Milun Lutovac: Sa Urošem se moglo dugo ćutati

Performans Cap of Good Hope uvod je u postavku Hommage Urošu Toškoviću, povodom dvije godine od umjetnikove smrti. Pokrenuta je inicijativa da se u PlanPlusu Opštine Bar zvanično odredi i registruje Rt Uroša Toškovića

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Povodom dvije godine od smrti velikog umjetnika priređena je izložba Hommage Urošu Toškoviću, čiji je autor dr Milun Lutovac, profesor na Univerzitetu Donja Gorica. “Ova postavka konceptom izmiče svakom definisanom prostoru i vremenu. Njen cilj je biti van vremena, u epifaniji, u tom dragocjenom trenutku prosvjetljenja otetom svakom očekivanom poretku stvari. Galerija Velimir A. Leković u Baru odabrani je prostor koji zbog svoje spratnosti nudi promjenu nivoa doživljavanja i tumačenja. Prostor, zahvaljujući izloženim tragovima (‘ostacima svijeta’), postaje artefakt koji sam sebe izlaže. Nastaje jedna nova, radikalno drugačija postavka – postavka preplitanja”, kaže Lutovac, upravnik galerije Velimir A. Leković.

“Volio je megdane! Vjerovao je u snagu onoga što radi i stvara”

Otvaranju izložbe prethodio je zanimljiv performans koji ste osmislili u Uroševu čast?
– Bar je imao tu sreću i privilegiju da jedan od najvećih naših likovnih stvaralaca bude, i metaforično i bukvalno, vezan za njegovu Obalu. Upravo je na njoj, to jest, na mjestu gdje je Tošković posljednjih godina najčešće boravio i stvarao, realizovan performans Cap of Good Hope, koji je 13. februara ove godine, kada je na obali bilo i snijega (opet epifanija), okom kamere zabilježila uvažena Vesela Mišković. Gdje ima energije i volje, umjetnost se događa i traje na najneočekivanijim mjestima. Performans iznošenja jednog mog platna, posvećenog sjeni Uroša Toškovića, rezultirao je, u službi izmicanja i bjekstva od linearne komunikacije, omaž-postavkom u galeriji Velimir A. Leković.
Pored Uroševih umjetničkih postignuća za Bar, Crnu Goru i svjetsku umjetnost, cio događaj ima i ličnu dimenziju. Zapravo, podstaklo Vas je lično poznanstvo i druženje s Urošem?
– Uz umjetnost, povezuje nas i daleka zavičajna veza, sa sjeverom po vertikali. Postojao je neki prećutni dogovor o nenapadanju. Ne diram ja njega, ne dira on mene. Ponekad sam imao utisak da me štiti od mene samog i sveopšte banalnosti, a mislim, možda griješim, da se i on osjećao “svoj na svome” u mom društvu. Kažu da prava prijateljstva počinju kada sa nekim možete da ćutite, a da to ne smeta. S Urošem se moglo dugo ćutati. Dugujem mu, duguje mu Bar i Crna Gora. Odnos društva prema Urošu i njemu sličnima opominje. Ne smijemo se igrati s tim i takvim stvarima. Tošković i nakon dvije godine od smrti, nema obilježje na grobu. Ne vidim manu ni tome da se neka ustanova ili ulica u Crnoj Gori nazove njegovim imenom, mada, ni sad nijesam siguran kako bi on na sve to reagovao. Vjerovatno bi, onakav, kakvog ga je Bog dao, tražio za svoje ime, neki aerodrom… Međutim, kad se skinu maske, nije isključeno da je i ovakav odlazak, bez traga i obilježja, dio nekog njegovog tajnog scenarija.
S obzirom na njegov specifičan karakter i način života, koliko ste uspjeli da ga upoznate. Kako biste ga opisali?
– Opisao bih ga kao kolekcionara malih, džepnih ogledala u kojima se zrcale svi naši portreti. Sve suprotno od opštepoznatog, što se obično za njega vezuje. Ako ste ikada imali prilike da posmatrate Uroša kako, na nekoj terasi uz obalu mora, naručuje i bira skupocjena jela i vina, kao i način kako u njima satima uživa, dok odmjerava neki od svojih novonastalih crteža, jasno bi vam bilo da je predstava o njemu, kao zaludnoj skitnici, pod velikim znakom pitanja. Na Barskom ljetopisu, 2017. godine, u likovnom dijelu programa, pojavila se sa svojim Meandrima njegova kćerka Marija. Pored fascinacije koja se krije u snazi njene linije, to jest, u njenom crtežu, kao u nekom tajnom i neoborivom genetskom kodu, Marija, svojom ženstvenom preosjetljivošću emotivno svjedoči o svom “otetom” ocu. Iako nijesu u kontaktu više decenija, sjećanje na oca staje u jednu, jedinu riječ – ljubav. Sloboda koju je Uroš imao je bila skupa. To je možda i najveća lekcija koju je ostavio kao amanet. Umjetnost ne trpi kompromise!
Šta je najzanimljive što pamtite iz tih susreta?
– Nije mirovao. Što bi rekli stari, nije ga držalo mjesto. Kao da se bojao da bude uhvaćen u neku nevidljivu zamku. Bio je oštar i preosjetljiv. Vješt imitator i rugalac, posebno kada je pritvornost drugih bila u igri, sa nevjerovatnim stand-up darom za podražavanje ljudskog govora i gestikulacije. Međutim, dobro je znao za granicu i vrijednost svog i tuđeg prostora i vremena. Udaljavao se naglo i bez riječi, kao da odlazi na hodočašće, na neko samo svoje “sveto mjesto”.

