Razgovarala Marina Strugar
Foto Z. K. Munja, privatna arhiva
Učešćem u programu Nikada nije kasno Milica Vojinović (50) osvojila je srce publike predivnim glasom i talentom, ali i otmjenošću i skromnošću. Iako je zauzela drugo mjesto, mnogi je doživljavaju pobjednikom i njeno učešće ne prestaje da bude aktuelno. Tokom takmičenja predstavila se u najboljem svjetlu, pobrala komplimente i stručnog žirija i publike, a imala je punu podršku supruga i sinova. Divnom interpretacijom izvornih pjesama pokazala je da ta muzika još ima svoje poklonike, da je vrijednost koja ne izumire i koju bi pjevači poput nje trebalo da nastave da njeguju i čuvaju od zaborava.
Milica je rođena u Tetovu i magistar je ekonomije. Završila je nižu muzičku školu, odsjek violina, a tokom srednje škole nastupala je sa vojnim orkestrom i izvodila revolucionarne pjesme. Profesorica je u Srednjoj ekonomskoj školi Mirko Vešović u Podgorici, gdje predaje više stručnih predmeta.
Na mnogo načina ste obilježili posljednji serijal Nikada nije kasno i mnogi smatraju da ste zaslužili pobjedu. Kako Vi to doživljavate?
– Pri veoma hrabroj odluci da se prijavim u ovu popularnu emisiju, nisam razmišljala o pobjedi, jer sam, analizirajući prethodne sezone, dobro znala da su se prijavljivali uglavnom profesionalci iz čitavog regiona, pa i svijeta. Zato sam radosnija bila kada su me pozvali da učestvujem među hiljadama prijavljenih, nego kada sam ušla u finale. Ove sezone je bilo više učesnika nego prije, smanjena je i starosna granica za žene, pa je samim tim broj kvalitetnih učesnika bio veći. Ko god da je ušao u finale bilo bi opravdano i ko god da je u finalu pobijedio, bilo bi ispravno. Osam članova žirija mi je dalo maksimalan broj poena, a na drugoj strani Sanja Ilić nula, a Neda Ukraden dva poena. Time mi je pobjeda, koju bi mi bilo jako milo da donesem u Crnu Goru, izmakla za dva-tri poena. Pobjednici su bili vrlo kvalitetni i veoma podržani i od strane publike.
Šta Vam je sve donijelo učešće u ovom programu?
– Svi smo mi u potrazi za suštinom i nekim oblikom vječnog života. Meni je ova emisija donijela trajne snimke čak osam reprezentativnih pjesama, veliki broj pregleda i emotivnih komentara tih izvođenja na YouTubu, veliko poštovanje sugrađana, neprocjenjivi osjećaj dok sam bila na grandioznoj sceni, dokazivanje ličnih sposobnosti i mnogo toga neizrecivog.
Da li postoji nešto što sebi zamjerate?
– Ako mislite na samo učešće u emisijama, onda su to naizgled sitne, ali za nastup važne zamjerke. Na primjer, frizura, šminka, haljine mogli su biti puno bolji, a pokreti na sceni slobodniji. A sa druge strane, nastojala sam da izgled bude što neupadljiviji, da bi glas, kao glavni adut, došao do punog izražaja. Izvorne pjesme traže neupadljiv izgled i pokret, kao i neneprezanje u izvođenju. Još se uvijek preispitujem da li sam izabrala prave pjesme, da li bi možda neke druge bile upečatljivije ili atraktivnije, da li je umjesto Milica, jedna u majke trebalo izabrati Mlada Jelka ljubi Janka ili možda Djevojka je momku prsten povrćala… Samo izvođenje je moglo biti još sigurnije.
Stekli ste brojne obožavaoce i poštovaoce, kako reagujete na sve to i divne komentare koje Vam upućuju, i zbog pjevanja i smjernog ponašanja?
