj konkurenciji nijesmo imali medalju i da je osvojena 16 godina nakon medalje u ženskoj konkurenciji, zaista dosta govori o tome koliki je njen značaj za sportsku istoriju Crne Gore. Nakon istorijske evropske medalje koju sam osvojila sa timom 2007. godine, imala sam privilegiju da ovog puta u ulozi selektora vodim Vladimira Mijača, Kenana Nikočevića, Arjana Kočana i Nikolu Milića, ekipu sa kojom sam godinama vježbala i radila u njihovom Karate klubu Bar. Izuzetno sam ponosna na njih i rezultat koji su ostvarili, dobro ih poznajem i sigurna sam da mogu da ponove ili naprave još bolji rezultat. Vjerujem da je evropska medalja za njih tek prvi veliki uspjeh u karijeri, a budući da se radi o mladim i perspektivnim takmičarima, sigurna sam da je ovo samo zalog za nove uspjehe u budućnosti. Ako imamo u vidu da je Crna Gora mala zemlja sa limitiranim resursima u sportu, koja je uspjela da parira najboljim evropskim i svjetskim selekcijama i nađe se među tri najbolje ekipe Starog kontinenta, onda to ovom rezultatu još više daje na značaju. Generalno, svaki veliki rezultat mnogo doprinosi razvoju sporta, tako da će sigurno i ovaj uspjeh biti podsticaj za sve klubove u Crnoj Gori, kao i za naš savez da ulože dodatni napor da na narednu medalju ne čekamo ovoliko dugo.
Kako sada, a kako su nekada gledali naše takmičare na velikim svjetskim i evropskim takmičenjima? Postajemo li sve ozbiljniji protivnici?
– Kad govorimo o evropskim i svjetskim šampionatima, suvišno je bilo šta reći o kvalitetu konkurencije. U odnosu na moje takmičarske dane, situacija se znatno promijenila. Promijenio se način rada i zahtjevi, jednostavno ništa se više ne prepušta slučaju i moraš da budeš maksimalno posvećen i spreman ako želiš da ideš u korak sa rivalima. Trudili smo se da postignemo taj nivo i naši rezultati posljednje dvije godine svjedoče da smo u tome uspjeli. Sad je pred nama još teži zadatak, da taj nivo održimo i da pokažemo da smo ozbiljni protivnici. Ove godine na evropskom šampionatu naša ekipa se plasirala kao druga u grupi. Iza sebe su ostavili Azerbejdžan, trećeplasiranu ekipu sa prethodnog prvenstva Evrope, Francusku koja je godinama u vrhu evropskog i svjetskog karatea, kao i kvalitetne timove Ukrajine i Hrvatske.
Čini se kako je karate popularniji danas nego kada ste počinjali. Da li je konačno dobio pažnju koju zaslužuje i jesu li ulaganja ozbiljnija nego nekada?
– Karate je sve popularniji i sve više djece se opredjeljuje za ovaj sport, što me jako raduje. Značajan je i broj turnira sa velikim odzivom djece, što je važno za budućnost ovog sporta i stvaranje jedne velike baze takmičara za starije selekcije. Na nivou našeg saveza posljednjih godinu dana, nakon dolaska novog rukovodstva, mnoge stvari su se znatno poboljšale, što je doprinijelo da imamo zapažene rezultate na evropskim i svjetskim prvenstvima u svim kategorijama, od kadeta do seniora. Ipak, za postizanje vrhunskih rezultata u sportu neophodna su znatna ulaganja. Kad govorimo npr. o nagradama od strane države za ostvarene rezultate, konkretno o seniorskoj evropskoj medalji, mogu da kažem da su daleko ispod njihovog uloženog truda i značaja rezultata koje postižu.
Uskoro slavite mali jubilej, prvih pet godina kluba, a rezultati su već vidljivi.
