Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković
Mjesto slikanja Restobar Dorian Gray
Premijera predstave Snježna kraljica, koju je po tekstu Hansa Kristijana Andersena, u dramatizaciji Evgenija Švarca, režirao Jagoš Marković u Gradskom pozorištu Podgorica, izvedena je petog februara u KIC-u Budo Tomović. Nakon pauze nastale zbog pandemije koja je sve zaustavila, ponovo se na sceni našao Miloš Pejović, markantni Novljanin koji sve više osvaja pozorišnu, televizijsku i filmsku publiku. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a u dosadašnjoj karijeri ostvario čitav niz sjajnih uloga na scenama crnogorskog teatra u predstavama O miševima i ljudima, Ivo Vizin – kapetan od snova, Pukovnik – ptica, Opera za tri groša, Orkanski visovi. Publici regiona poznat je po ulogama iz serija i filmova Budva na pjenu od mora, Božićni ustanak, Ispod mosta među stijenama, 12 reči, Grudi…
Ulogom finansijskog savjetnika u Snježnoj kraljici ponovo ste na pozorišnim daskama. Kako je protekla premijera?
– Utisci su veoma lijepi i svima nam je drago što smo ponovo u pozorištu. Vidjeli smo da je publika jedva čekala da uđe u pozorište, pogotovo najmlađi. Bila je divna atmosfera i drago nam je što je 70. jubilarna sezona Gradskog pozorišta krenula baš ovom predstavom.
Uprkos koroni završen je i dio rada na predstavi Zelena čoja Montenegra, u kojoj igrate jednu od glavnih uloga, knjaza Nikolu. To je priča, kako je rekao Stevan Koprivica, o pomirenjima ili, kako bi to Džumhur rekao, ljudovanjima.
– Rad Nikite Milivojevića je nekonvencionalan. Samo nekoliko dana smo se bavili konkretnim tekstom, a onda smo krenuli da namaštavamo, dodajemo i oduzimamo, da radimo po sistemu radionice, koja je nam je služila da otkrijemo ko su naši likovi i kakvi su odnosi u romanu. Volim da igram epohu. To je interesantna priča za koju ima nekih istorijskih dokaza i fakata. Momo Kapor i Zuko Džumhur su istraživali jednu usmeno predanje o čuvenom prijateljstvu knjaza Nikole i turskog visokog oficira Osman-paše zvanog Sarhoš (pijani), koji je bio jedan od komandanata turske vojske u bici na Vučjem dolu. Rad nastavljamo na proljeće, a premijera je planirana u avgustu u Budvi, zatim u Podgorici i Beogradu i nadam se da će dugo ostati na repertoaru.
Prisutni ste u svim medijima, pozorištu, serijama, filmovima. Koja je razlika u pristupu ulogama i igri?
– Volim podjednako sve, dječje pozorište, pozorište za odrasle, serije i filmove. Mogu da kažem da se i u serijama i u filmovima maltene igra na isti način. Za glumce danas nema one stroge podjele na pozorište i televizijsku dramu i film kao što je nekad bila. Što se tiče pozorišta, volim da igram Šekspira. Ne znam zašto glumci imaju toliki fetiš prema Šekspiru, možda zbog toga što je to prvo što zavolite na akademiji, antičku tragediju i Šekspira. Meni se sviđa i zbog načina na koji je napisano i originalno, a dobrim dijelom je tako u našem prevodima. S jedne strane jednostavna, moćna i lijepa misao, a s druge toliko zahtjevna za izgovaranje. Tu je i Čehov kod koga nema stiha i teme su mu drugačije, ali je tekst takođe jednostavan i moćan. Ipak, dramaturgija Šekspira je nešto zaista posebno. Sve tragedije su vanvremenske i jednako aktuelne danas kao i kada su napisane. Mislim da smo nakon ere nekog postmodernizma u pozorištu opet toliko željni nečeg moćnog i klasičnog, a da to nije dosadno.
Koliko ste napredovali u smislu da ste otvoreni i slobodni za sve uloge koje Vas nađu?
– Otvoren sam za sve uloge, bez obzira da li je u pitanju pozitivan ili negativan lik. Imam strašnu želju da igram negativce jer morate da ih opravdate… Ne možete ih igrati s neke negativne pozicije. Možda je nezahvalno reći, ali smatram sebe moralnim i dobrim čovjekom. Makar se trudim da to u životu budem i zato mi je vrlo interesantno naći motivaciju tih ljudi koje smatramo negativcima. Ako ne radimo po Brehtovom principu da nekako kroz svoju glumu komentarišemo lik, već po konceptu da je “put u pakao popločan najboljim namjerama”, uvijek je interesantno napraviti lik negativca jer sebe niko ne smatra negativcem. Dakle, svi uvijek misle da rade najbolje kako znaju u tom momentu. Interesantno je iskopavati temu i razmišljati kako biste bolje shvatili ljudsku psihologiju. Svi mi nosimo ogromnu količinu likova u sebi, ne samo glumci, nego svi. Moj metod je da pronađem nešto što povezuje mene i taj lik, “zakačim” se na to i od toga nastavljam da gradim čitavu priču. Važno je imati otvoren um.
