Razgovarala Danijela Đonović/Foto Uroš Gajić, Mirjana Sadriu
Mlada i talentovana Novljanka Milica Lučić novo je lice na pozorišnoj sceni Crne Gore. Rođena 2002. godine na Cetinju, osnovnu i prva dva razreda srednje škole završila je u Herceg Novom te daljnje školovanje nastavila u Beogradu. Pohađala je Prvu beogradsku gimnaziju, a na odsjeku za glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi Marije Milenković diplomirala je u septembru 2023. godine, s predstavom Kneginja dramske spisateljice Jelene Kajgo, u režiji Slađane Vujović. Od djetinjstva se veoma uspješno bavila sportom, ali je iznenada prevagnula želja da se oproba u pozorišnoj umjetnosti i filmu. Prijemni ispit bio je životni izazov koji je savladala iz prvog puta. Prijemni ispit bio je životni izazov koji je savladala iz prvog puta, a burni aplauzi na premijeri Kneginje u Herceg Novom osmog decembra potvrda su da je izabrala pravi put i da njeno vrijeme tek dolazi.
Kada ste shvatili da će gluma biti Vaš izbor i šta Vas je privuklo ovoj profesiji?
– Kada sam preselila iz Herceg Novog u Beograd tokom trećeg razreda srednje škole, odlazeći u pozorište kao učenica Prve beogradske gimnazije, sa profesorkom srpskog jezika i književnosti, shvatila sam da je gluma ono što mene istinski privlači. Privukla me je istina i ono što se u pozorištu dešava, a to je život. Sama pomisao da nekoga mogu usrećiti i nasmijati, kao i proizvesti niz emocija pa i tugu, mene je radovala, jer kada dođe do katarze u pozorištu tada dolazi do ozdravljenja naših duša. Stalno radim na sebi i imam želju da svakom ulogom koja uslijedi unaprijedim svoje umijeće.
Može li umjetnost da mijenja svijet?
– Umjetnost doživljavam kao priliku da oživimo ljude koji više nisu sa nama i njihove životne priče, a pozorište je prostor za igru gdje kroz naše likove možemo mijenjati svijet nabolje i poslati poruku i pouku gledaocima.ako umjetnošću mijenjamo sebe, onda umjetnost može da mijenja svijet.
Koliko Vam je bavljenje sportom pomoglo da odgovorite na brojne izazove koje sa sobom nosi ovaj specifični poziv, poput sposobnosti snalaženja, improvizacije, otkrivanje nepoznate sebe i suočavanje sa sobom?
– Sport, tačnije tenis je moja prva ljubav. Kroz sport sam naučila da predaja nije opcija, pa čak i kada se desi poraz. Isto tako, kada sam i u glumačkim vodama nailazila na razne prepreke, znala sam da će me bavljenje sportom uvijek održati i voditi kroz sve prepreke. Kada igram tenis, zaboravim na sve i zaista uživam.
Da li je bilo trenutaka kada ste pomišljali da nije sve onako kako ste zamišljali i da ste poželjeli da odustanete?
– Bilo je trenutaka gdje sam zaista vidjela da nije sve kao što sam zamišljala, da neke stvari mogu biti i mnogo bolje ako ih sami učinite takvim i oplemenite ih, ali da takođe mogu biti i mnogo gore ako neki ljudi to požele. Razmišljala sam o odustajanju i poželjela da odustanem, ali sam uvidjela da u ovom poslu nedostaju osobe poput mene i zato sam odlučila da ne odustajem.
Ko Vam je u tim trenucima bio najveća podrška?
– Imam starijeg brata i sestru koji su mi, pored roditelja, velika podrška u životu. Izuzetno je značajno imati temelj koji pruža porodica i mjesto gdje se uvijek možemo vratiti, a to su roditelji, naš dom, sve ono što nas veže za naše korijene. Veoma je bitno ostvariti ljubav, međusobno poštovanje i povjerenje u zajednici iz koje potičemo kako bismo krenuli sa stavom u daljnje životne izazove.
Kako se nosite sa činjenicom da vaš angažman zavisi od reditelja koji dodjeljuje uloge?
– Nije lako dobiti ulogu, morate imati sreću da vas uloga nađe, kao i reditelj. Postoje izuzetno talentovani glumci koji čekaju svoje prilike, što je u redu, ali je potrebno mnogo strpljenja. Moj lični stav jeste da radim ono što volim, da istražujem, putujem i učim, a onda gluma dođe kao nagrada i ispunjenje, a ne kao opterećenje.