– Da, Karate klub Junior u septembru slavi pet godina postojanja. Sa nekih sedamdesetak članova uzrasta od 5 do 12 godina i otprilike dvadesetak aktivnih takmičara, ove godine smo imali sedam mladih reprezentativaca koji su kao osvajači medalja na državnom prvenstvu stekli uslov da budu dio nacionalne selekcije i da predstavljaju Crnu Goru na prvenstvu Balkana. Rad sa mlađim uzrasnim kategorijama je nešto što mi pričinjava posebno zadovoljstvo i uživanje. Moram istaći da u klubu imamo veoma stručan trenerski kadar u obje discipline, tako da ove godine postižemo i zapažene rezultate i u borbama. Svi ti rezultati su posljedica rada i posvećenosti ne samo sa moje strane, već i velikim dijelom naših trenerica Tanje Dukić koja vodi treninge u borbama, te Tamare Radunović i Aleksandre Mijović koje vode treninge kata. Naravno, sve to je jako lijepo i važno i rezultati su nešto čemu svi težimo u sportu, ali ono što nam je prioritet i što je bila moja vizija kod osnivanja ovog kluba, jeste uključivanje djece u sportske aktivnosti od najranijeg uzrasta. Iako borilački sport, karate je zapravo vještina koja, posebno u dijelu izvođenja kata, ostavlja dojam sportsko-umjetničke cjeline i objedinjuje tjelesno, umno i duhovno doprinoseći pravilnom fizičkom i mentalnom razvoju, samodisciplini i poštovanju, kao i smirenosti duha. Posebno važan aspekt je socijalizacija i shvatanje koncepta timskog rada uz stvaranje radnih navika. Djeca koja istraju u sportu imaju mnogo veće mogućnosti da se lakše snađu i prilagode u svim ostalim sferama života, spremnije savladavaju prepreke i imaju više samopouzdanja. Svakako, uz nemjerljiv učinak koji sport ima na fizički i motorički razvoj i psihičko zdravlje uopšte.
Kakvi su bili Vaši počeci? Znate li koliko ste medalja osvojili i koje su Vam najdraže?
– Počela sam da treniram sa šest godina. Ne mogu se sjetiti svih detalja kad je u pitanju sam početak, ali znam da su svim mojim rezultatima, čak i u najmlađem uzrastu, mnogo više nego talenat doprinosili posvećen rad, upornost i želja za uspjehom koja je uvijek bila veća od straha o neuspjehu. Ne znam tačan broj medalja koje sam osvojila, ali svakako su mi najdraže one sa najvećih prvenstava na kojima sam učestvovala. Izdvojila bih medalje sa evropskih i svjetskih univerzitetskih prvenstava, srebrnu medalju sa prvenstva svijeta ekipno u juniorskoj konkurenciji i juniorsku evropsku medalju ekipno i pojedinačno. Najdraža od svih je naravno bronzana medalja sa seniorskog prvenstva Evrope koju sam osvojila u kata timu sa sestrama Tijanom i Biserkom Radulović kada smo ispisale istoriju karatea i našeg sporta uopšte. Ovaj rezultat je poseban jer je to bila prva medalja koju je neka nacionalna ekipa osvojila na velikim takmičenjima od obnove državne nezavisnosti. Podatak koji me čini ponosnom i privilegovanom je status koji u istoriji crnogorskog sporta imaju rijetki – našla sam se u društvu sportskih velikana, rukometašice Bojane Popović i vaterpoliste Vladimira Gojkovića, koji su od 2006. jedini osvajali medalje na najvećoj sceni u ulozi takmičara i selektora.
Koliko je neobično to što se žena na poziciji selektora muške ekipe?
