Milica Plamenac: Bila sam sigurna da ću postati majka

Popularna Tivćanka otvoreno priča o svojoj desetogodišnjoj borbi za majčinstvo i smatra da o toj temi treba govoriti mnogo više i iskrenije

Razgovarala Marina Strugar
Foto Privatna arhiva

Milica Plamenac na svom Instagram profilu sa preko 50.000 pratilaca otvoreno dijeli svoju priču o teškoj borbi kroz koju je prošla kako bi postala majka, kao i roditeljska iskustva, ali i modne priče. Milica nastoji da bude drugačija, iskrena i hrabra, njene poruke obojene su optimizmom i ljubavlju. “Volim da kažem da divni ljudi divno vide i mogu sa ponosom reći da me prate zaista predivne žene.”

Jedna od takvih priča je i Vaša intimna ispovijest o borbi koja je trajala više od deset godina. Šta je obilježilo taj period, koje emocije su preovladavale i šta je bilo najteže?
– Nažalost, to je bio i najgori period mog života. Saznanje da se ne možete ostvariti kao roditelj bez ljekarske pomoći bilo je teško prihvatiti, a još teže je saznanje da je problem baš u vama. Prvo što sam uradila, ma koliko bilo teško u tom trenutku, bio je razgovor sa suprugom. Dala sam mu mogućnost da jednostavno odustane od nas ako nije spreman na sve ono što dolazi. Mislim da je to bila najpoštenija odluka u tom trenutku, nisam željela ulaziti u proceduru sa nekim ko bi odustao od mene, jer sve žene koje su u postupku vantjelesne oplodnje znaju koliko terapije mogu ugroziti zdravstveno stanje, što se kod mene i dogodilo u jednom trenutku. Ali, danas imam svoje dijete, pa ne žalim ni za čim. Bilo je teško. Najgori period bio je smrt moje majke koja je u toku moje prve trudnoće bila kod mene da mi pomogne. Njena iznenadna smrt, bukvalno na mojim rukama, u jednom divnom danu u kom smo zajedno kuvale ručak i spremale se da gledamo film, doveo je do katastrofalnog stresa i pogrešne doktorske terapije što je rezultiralo time da izgubim blizanačku trudnoću u sedmom mjesecu. Teško je naglas reći da sam ja te bebe rodila i dala im imena i da su živjele samo tri dana. Ostati pri zdravoj svijesti je bio težak put jer sam tada bila psihički loše. Podrška porodice je bila sve na čemu sam im danas zahvalna, ma koliko su propatili zbog mene.
Ipak niste odustali, šta je bila Vaša pokretačka snaga?
– Vjera da ću uspjeti. Vjera je definitivno čudo u nama. Bila sam sigurna da ću se ostvariti kao majka i borila sam se za to svim silama. Obišla sam sve moguće klinike koje su mi drugi preporučivali i ma koliko su sve vijesti bile obeshrabrujuće, vjerujem da mi je neko “odozgo” poslao osobu koja mi je pogledala nalaze, rekla da ćemo riješiti svaki problem, da ne brinem i da ću roditi. A pritom, taj doktor me nije zvao po broju kartona i nije me gledao kroz novčanik, već kao ljudsko biće sa emocijama.
I onda se rodila Đurđa, ostvarenje svih Vaših nadanja, želja, borbe…
– A onda se rodilo moje čudo. Nadali smo se djevojčici jer su sve prethodne trudnoće bile sa dječacima. Jednoj maloj žilavici, malom borcu koji će izdržati do kraja, jer su nam rekli da sa mojom dijagnozom obično djevojčice izguraju do kraja. Trudnoća nije bila laka, kod mene ide sve ili komplikovano ili nikako, ali evo je konačno. Đurđa uskoro puni prvu godinu i učinila je naš život smislenijim. Ona nam je sve.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 179, juni 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...