– Ti ljudi i njihovi komentari su toliko plemeniti, dobronamjerni i pažljivo osmišljeni da su sada moje najveće bogatstvo. Stalno im se ponovo vraćam, čitam, i svakog dana me ohrabri još poneki takav komentar. Radi se o ljudima iz čitavog regiona, pa i iz Australije i Kanade. Ovo sve potvrđuje da je muzika, naročito izvorna, najiskreniji i najuniverzalniji način komuniciranja. Dok postoje ovakvi ljudi koji tako iskreno i duboko doživljavaju dobru pjesmu, svijet ne može propasti. Ovim putem im svima zahvaljujem i iskazujem poštovanje.
Magistar ste ekonomije, autor više udžbenika i profesorica u srednjoj školi, kakve su bile reakcije kolega i učenika na Vaše učešće?
– Pisanje udžbenika, a njih je ukupno osam, najviše je doprinijelo sticanju samopouzdanja da se pojavim u emisiji. Sada će vjerovatno porasti interes čitalaca za te udžbenike. Možete ih pogledati i na sajtu ZUNS-a Crne Gore. Kolege su svih ovih 28 godina rada u Ekonomskoj školi Mirko Vešović bile moj najvažniji oslonac. Uvijek sam imala jak osjećaj pripadnosti tom brojnom kolektivu. Kolege su u ovom mom projektu bile izuzetno blagonaklone. Mnogi nisu znali niti su mogli povezati sa mnom da pjevam, a poneki koji su se sjećali da sam nekada pjevala, nisu to mogli povezati sa mojim karakterom. Bez izuzetka su bili ujedinjeni u praćenju emisije i podršci. Uprava me je oslobodila brojnih dodatnih školskih obaveza i nije se postavljalo pitanje odsustvovanja zbog snimanja. U finale sam ispraćena najljepšim buketom, koji mi je direktorica Dijana Vujačić uručila za vrijeme svečane sjednice uz govor za pamćenje. Koleginice i prijateljice Mirjana Kaluđerović i Mirjana Radulović su me poslije svake emisije zasipale zlatom, svilom i biserima. Učenici su me dočekivali aplauzom, što je časovima davalo novu energiju. Čini mi se da su postali još pažljiviji u praćenju gradiva i da su više vjerovali u ono što kažem.
Omiljeni ste i kao profesorica, da li ste strogi i koja je to važna lekcija koju želite da Vaši đaci savladaju?
– Ne znam koliko sam omiljena onima kojima trenutno predajem, ali znam da sam omiljena onima koji su ekonomsku školu već završili. Mislim da nikad nisam bila stroga, a danas je to i nemoguće biti s obzirom da ove generacije ne cijene klasične autoritete. Zato je stalni izazov izboriti se za pažnju i poštovanje učenika. Lekcije koje hoću da moji učenici trajno nauče su recimo sljedeće: da je ekonomija temeljna ljudska aktivnost, a ne samo način za zarađivanje novca; da u životu i u radu ne polaze isključivo od interesa; da razvijaju svoje talente ma kakvi oni bili, jer će ih pokazati kad-tad; da ne zaborave na umjetnost; da cijene tradiciju i temeljne vrijednosti ljudskog društva kao što su znanje, istina, hrabrost, moral; da nastoje da olakšaju život i sebi i drugima; da osmisle život bez ovolike administracije u kojoj se gubi čovjek i sve što je ljudsko.
Tokom takmičenja često smo od poznatih pjevača i muzičkih stručnjaka čuli da se čude zašto se niste odlučili za pjevanje kao životni poziv. Šta je uticalo na tu Vašu odluku?
– Da, jako sam zadovoljna komentarima žirija, mada treba imati u vidu da ne mogu biti tako strogi kao prema mladim učesnicima. Teško je sada tačno navesti razloge mog nebavljenja muzikom sve ove decenije. Vjerovatno su presudnu ulogu imali moj karakter da se ne namećem, teško vrijeme 90-ih, nesigurnost oslanjanja na glas i život pjevača, nedovoljna vjera u kvalitet glasa. Zanimljivo je da su me roditelji podržavali da se bavim solo pjevanjem ili violinom. Osim toga, nije bilo emisija kao ovih danas.
Kada ste kod sebe prepoznali talenat za pjevanje, kako ste ga njegovali i unapređivali?