Kakvi likovi Vas privlače, slični Vama ili potpuno suprotni?
– Privlače me i suprotni i slični likovi, jer u svakoj varijanti se mora doći do istine i vjerodostojnosti. Lično su mi bili izazovniji likovi suprotni meni, ali kada sam se bavila likom princeze Ksenije, koju igram u Kneginji, shvatila sam da i ličnost slična meni, kakva je ona, iziskuje dodatno istraživanje i suočavanje sa svojom ličnošću. Stoga uživam u toj neizvjesnosti kako otključati neki lik.
Šta Vas je privuklo ulozi kneginje, tačnije da oživite lik Ksenije Petrović Njegoš?
– Privukla me njena sposobnost, i fizička, i mentalna, kao i to što je bila prva žena na Balkanu koja je vozila kola. Po njoj je nazvan i prvi autoput u Crnoj Gori. Izuzetno je voljela fotografiju, što pokazuju fotografije koje imamo priliku vidjeti u našoj predstavi, bila je svestrana ličnost. Imala je dostojanstvo i srčano voljela svoju porodicu, ljude i mjesto na kom je rođena, a rođena je na Cetinju, kao i ja, što me dodatno inspirisalo i motivisalo.
Kakvu priču nosi Vaša diplomska predstava?
– Predstava Kneginja nosi priču o odnosu između oca i kćerke i okolnostima u kojima princeza odrasta. Priča prati tok radnje od djetinjstva ka tinejdžerskom periodu, sve do trenutka kada odlaze u Francusku, u egzil, gdje kralj Nikola ostaje do svoje smrti, a princeza Ksenija se nikad više ne vrati u domovinu Crnu Goru i rodno Cetinje.
Ni danas u Crnoj Gori nije lako biti žena koja ima ambicije i potencijale, a kamoli u vrijeme kneginjino.
– Danas u Crnoj Gori nije lako ni pronaći posao, a kamoli biti na poziciji moći i odlučivati. Moramo se pobrinuti da zažive prave vrijednosti, kultura u koju je i sama princeza Ksenija bila uključena. Potrebno je brinuti o djeci od malih nogu i njegovati njihovo mišljenje i usmjeravati ih, jer oko nas ima toliko stvari koje nas mame, odvlače nam pažnju od bitnog i koje nas vrebaju. Brinuti jedni o drugima, prije svega.
Premijernim izvođenjem Kneginje u Herceg Novom osvojili ste publiku, energijom, strašću i harizmom. Kako ste se osjećali pred punim gledalištem, burnim aplauzima i pozivom na bis?
– Bilo je zadovoljstvo zaigrati premijerno pred novskom publikom. Naravno, trema je bila prisutna u početku, ali na kraju je bilo sve opuštenije i razigranije te smo prikazali raskoš životne priče naših junaka. Probili smo led i sada možemo dalje. Publika je bila izuzetno zadovoljna, što vidimo po komentarima nakon predstave, a i reakcijama u toku naše igre na sceni.
Scenu dijelite sa glumcem Dejanom Đonovićem koji igra Knjaza Nikolu. Koliko Vam je bitan partnerski odnos na sceni?
– Partnerski odnos u glumi je i najbitnija stvar pored okolnosti u kojima se nalazimo u datom trenutku. Dejan Đonović je sjajan kolega od kojeg se može mnogo naučiti, pruža sigurnost i priliku mladim kolegama da pokažu šta su to osvojili u glumi, a onda i da nastave putem istraživanja.
Koje uloge koje priželjkujete u budućnosti i zbog čega?
– U budućnosti, pored pozorišnih, priželjkujem i filmske uloge, da se oprobam na filmskom platnu. Od psiholoških trilera, priželjkujem i akcione scene gdje ću pored glumačkih moći da iskažem svoje druge vještine i fizičke sposobnosti.
Bliži se nova godina, gdje ćete je proslaviti i koje su Vaše želje u 2025?
– Još uvijek nemam konkretan plan, ali bi bilo idealno provesti je pored mora, uz dobru muziku i đuskanje. Želja mi je da budem zdrava, proputujem što više po svijetu i dočekam poziv za neki film ili seriju. Ipak, najveća od svih želja je da svi budu zdravi i nađu mir u sebi.
GRACIJA 230/decembar 2024.