Otvoren um, znači li to da razumijete i prenosite iskustvo drugih, a da ste svjesni momenta kada pređete granicu iskustvenog i napravite emocionalni iskorak u nepoznato.
– Mislim da svakom ulogom rastemo, pa čak i ako to nije nešto što odgovara našem senzibilitetu. Ne možete uvijek igrati ono što vam se sviđa, niti je svaki projekat dobar. Naravno da stanete svim srcem iza toga, ali nekad se nažalost ne desi potrebna magija, ali sve vas to oblikuje. Čini mi se da je ono što je najvažnije, a što mi se ponekad činilo jako teško, upravo kad se probije ta granica i kad osjetiš nešto novo u sebi. Kasnije se dešava da ide vrlo lako, no da bi se desilo moraš zaboraviti sebe i svoje razmišljanje, a opet biti svjestan. To je paradoks glume, doživjeti neku vrstu samozaborava, a imati kontrolu nad svakim dijelom igre, od pokreta do glasa, bez težnje da to kontrolišeš. Dakle, da u tom momentu igre ne razmišljam o tome šta igram, nego da to takoreći nosim u malom prstu.
Dešava li se da lik ostaje u Vama i nakon završene predstave ili filma, što zna da bude opterećujuće za glumce?
– Svako ima neke svoje mehanizme odbrane. Hoakin Finiks je dobio Oskara za Džokera koja je preteška uloga, međutim, on je rekao da je to završio, otišao kući, igrao se sa svojim psima i nastavio život. Mislim da je umijeće upravo da samo igraš. U suprotnom bismo nakon pet, šest težih uloga u životu završili u nekoj ustanovi. Naravno da neke uloge iziskuju više napora u samoj kreaciji, ali ne u smislu da preživljavam muku lika koji tumačim, pa da ne mogu da izađem iz emocije, već preživljavam psihički umor zbog samog čina promišljanjai kreiranja uloge koji nekada zna da bude naporan.
Šta Vam je izazov nakon sedam godina rada?
– Ne znam kako će biti za deset godina karijere, ali trenutno želim da se oprobam u svemu, sve mi predstavlja jednak izazov. Jedino možda u nekom žanru komedije u kome se do sada nisam igrao. Mislim da je to jedan od najvećih izazova. U dosta komada, predstava pa I serija i filmova imate elemente komedije, međutim, komedija jezički iziskuje jedan nevjerovatan osjećaj za tajming. Ako je pola sekunde promašen tajming ili ako se nešto uspori, apsolutno može da se izgubi poenta i to je nevjerovatno kod komedija, pa je i veliki izazov.
Koliko Vam je u glumačkom razvoju značio rad sa vrsnim rediteljima poput Paola Mađelija, Dina Mustafića, Tomija Janežiča i drugih?
– Izuzetno! Nedavno sam radio s Mađelijem, a i ranije, kao i sa dosta drugih reditelja. Sarađivao sam i s mladim ljudima. I od svakoga sam nešto naučio. Interesantno je uvijek napraviti taj korak i potruditi se da se “poklopite” sa rediteljem. Nije to uvijek moguće, naravno, kao ni u bilo kom drugom poslu, ali tražiti i nalaziti put korisno je u razvoju svakog glumca. Kako što sam već rekao moraš biti open minded za razne pristupe i razne koncepte. Što sam više radio s više različitih dobrih reditelja, sve sam bivao sposobniji da, što bi se reklo, razmišljam izvan kutije. Nemate sva rješenja u fioci kako s kim da se radi, već iskustvo taložite u podsvijesti i onda ga primjenjujete.
Što sam više radio s više različitih dobrih reditelja, sve sam bivao sposobniji da, što bi se reklo, razmišljam izvan kutije
Radili ste u gotovo svim crnogorskim pozorištima od Herceg Novog kroz zaliv do Nikšića i Podgorice. Koliko radnom elanu i inspiraciji doprinosi i atmosfera mjesta?