“Sloboda koju je Uroš imao je bila skupa. To je možda i najveća lekcija koju je ostavio kao amanet. Umjetnost ne trpi kompromise”

O kakvim temama je volio da razgovara, koliko je pričao o svom radu i slikarstvu?
– Nije volio velike, umne teme. Sjeckao ih je na komadiće nedovršenih rečenica i odbacivao, što ne znači da ih nije negdje pohranjivao, samo za sebe. Recimo, počeo bi priču u kojoj nije bilo ni prošlosti ni sadašnjosti, sve je bilo sliveno u “sada”: “…onaj Smail-aga Gacki (volio je da uz imena ističe toponime), ostade bez sata. Drpi mu ga neka fukara iz Muzeja…”; međutim, čim bi zaokupio pažnju slušalaca, njegova bi odlutala za nekom muvom na stolu ili psom pod njim i ne bi se više vraćao na započeto. U tim prekidima priče bilo je nečeg zagonetnog. Kao da je namjerno izbjegavao definisanje stvari. Bio je skoncentrisan na svijet trenutka. Igrao se česticama trenutne stvarnosti kojom je oreolski bio okružen. Ponekad bi galamio i mahao nad nekim od svojih crteža, kao da je crtež rukavica bačena u lice kvaziumjetnicima. Volio je megdane! Vjerovao je u snagu onoga što radi i stvara.
Uroš je bio jedinstven kao i njegova djela, u čemu se ogleda osobenost njegove umjetnosti?
– Sve izgleda obično, skoro nadohvat ruke, a opet sve je nedokučivo. Moj otac Maksim, sa šahovskim darom pronicanja stvaralačkih pozicija, jednom je u galeriji dugo posmatrao Uroševe radove. Nije mogao da sakrije osjećaj da u njima ima neke drske banalnosti i estetske provokacije, međutim, na kraju je dodao da ipak tu ima “nešto”. Nešto što odvaja, što se ne da definisati i uhvatiti golim okom. To “nešto” drži i iznosi iz nekih arhetipskih dubina cio jedan svijet Uroševih snoviđenja, što bi rekao Njegoš. Noć Uroša Toškovića je veća od njegovog dana, o njoj mi znamo vrlo malo ili nimalo.

