Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković, Ksenija Stojanović
Milka Vujović, magistar likovne umjetnosti, akademska slikarka i grafičarka, rođena je u Podgorici. Slikarstvo je studirala na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, gdje je završila postdiplomske studije i radi kao profesorica. Do sada je imala 25 samostalnih izložbi, a izlagala je na preko 300 kolektivnih kod nas i u inostranstvu. Nakon otvaranja njene izložbe Svet koji (ni)je negde u Modernoj galeriji, razgovarale smo o slikama, inspiraciji, hedonizmu, a otkrila nam je želju da majstorski oslikane cipele sa njenim inicijalima, koje su čest detalj na platnima, jednoga dana i sama obuje ili ih vidi na nekoj dami.
Na Vašim slikama žene su centralne figure, vilinskih lica i krhke, zavodljive i bezbrižne. No energija koju šalju osnažuje ženu koja ih gleda. Da li je ovo samo subjektivni osjećaj, ili ste upravo imali namjeru da nam otvorite vrata svijeta koji su neke od nas možda zaboravile?
– Radeći na svojim slikama, ne samo ovima iz posljednjeg ciklusa, trudim se da dočaram ženu, personu zadovoljnu svijetom koji je okružuje i svijetom kojeg ona vidi, prepunog čudesa koji joj je, na njenu veliku radost, nadohvat ruke. Uglavnom ljepolikog izgleda, ali pažljivom posmatraču neće promaći tu i tamo pokoja upečatljiva karakterna crta poput velikih ušiju ili grbavog nosa. Izgleda da je “ono nešto” što odašilju ka gledaocu dovoljno snažno da ostavlja utisak žene onakve kakvom ste je opisali. Vrata svijeta koji pohode žene nikada ni za jednu ne mogu biti zaboravljena ili zatvorena, stoga ću pokušati da citiram jednu damu koja mi je na izložbi rekla: “Milka slika žene pune seksipila i čini da i mi poželimo da budemo baš takve”.
Gdje je taj svijet koji (ni)je negdje? I zbog čega je njegova scenografija inspirisana Mediteranom i Orijentom?
– Jednostavno se zadesilo tako da sam u posljednjih pet godina povremeno boravila na mediteranskim obalama, što sjevernoafričkim, što evropskim, kao i na Bliskom istoku. Putujući, istražujući nevjerovatno kulturno nasljeđe i prirodne ljepote tih zemalja po pozivu, kao uvažena gošća međunarodnih slikarskih seminara ili u sopstvenoj režiji, a sve u cilju sticanja novih umjetničkih saznanja i iskustava. Niko, a ponajmanje ja, ne može ostati imun na tu količinu i na taj intenzitet ljepote – boje, mirisi, oblici, šarm kombinacije evropskog uticaja na marokansku ili tunižansku kulturu, taj spoj berbersko-arapske i francuske kulture me je ostavio bez daha i o tome najvjerodostojnije svjedoče moje slike. Vidan je uticaj egipatske umetnosti, mitologije, fresaka i mozaika starog Rima i antičke Grčke. Sve je to nekada postojalo, a negdje i sada, ovog trenutka postoji, puno života, ljudskog žamora i neizbježnog žarkog sunca i morskog plavetnila. To je svijet koji je negdje daleko, na nekim drugim horizontima, a koji ja iznova živim kroz svoje slike.
Čak i eksterijeri na Vašim slikama imaju atmosferu mirišljavih budoara. Hedonizam dvadesetih godina prošlog vijeka i poslije stotinu godina je, čini se, još kako opipljiv? A da li je ostvariv?
– Ah, taj hedonizam… Želja za prepuštanjem blagodatima čulnog. Fina tkanina, parfem, svileni tepih, porculanske šoljice, sjajne đinđuve, razgovori tête à tête i još ponešto ne može da nestane tek tako, isuviše su to dragocjene i svakako ne pomodne čulne i intelektualne senzacije da bismo ih se odrekli preko noći. Nama je želja za uživanjem nešto što dobijamo rođenjem. Vjerujem i da je pljeskavica sa kioska čist hedonizam, dakle, vrlo ostvariv.
Igrate se modnim detaljima, prozirnim tkaninama, cvjetnim, šarenim dezenima. Kakve priče ovi detalji zapravo kriju?
– Ako bih rekla to da je svaka tkanina, svaki dezen i detalj na mojim slikama zapravo umjetnički izazov, likovna problematika koju postavljam pred sebe, odgovor mog umjetničkog umijeća i vještine kojima ću pokušati da privučem pažnju gledaoca, onda je onaj drugi dio moj zadatak da tog istog gledaoca tim detaljima podsjetim na nešto njemu blisko, da sam kreira svoju priču koju će poželjeti da priča (gleda) svakoga dana. Izmišljenu ili stvarnu, apsolutno nije važno.
