Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Anđeoski zvuk harfe, jednog od najstarijih instrumenata u ljudskoj civilizaciji, zaveo je mladu crnogorsku umjetnicu Milicu Kankaraš još od ranog djetinjstva. U rodnoj Podgorici završila je srednju muzičku školu na odsjeku za klavir, a 2013. diplomirala na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, na odsjeku za harfu, u klasi prof. mr Milice Barić. Po povratku u Crnu Goru, nastupala je sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom te održala nekoliko solističkih koncerata. Inicirala je otvaranje Klase za harfu u u Muzičkoj školi Vasa Pavić u Podgorici 2015. godine i bila autorka školskog programa koji je uspješno odbranila pred komisijom Zavoda za školstvo. Ova mlada i talentovana i ambiciozna žena danas u toj školi prenosi svoje znanje djeci, uz želju da ovaj egzotični instrument zasviraju i mališani u drugim crnogorskim gradovima, na čemu predano radi.
Kako ste odlučili da za muzičku profesiju izaberete harfu, mitski instrument koji nije bio zastupljen u našoj muzici, iako je jedan od najstarijih u ljudskoj civilizaciji?
– Od najranijeg djetinjstva sam željela da sviram harfu. Majka mi je često puštala ploče klasične muzike, a jedna od njenih omiljenih kompozicija, Debisijevo More, napisana je za dvije harfe i orkestar. Upoznala sam se sa zvukom i izgledom tog instrumenta i preko Mezzo televizije. S obzirom na to da odsjeka za harfu nije bilo u Crnoj Gori, pohađala sam osnovnu a potom srednju muzičku školu na odsjeku za klavir. Želja da sviram harfu me nije napuštala i sa 14 godina. Tada se moja majka odlučila na vrlo hrabar potez i kontaktirala prof. mr Milicu Barić, osnivačicu i predsjednicu Udruženja harfista i prijatelja harfe Srbije, i zakazala susret. Profesorica Barić mi je zadala nekoliko vježbi i tražila da dođemo sjutra, jer će u zavisnosti od toga kako se budem pokazala procijeniti da li je perspektivno da se posvetim harfi. Cijele noći sam mentalno vježbala, intenzivno razmišljala o svemu šta mi je pokazala. Kada sam profesorici izvela sve što smo radile prethodnog dana, izgovorila je rečenicu koja je usmjerila daljnji tok mog života. Rekla je mojoj majci: “Ona je rođena za harfu”. Uz to je rekla da mi je vježbanje klavira razvilo muzičke i fizičke sposobnosti i da ću, ako budem posvećena, za nekoliko godina biti spremna da upišem Muzičku akademiju. Tokom sljedeće tri i po godine sam jednom mjesečno putovala kod profesorice Barić da bismo tokom vikenda intenzivno radile i da bih znala šta da vježbam kada se vratim u Podgoricu. Roditelji su mi kupili prvo keltsku, a potom veliku, pedalnu harfu. Molbe da mi se finansijski pomogne, koje je prof. Barić upućivala Ministarstvima kulture i prosvjete, nisu uslišene i onda je ona rekla da će me spremati besplatno za studije, a da moji roditelji plaćaju putovanja za Beograd. Dugujem veliku, beskrajnu zahvalnost profesorici Barić i mojim roditeljima koji su bili uz mene sve vrijeme.
Nakon diplomiranja vratili ste se u Crnu Goru, i to je bio period kada jedna harfistkinja nije mogla naći svoje mjesto na muzičkoj sceni.
– Diplomirala sam harfu u dvadeset prvoj godini na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Završila sam sa visokim prosjekom studije i pohađala sam nekoliko seminara kod izuzetnih harfista. Vratila sam se u Podgoricu sa željom da uradim nešto za moju domovinu, moju porodicu. Odmah nakon dolaska održala sam niz solističkih koncerata 2013. godine. Međutim, u Crnogorskom simfonijskom orkestru mi nisu dopustili da radim kao ostali muzičari, iako su me prethodno pozvali da uradim pripravnički staž. Naime, nakon pripravničkog staža nastavila sam saradnju sa njima kao tzv.gostujući umjetnik. To je status koji se dodjeljuje stranim državljanima i podrazumijeva samo honorarni angažman po projektu, odnosno da se pripremate za koncerte kao ostali, stalni članovi orkestra, ali za daleko manju zaradu.