– Rasla sam uz pjesme Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, pa sam njih stalno i pjevala, kao i neke narodne tada aktuelne pjesme. Još u predškolskom uzrastu primijetila sam da moje pjevanje izaziva čuđenje i pažnju okoline. U vrijeme osnovne škole učestvovala sam na majskim smotrama škola i osvajala prva mjesta, a tokom srednje škole bila sam član KUD Stara Varoš i za vrijeme državnih praznika na svečanim akademijama pjevala revolucionarne pjesme. Od tada pa do prošle godine pjevala sam samo kući za svoju dušu, a i da bi povremeno provjerila da li mi glas još uvijek valja. Za takvu vježbu posebno su pogodne teške izvorne pjesme, bez obzira jesu li crnogorske kao Mlada Jelka ljubi Janka, ili makedonske kao Kaleš bre Anđo, ili bosanske kao Moj behare, ili srbijanske kao Slavuj pile ne poj rano. Ako uspijete da izvedete ovakve pjesme, onda možete sve ostalo.
Talenat se naslijedili od majke koje je Makedonka, a otac Vam je bio vojno lice. Koliko je to uticalo na Vaše usmjerenje i formiranje, na prve pjevačke nastupe u sklopu vojnog orkestra?
– Da, tačno je, talenat potiče od majke. U njenoj porodici skoro svako je znao da svira neki instrument i pjeva, iako nije bilo profesionalnog bavljenja muzikom. Moj djed Spiro Mišeski, poznati predratni trgovac, izvanredno je svirao mandolinu i igrao kola. Pokojni ujaci, Miroslav i Svetislav, iako pravnik i ekonomista, svirali su. Ujak Duško, direktor fabrike Teteks, rado u društvu zasvira gitaru ili violinu. Baba Slavjanka, žena istančanog ukusa, koju sam zvala majkom, uvijek je isticala da je sigurna da me čeka i pjevačka karijera. Otac Ratko Alfirević, pukovnik u penziji, rodom iz Plavna kod Knina, nije muzikalan, ali je upravo on imao najveću želju da se bavim pjevanjem. Ta želja mu se tek sad ostvarila. Možda me je upravo on, iako nikad nije priznao, preporučio kao solistu vojnom orkestru.
“Nastojala sam da preovladavaju crnogorske pjesme, s obzirom na njihovu poruku i osjećajnost koju nose, kao i zato što sam u takmičenju bila predstavnik Crne Gore”
Šta Vas je pokrenulo da se prijavite za emisiju Nikad nije kasno?
– Pokretač je bila moja želja da se stalno dokazujem i opravdavam svoje postojanje, da izvučem još jedan jak adut sada kada mi je ponestalo udžbenika za izradu, da ostavim nešto iza sebe, da se borim protiv prolaznosti života, bolesti, svakodnevice i svog karaktera.
Kako je reagovala Vaša porodica i koliko Vam je značila njihova podrška?
– Moji roditelji su bili jako srećni, muž me je hrabrio i predlagao pjesme, ne slažući se uvijek s mojim izborom, sinovi su me u početku odvraćali od te namjere, a kasnije se pridružili mom pohodu. Mnogo znači podrška porodice, jer bi njen izostanak sigurno onemogućio učestvovanje u ovakvim emisijama.
Da li ste oduvijek gajili naklonost prema izvornoj muzici?
– Još u predškolskom dobu sam znala da najviše odgovara mom glasu. Sada znam da ova muzika ima i vaspitni značaj, pa se ne kosi s mojom osnovnom profesijom. Ona čuva tradiciju, razvija osjećaj lijepog, izaziva poštovanje i povezuje ljude i narode. Upravo su sve ove osobine izvornih pjesama došle do izražaja u ovoj emisiji. Moram da napomenem da sve pjesme koje sam pjevala nisu bile izvorne, već su jako ličile na njih. Na primjer, Jutros mi je ruža procvjetala ili Bere cura plavi jorgovan su autorske pjesme. Iako su ove pjesme bile porijeklom iz svih krajeva bivše Jugoslavije, nastojala sam da preovladavaju crnogorske, s obzirom na posebnu poruku i osjećajnost koju nose, kao i zato što sam u takmičenju bila predstavnik Crne Gore.