Cipele, majstorski dizajnirane, gotovo su svakom platnu neizbježne. Možemo li se nadati da ćemo ih u nekom trenutku vidjeti materijalizovane?
– Ponoviću se kada ću reći da beskrajno uživam u tome, neke cipele imaju i moj inicijal MV i vjerovatno bih bila jednako srećna i da posjedujem neki par sa mojih slika ili da ih vidim na nekoj dami. A pošto to ne zavisi od mene, ostaje mi da i nadalje oslikavam svoje inicijale na priželjkivanoj izmaštanoj “obući za nezaboravne trenutke”; izgleda da sam upravo smislila naziv neke moje buduće dizajnerske linije.
View this post on Instagram
Koliko je Vaše lično poimanje mode i stila zapravo vidljivo na Vašim slikama?
– Slikajući, umjetnik umnogome razotkriva sebe. U mom slučaju, slikam i likovno se “obračunavam” sa vizijom fizičkog izgleda i karaktera osobe koju se trudim da predstavim, tako da je neminovno da u sliku unesem jedan ili više detalja koje bih voljela da posjedujem i za koje smatram da najbolje dočaravaju lik i cjelokupnu atmosferu slike na kojoj radim.
Obnaženost i erotičnost su prisutni, no neupadljivo i nenametljivo. Žena na Vašim slikama, jasno, nije objekat. Koliko je zahtjevno ne preći granicu i ne skliznuti ka vulgarnom?
– Iako volim aktove, na mojim slikama ih nema i žena apsolutno nije predstavljena kao objekat, naprotiv. Neinteresovanje za akt vjerovatno proističe iz razloga što smatram da i žensko i muško tijelo podjednako bivaju zanimljiviji, tajanstveniji, ukoliko je tu negdje i nagovještaj neke košulje ili samo svilene čarape… Kako izbjeći zamku vulgarnog i lascivnog, te neke jeftine dopadljivosti zahtjevaju nešto malo ukusa i mnogo obrazovanja.
Jesu li likovi inspirisani stvarnim ličnostima ili su produkti mašte i možda proživljenog?
– I jedno i drugo.
Predstavili ste slike iz ciklusa koji traje još od 2019. godine. Odakle inspiracija i koliko je teško umjetniku koji vlada vještinom da pronađe sopstveni i prepoznatljiv izraz?
– Sveti ljiljani minojske kulture i njihova predstava elegantne, dotjerane ljudske figure sa maštovitim frizurama, komplikovane arabeske tunižanskog i marokanskog podneblja, frizovi sa jordanskih arheoloških nalazišta, egipatski pejzaži i mitologija su i dalje sveprisutni u mom stvaralaštvu. A u posljednje vrijeme i egzotična ostrva Indijskog okeana su postavila pred mene izuzetno zahtjevne izazove kreolske kulture i neobuzdane, raskošne prirode. Umjetnički “rukopis” umjetnika je njegova umjetnička lična karta, možda slična hiljadama drugih, ali je zapravo jedna i jedinstvena. Pronaći sopstveni izraz i graditi svojevrsni umjetnički rukopis je nešto za što je potrebno vrijeme i konstantan rad, a onaj ko će prepoznavati vaš likovni izraz je publika.
Konzumerizam diktira instant i potrošna djela. I u muzici, na filmu, u književnosti, kao i u slikarstvu se čini kako su vidjivija ostvarenja diskutabilne umjetničke vrijednosti. Koliko je teško u takvoj atmosferi ostati na sopstvenom putu?
– Danas sve ima svoju publiku i možda je dobro da je tako, međutim, u bilo kojoj sferi umjetnosti imamo ostvarenja koja bi se teško mogla definisati kao značajni doprinos kulturnoj slici društva 21. vijeka. Smatram da umjetnost ima svoju cijenu i da ona ne može biti mala – nema jeftine umjetnosti. Pored mojih 26 samostalnih i preko 300 grupnih izložbi nije mi ni najmanje teško da slijedim svoj put, jer nekako sam sklona da pomislim da je taj put izabrao mene a ne ja njega.
Da li ste zadovoljni posjećenošću izložbe i reakcijama publike?
– Kao i obično, podgorička publika mi ogromnom pažnjom uzvraća moj napor da posljednjih pet godina stvaralačkog istraživanja premijerno predstavim pred nju. Mnogo posjetilaca, mnogo interesovanja čini moju izložbu zaista živom. Osjećam se izuzetno srećnom i povlašćenom time što se preko mog umjetničkog stvaralaštva kroz protekle decenije između nas izgradila jedna fina emotivna veza puna međusobnog poštovanja. Istakla bih i sjajan galerijski prostor i cjelokupnu organizaciju izložbe od strane JU Muzeja i galerija Podgorice.
GRACIJA 224/jun 2024.