Šta se od tada promijenilo i kako su zasvirali mali harfisti u Muzičkoj školi Vasa Pavić, kojih je iz godine u godinu sve više?
– Nažalost, zbog toga što se još ništa nije promijenilo na planu ravnopravnosti u Crnogorskom simfonijskom orkestru, ja s njima ne sarađujem od 2016. godine. Energiju sam usmjerila na projekat otvaranja klase harfe u Crnoj Gori, solističke koncerte i nastupe, potom električnu harfu i kamernu muziku. Muzička škola Vasa Pavić se uz moju asistenciju pobrinula za nabavku prve, a potom i druge keltske harfe. Autorka sam i programa za srednju školu koji je Nacionalni savjet za obrazovanje usvojio prije dvije godine. Taj dokument je prvi korak za otvaranje odsjeka u srednjoj školi, sljedeći je nabavka pedalne harfe i obezbjeđivanje prostora i vremena za vježbanje učenicima koji su izuzetno nadareni. Bez ova dva uslova, odgovarajuće harfe i prostora za vježbanje, nemoguć je daljnji razvoj i nadam se da će u dogledno vrijeme oba biti ispunjena.
Harfa slovi za pretežno ženski instrument, postoji li interesovanje dječaka za harfu?
– Postoji, ali djevojčice čine većinu moje klase.
Kao najveći i najsloženiji savremeni intrument, koliko je harfa zahtjevna u izvođačkom smislu?
– Harfa se sastoji od preko 1000 djelova, a samo žice ostvaruju preko 2000 kilograma pritiska na cijeli ram. Potrebna je izuzetna motorička sposobnost da bi se sviralo na 47 žica i paralelno vršile alteracije putem pedalnog sistema. Moram se ograditi jer ne znam da li orgulje imaju zahtjevniji mehanizam, ali one su, zapravo, najveći muzički instrument. Što se tiče zahtjevnosti sviranja harfe, mislim da sasvim dovoljno govori podatak da u Crnoj Gori i Srbiji samo jedno do najviše troje učenika, odnosno studenata pohađa nastavu u jednoj godini, dok ih je na desetine na odsjeku za klavir. Ovaj podatak nipošto ne umanjuje značaj drugih instrumenata, samo pokazuje koliko je harfa u izvođačkom smislu zahtjevna.
“Više naučnih studija je pokazalo da zvuk harfe blagotvorno djeluje na ljudsku psihu i nervni sistem. U razvijenim zemljama je praksa da harfisti sviraju na neonatologiji jer djeluje smirujuće i na novorođenče”
Zvuk harfe je bogat i plemenit i čini se da do izražaja najbolje dolazi u solističkom izvođenju i solo epizodama u orkestru?
– Nezavisno od toga da li nastupate s orkestrom ili u kamernim sastavima, harfa daje izuzetnu boju drugim instrumetima. Među najboljim primjerima koji ovo pravilo potvrđuju su Valcer cvijeća Čajkovskog i Ravelov Bolero, u kom se harfa ne ističe kao solistički instrument već daje jednu toplu nijansu orkestarskom koloritu.
Razmjena energije između muzičara i publike je posebnost koju nosi svaki koncert. Imali ste prošle godine solistički koncert u Podgorici, kakva je bila reakcija publike?
– Veoma sam srećna što sam probudila lijepa osjećanja u ljudima koji su došli na taj koncert. Svirala sam vrlo emotivno jer se navršilo 40 dana od smrti moje voljene profesorice Milice Barić; datum koncerta bio je zakazan mnogo prije. Sudbina je tako namjestila tok događaja i taj koncert bio je posvećen njoj.
Postoji li dovoljno napisanih kompozicija isključivo za harfu kako bi se jedan harfista predstavio solističkim koncertom?
– Naravno da postoji. Pretpostavljam da izvođenje transkripcija kao što je Smetanina Vltava ponekad ljude navodi na zaključak da harfisti biraju ovo djelo zbog nedostatka originalnih kompozicija, ali istina je sasvim drugačija. Vltava je u originalu pisana za simfonijski orkestar, a aranžman Trnečeka za solo harfu predstavlja jedan od najomiljenijih i najzahtjevnijih komada koji je neizostavan dio repertoara.
U kojim je sve žanrovima zastupljena harfa?