Kako se u Vaš svijet uklapaju izvorna i rok muzika?
– Izvorna i rok muzika se u svojojoj suprotnosti slažu i dopunjuju. I jedna i druga su bezvremene, traže upečatljiv i originalan glas, teško se imitiraju, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, pjevaju na različit način o sličnim temama i od velike su vrijednosti. Ja pjevam izvornu, a slušam rok muziku i osjećam duhovnu ravnotežu koju time postižem.
Vaša emocija izbija iz svakog otpjevanog stiha, da li morate pjesmu da doživite da biste je tako interpretirali i koja pjesma Vas najviše emotivno dotiče?
– Pri izvođenju pjesama, prije svega me interesuje da ih tehnički pravilno izvedem. To je u javnom nastupu najvažnije. Pretjerana emocija može da ugrozi pravilno pjevanje, da glas zadrhti, bude nesiguran i skrene u falš. Glas i pravilno izvođenje melodija trebaju kod slušaoca da proizvedu emociju, a ta njihova emocija da povratno djeluje na pjevača i stvori savršen sklad između pjevača, pjesme i slušalaca. Takav sklad sam osjetila pri izvođenju pjesme Moj behare, ko li mi te bere. Izvođenje pjesme ne bi smjelo kod pjevača da izaziva fizički napor, makar ne onaj koji bi slušaoci vidjeli, nego da sve teče prirodno i lako. Pjesme koje bi mene direktno emotivno dotakle su ipak one koje sam izvodila kao srednjoškolka, Titovo ime i Konjuh planinom.
Izrazili ste želju da nastavite saradnju sa Dejanom Petrovićem, šta je to što Vas spaja?
– Velika je moja želja da u nekoj emisiji otpjevam neku pjesmu s orkestrom Dejana Petrovića. Ovaj orkestar svakog uspijeva da podigne na noge, njihova obrada kola i pjesama raznih žanrova je ono što bih mogla neprestano da slušam, a uz to Dejan mi je dao 12 poena u finalu. Ovaj orkestar potvrđuje činjenicu da su mladi muzičari još bolji od starih. U to nas uvjeravaju i učesnici Zvijezda Granda.
Šta dalje planirate kada je riječ o muzici i karijeri?
– U ovoj sferi, karijera mnogo zavisi od drugih aktera, kao što su Grand produkcija, RTCG, RTS. Osim toga, izvorna muzika nije toliko komercijalana, a moj karakter nije takav da nešto sama nudim i namećem. Zato samo mogu da kažem da ću se odazvati svakoj dobroj ponudi.
Jeste li razmišljali da napravite tonski zapis izvornih pjesama?
– To bi bio vrhunac uspjeha i mojih želja.
Da li sada uživate u zasluženom odmoru?
– Uživam na Žabljaku koji odiše spokojstvom, sve probleme čini sitnim i daje inspiraciju za velika djela. Upravo me je na Žabljaku prošle godine zatekao poziv u emisiju Nikad nije kasno, tamo sam uspjevala da završim najveći dio udžbenika. Tamo se često začuju durmitorske pjesme, tzv. durmitorski napjevi koji su mi naročito prirasli srcu, iako nisam iz ovih krajeva. U ovim jednostavnim pjesmama sadržana je sva filozofija života.
Osim što ste divna dama, izuzetna pjevačica, voljena profesorica, uspješna u struci i poslu, šta je još Milica Vojinović?
– To jedino ne znam tačno da vam odgovorim, još i sama to otkrivam. Čovjek je sebi najveća tajna. Muž bi, na primjer, dodao da sam tipični kupac. Jedino je sigurno da sam žena puna slabosti.
Da li poslije iskustva kroz emisiju, a i životnog, smatrate da nikad nije kasno?
– Za neke stvari, planove i poduhvate je kasno, a za neke, koji su u većini, nije. Nikad nije kasno za pjesmu, ljubav svake vrste, humane postupke, pokazivanje hrabrosti, pokazivanje zahvalnosti, donošenje moralnih životnih i radnih odluka, započinjanje biznisa, putovanja, brige za prirodu, poboljšanje školskog sistema, smanjenje administracije u svim segmentima društva…