– Polna i rodna diskriminacija u sportu su uglavnom uslovljene tradicionalnim društvenim i kulturološkim predrasudama, a to je najizraženije u svijetu borilačkih sportova. Moderno društvo teži ravnopravnosti i pluralizmu u sportu, iskorjenjivanjem stereotipa i predrasuda o podjeli na takozvane “muške sportove” koji se povezuju sa snagom i “ženske sportove” koji zahtijevaju više fleksibilnosti i spretnosti. Slične su predrasude o uspjehu žena u nekom sportu, naročito ako je on shvaćen kao “muški”, vezano za koncept njene ženstvenosti ili inferiornosti. Aplicirala sam da budem selektor muške ekipe jer je u toj konkurenciji zapravo najviše takmičara sa kojima sam radila dok su bili u mlađim selekcijama i najbolje ih poznajem. Imala sam želju da nastavim da radim sa njima. I pokazalo se da je to dobra odluka, jer smo vrlo brzo počeli da nižemo uspjehe i pravimo dobre rezultate. Tako da sam tek nakon komentara i upravo ovakvih pitanja, počela da shvatam da sam žensko na poziciji na kojoj bi neko očekivao nekog muškarca. Kao žena u sportu nikada nijesam osjećala ni pritisak ni strah. Rodnu diskriminaciju na svom primjeru nijesam osjetila ni kao profesionalni takmičar i reprezentativac, ni danas kao trener i selektor. Ono što je jedino relevantno je znanje, upornost i posvećenost, uz malo talenta i mnogo napornog rada. Mislim da je u svemu najvažniji upravo takav pristup.
U bilo kom sportu navijači budu prilično surovi kada njihov tim izgubi. Kako Vi gledate na neuspjehe?
– Kao takmičarki, a kao treneru još i više, ni jedan poraz mi nije bio lak naravno, ali ga nikad nijesam doživljavala kao razlog za odustajanje, naprotiv. Neuspjehe ne bi trebalo doživljavati kao konačne poraze, već samo kao još jedan korak ka uspjehu. Tajna pobjede i jeste da želja za njom bude veća od straha od neuspjeha. Svaki rezultat na takmičenju, bio pozitivan ili negativan, ukoliko smo istrajni, samo je još jedan stepenik ka konačnom cilju. Šampioni se prave od snova, vizije i predanog rada, a medalje od odlučnosti, hrabrosti i posvećenosti. Kada radimo iz srca, sve se kockice lako poslože.
Putovali ste i putujete mnogo. Medalje niste brojali, a brojite li kilometre?
– Još jedna lijepa strana sporta je upravo prilika da mnogo putujete. Putujem i dalje, ne stižem ni kofer da raspakujem između dva takmičenja. Nijesam brojala kilometre, ali su mi putovanja zaista obilježila značajan dio života i mislim da nikada ne bih proputovala toliko koliko jesam zahvaljujući sportu. Imala sam i sreću da je koncept takmičenja takav, da kad bismo završili uvijek smo imali dovoljno vremena prošetamo, da upoznamo neke drugačije sredine, ljude i kulture različite od naše. Danas više i nemam tu potrebu da posjećujem i obilazim velike gradove kao nekad, primamljivija opcija su mi neka mirnija mjesta i možda neke egzotične destinacije koje nijesam posjetila.
Šta je u planu za dalje, kako ćete provesti ljeto?
– Plan mi je da se potrudim da održim balans između rada sa reprezentacijom i rada u klubu što mi predstavlja veliki izazov. Takmičenja su gotovo svakog vikenda, malo je vremena za odmor ili neke druge aktivnosti. Kad govorimo o radu sa nacionalnom selekcijom, pripreme će početi već u avgustu, jer nas u oktobru očekuje prvenstvo svijeta koje moramo dočekati maksimalno spremni. Uz svakodnevne radne obaveze, ostaje malo mjesta za odmor, tako da ću se truditi što kvalitetnije da ga iskoristim. Što se tiče klupskih aktivnosti, pravićemo kratku pauzu tokom jula i avgusta, a krajem ljeta očekuje nas kamp na Lovćenu, koji organizujemo već treću godinu zaredom. Ovaj kamp je prilika i idealan trenutak kad svi punimo baterije, spremamo se za novu školsku i takmičarsku godinu, a ja se vratim zaista punog srca jer znam da je djeci to bio sjajan doživljaj i vrlo kvalitetno provedeno vrijeme.
GRACIJA 214/jul 2023.