– Zastupljena je u mnogim žanrovima. Neki harfisti biraju da se posvete muzici renesanse i baroka koja je pisana za posebnu vrstu harfe, drugi biraju da se posvete popularnoj muzici za koju je dovoljna keltska harfa, bilo akustična ili električna. Određeni broj harfista se specijalizuje za izvođenje djela namijenjenih pedalnoj harfi, a u tu grupu spadaju kompozicije nastale u prethodnih 150, 200 godina. Uglavnom, svako bira u skladu sa ličnim afinitetima koja djela će izvoditi.
Svirate li samo klasiku ili ostavljate prostora za popularne kompozicije?
– Prije dvije godine sam kupila električnu harfu na kojoj izvodim popularne kompozicije.
Harfa je vrlo elegantan instrument koji je na bini i vizuelno veoma efektan. Vodite li računa o ličnom stilu prilikom nastupa?
– Svaki muzičar mora voditi računa i o utisku koji ostavlja svojom garderobom. Određeni kodeksi se moraju ispoštovati. Za nastupe s orkestrom mora da se nosi garderoba crne boje, iako je postojala, i u nekim zemljama i dalje postoji praksa da harfistkinja nosi srebrnu ili zlatnu haljinu, kako mi je i moja profesorica Barić sugerisala. Što se tiče solističkih nastupa, ostavljena je mnogo veća sloboda izbora. U svakom slučaju, glavno pravilo je da garderoba ne odvlači pažnju sa muzike koja mora da bude u prvom planu.
Postoje li među harfistima oni koji su Vam posebno inspirativni?
– Saša Boldačev, Gzavije de Mestr, Jana Bouškova… Naravno, tu je prije svega Karlos Salcedo, čuveni harfista, kompozitor i pedagog koji je rekao: “Harfa je za muziku ono što je muzika za život”. Ima ih mnogo, ali moram na prvo mjesto staviti moju profesoricu Milicu Barić jer je bila i izuzetno dobar čovjek, uvijek spremna da pomogne, bez trunke sujete tipične za umjetnike i uz sve te ljudske kvalitete izuzetan muzičar, za koju s pravom kažemo da je doajen harfizma bivše Jugoslavije.
Za svakog instrumentalistu radi daljnjeg ličnog usavršavanja veoma su značajni muzički susreti, koncerti i festivali, muzičke radionice. Imate li mogućnosti za takvu edukaciju?
– Pored pomenutih koncerata, kao i mnogih drugih nastupa, od kojih izdavajam interaktivno predavanje Poklon Blaženoj Ozani, koje sam realizovala sa mojom majkom, književnicom Bosiljkom Kankaraš, muzičko-poetske performanse Gradinar (po istoimenoj Tagoreovoj zbirci poezije) i Orfejeva odiseja sa glumcem Slobodanom Marunovićem, napomenuću da sam u decembru 2018. preko mog nevladinog udruženja organizovala seminar za učenike koji je održao poznati, višestruko nagrađivani slovenački profesor harfe Dalibor Bernatovič. S obzirom na novonastalu zdravstvenu krizu, mnogi festivali se održavaju preko interneta. Učestvujem u Međunarodnom festivalu keltske harfe Arpademia koji se održava online tokom ove godine.
Uz pedagoški rad i koncertiranje, postoje li i neke druge ambicije vezane za muziku?
– Želja mi je da se odjek za harfu otvori i u drugim gradovima, prvenstveno u muzičkim školama na primorju u čiju realizaciju ulažem izvjesne napore. Želim i da se ozbiljno bavim muzikoterapijom, ali nisam uspjela da pohađam određene seminare jer nisam dobila finansijsku podršku naših institucija. Iako sam imala poziv za mnoge seminare i ispunjavala sve uslove konkursa Ministarstva kulture, godinama mi je bez obrazloženja odbijana finansijska pomoć resornog Ministarstva. Sve to me nije obeshrabrilo da sama, koliko god je moguće, čitam i informišem se o muzikoterapiji i konkretno terapiji harfom.
Kako zvuk harfe djeluje na um i dušu?
– Više naučnih studija je pokazalo da zvuk harfe blagotvorno djeluje na ljudsku psihu i nervni sistem. U razvijenim zemljama je praksa da harfisti sviraju na neonatologiji jer djeluje smirujuće i na novorođenče. Muzikoterapija je interdisciplinarna oblast u kojoj se prožimaju muzika i medicina. Nažalost, u Crnoj Gori još nije prepoznat potencijal koji posjeduje.
GRACIJA 189/april 2021.