– Za rad mi je najinspirativnija atmosfera Cetinja. Možda je to ljubav i nostalgija iz vremena studiranja, ali mi prijaju te male ulice, akademija, pozorište, tišina i ta ušuškanost, kao stvorena za kreativni rad. Cetinje mi pruža potpuni stvaralački osjećaj i ništa drugo mi ne skreće pažnju. U Herceg Novom, koji mi je kuća, uvijek mi je čudno da radim jer ima potpuno drugu energiju. Završavam neki posao, a kući sam. Vjerovatno sam i navikao da igram u drugim gradovima, a da je kuća mjesto odmora.
Publika je u svakom gradu drugačija kao i ta povratna energija?
– Ono što interesantno je da u našoj maloj zemlji ima toliko različitih vrsta humora i toliko različitih mentaliteta. Što se najviše vidi, recimo, kad igrate komedije. Ako idete na nešto što je lokalno razumljivo, to već 100 km od vas apsolutno ne dopire do publike. Naravno da ne mislim da je to negativno, već zanimljivost i bogatstvo našeg podneblja s jedne, a izazov sa druge strane. Uvijek postoji taj odnos s publikom ma gdje da smo, i izuzetno je važan momenat kada date sve od sebe i dobijate tu povratnu energiju. Između ostalog, pozorište nije tu da bi se mi zabavljali na sceni i nešto postigli, pozorište isključivo postoji zbog publike.
Kako doživljavate “smrt” predstave i prestanak igre, što je često sudbina predstava u našim pozorištima?
– Nažalost, kod nas je to vrlo često, pogotovo ako smo s predstavom zatvoreni samo na našu publiku. Dešava se da predstava živi šest ili sedam igranja, neke čak i manje, i da se ugasi. Kod filma i serije sve je gotovo odmah, i nema više vraćanja na tu stranu. Date sve od sebe, to ostane zapisano i iznova može da se gleda. Pozorište je potpuno drugačije i potreban nam je konstantni dodir sa publikom. Žive predstave nisu nikad “zakucane”, kroz igranje otkrivate neke slojeve predstave koje su na premijeri ili u početku igranja ostale sakrivene i igranjem pretražujete smisao i u tom smislu predstava postaje sve bolja. Interesantan koncept je kod nekih inostranih producentskih pozorišta koja stvore predstavu i igraju je dan za danom, za mjesec dana gostuju na 20 mjesta i tek onda se gasi. Ali, za to vrijeme predstavu vidi ogroman broj publike, glumci imaju kontinuitet, ostaju u naboju, a predstava ostaje svježa. Ako se dešava da ne igrate predstavu godinu dana, više nemate ni želju za igrom jer niste više u tom materijalu.
Koliko je značajan partnerski odnos na sceni i kakav ste partner?
– Partnerska igra je najosnovnija stvar u glumi. Imate onu čuvenu izreku da kralja ne igra kralj, nego kralja igraju svi ostali. Dakle, to se može primijeniti na sve što igrate. Ne znam da li uvijek uspijevam, ali trudim da budem dobar partner i volim takav način rada.
Aktuelna je i, već sad možemo reći, popularna srpska krimi drama 12 reči u kojoj igrate. Kakva su iskustva sa snimanja?
– To mi je jedan od omiljenih projekata. Krimi drama koja se ne bazira na samom kriminalu, već unutarnjim stanjima ljudi upletenih u priču. Bila je sjajna atmosfera na snimanju i odlično iskustvo u radu s kolegama. Jelena Stolica je mlada rediteljka koja drži sve konce u svojim rukama, tačno znaš šta hoće, a opet dopušta glumcu slobodu. Kreira likove zajedno sa glumcima. Reakcije publike su pozitivne i vrlo smo zadovoljni. Nadamo se da ćemo uskoro krenuti u drugu sezonu.
Koliko je internacionalna scena, odnosno film dostupan našim glumcima i da li tome težite?
– Nije lako. Najbitnije je da uspijete da dođete do informacija za kastinge, a tu često pomažu agenti koji se bave glumačkih talentima. Nažalost, kod nas to još nije zaživjelo kao profesija, dok su u inostranstvu agenti i menadžeri ključni. Želio bih da se oprobam u igri na nekom drugom jeziku. Trenutno najbolje vladam engleskim, a služim se i italijanskim. Upravo se dešava jedna hiperprodukcija serija u regionu, u Srbiji. Pogotovo kriminalističkih, što je dobro za nas glumce i nadamo se da će tržište diktirati kvalitet. Kvantitet ne mora nužno da rađa kvalitet, ali se dogodi da se dobre stvari prepoznaju i tada se postavljaju neki standardi. Takođe je važno da budete u formi pred kamerom, da imate kontrolu nad svojim tijelom i svojim licem jer u krupnim kadrovima svaki vaš treptaj može da znači nešto. To je trening kroz koji se postiže dobra gluma pred kamerama.
GRACIJA 187/februar, 2021.