To poniranje u dubine specifično je za Njegoševo djelo, a kojem se on neizmjerno divio, kao i samoj poeziji. Zanimljivo je da Vas je spojila Luča mikrokozma?
– Da, na neki način, spojila nas je Njegoševa Luča. Naime, tražio mi je da mu nabavim Njegošev spjev Luča mikrokozma. Tvrdio da je rođen da bude veliki pjesnik, a ne slikar i kao da je htio da se “izmjeri” sa stihom vladike Rada, kako ga je zvao. Divio se tim nekim nevidljivim susretima unutar svoje nerođene poezije. Jednog dana sam nabavio Luču i odnio mu je na obalu. Uzeo je malu knjigu k’o dječiju ruku, popeo se na prijesto od palminih grana i stvari koje je noć ranije izbacilo more i obratio se vladici Radu i Bogu. Kao da mu je Luča bila potrebna da uđe u njihovo društvo. Tada je nastala fotografija Uroš k svemogućem Bogu s Lučom mikrokozma u ruci. Sve prije i poslije pod velom je ove vječne knjige. Umjetnost kosmičkog porijekla. Njegov (Urošev) mir kao njegov najveći nemir i stvaralački dualizam kojeg se ljudska priroda ne može osloboditi. Luča je Uroševa fantazmagorija, njegovo “otvoreno djelo”.
Da li je ljubav prema poeziji čitljiva u njegovom likovnom rukopisu?
– Moglo bi se reći da jeste, posebno kada bi se napravila neka stručna paralela između metrike odabranog stiha i metrike Uroševe linije. Prvi koji mi pada na pamet, pored kojeg bi Uroš mogao i da ćuti, a da mu to ne smeta, je Momčilo Nastasijević. Hermetičnost Nastasijevićeve poezije njen je zaštitni znak. Slično je i s Uroševim crtežom. Tu negdje, na tom potezu, može se tragati za smislom i Uroševe hermetičnosti, koja se crtežom – ključem otvara u hermetizmu – učenju o velikim tajnama prirode i božanstava.
Poslije turbulentnog života u Beogradu, Parizu, izabrao je Bar za mjesto življenja i stvaranja. Kakvo sjećanje i emocije Barani gaje prema Urošu?
– Poštovanje i divljenje. Posebno je to, što je veoma intresantno, izraženo kod mlađih generacija, koje Uroša skoro pa i nijesu poznavale. To je valjda ono, vanvremensko sjeme buntovništva (Che, Ernesto Gevara, J. D. Salinger, James Dean…) i traganja za nekim, samo svojim, dubljim smislom. Jednom sam se zatekao kada je razgovarao sa nekoliko gimnazijalki. Imale su oko 17 godina. Bile su pobjegle sa nastave na Obalu. Susret sa Urošem je bio čas sa kojeg se ne bježi. Upijale su svaku njegovu riječ, a pričao im je o modi, estetici posuđenih stvari i kiču, kao da im je reklamirao novootvoreni pirsing tattoo-shop. Međutim, on je i tu znao da zastane i da se povuče iza linije govora. Možda je, ko to zna, iz dubine izronila kćerka Marija i zatvorila krug.
Smatrate li da bi u gradu trebalo da postoji obilježje koje će podsjećati na njegovu umjetnost, na posebnost duha i vizije?
– Performans na Obali Cap of Good Hope, na mjestu gdje je Uroš stvarao, uvod je u postavku Hommage Urošu Toškoviću, povodom dvije godine od umjetnikove smrti. Međutim, osnovna ideja je pokretanje inicijative, da se u PlanPlusu Opštine Bar zvanično odredi i registruje Rt Uroša Toškovića. I na njemu, uz adekvatno spomen obilježje Obelisk umjetniku, osmisli i aktivira otvoreni, višenamjenski paviljon umjetnosti, gdje bi se okupljali ne samo umjetnici, nego i ini poštovaoci crnogorskih likovnih stvaralaca.

Crtežom produžujem život

“U beskrajnim poljima dječačke mašte kamen je bio jedini most između neba i zemlje. Borba za opstanak iscrtavala je čeonu kost namjere da se izađe i da se oslobodi stega rođenjem zatečene bijede. I krenuo je tragom linije oštrog i razglavljenog druma. Istom onom linijom iz koje će poteći njegova negostoljubiva kreativnost, koja će pedesetih godina 20. vijeka, autentičnom jednostavnošću fascinirati Pariz. Linija bijega vodila je preko Umjetničke škole na Cetinju i Herceg Novog do Akademije likovne umjetnosti u Beogradu, koju završava u klasi profesora Marka Čelebonovića, 1956.
Bio je to bijeg, a nije ga niko ni tražio, nikome ni nije falio…
Nije falio prostoru iz kojeg je dolazio, ali je nedostajao prostoru u kojem je trebalo da se pojavi. I pojavio se!
To se dogodilo daleko od rodne grude i Crne Gore. Međutim, uprkos svim nedaćama, Uroš, po njegovim riječima, zahvalnost duguje samo i isključivo Crnoj Gori: ‘Ne zahvaljujem nikom svom, zahvaljujem samo Crnoj Gori, njenoj golotinji i bijedi. Potrebna je žrtva za dobre stvari. Možda sam gad, ali žrtva je neophodna! Crtežom sam iscrtao bijeg. Crtežom produžujem život. Pijem kišnicu. Jedem zemlju!’”, zapisao je Milun Lutovac o Urošu Toškoviću.

Gracija 188, mart 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...