Piše Bojana Komnenić
Foto Privatna arhiva
Ima li šta ljepše nego kada izložba uspije, odnosno kada umjetnik opravda razlog dolaska posjetilaca. To najbolje opisuje nedavno otvorenu izložbu bjelopoljskog akademskog slikara Milutina Obradovića pod nazivom Običan malecki san. Otvaranje su upotpunili performans Dodir i Nemir, po tekstu Obradovića, a u izvedbi glumaca Dubravke Drakić, Dušana Kovačevića i Vula Markovića, i nastup hora kojim diriguje mr Miona Cvijović.
Da li Vam se otvaranjem posljednje izložbe ostvario “običan malecki san”?
– Otvaranje izložbe u JU Muzeji i galerije Podgorice je umnogome otvorio i obojio značajnu stanicu mog života u svakom smislu. Što se tiče ostvarenja običnog maleckog sna, svaki grad u kom je ovaj ciklus slika bio shvatio sam kao jednu kockicu mozaika koji nosi naziv Običan malecki san. Iskreno se nadam da će se mozaik jednom u potpunosti sklopiti i u svom duhu i u svojoj formi, i da na njemu neće “nedostajati” ni jedna kockica.
Kakva je bila atmosfera prilikom otvaranja, nijesmo navikli na neoubičajene početke?
– Iznenadila i oduševila me je velika posjećenost, jer nemam informaciju da je skorije na jednom likovnom događaju prisustvovao tako veliki broj posjetilaca i poštovalaca umjetnosti. Ponuditi da mašta i umjetnička vještina uzmu prvu riječ u otvaranju jedne likovne izložbe, pokrenula je na novo razmišljanje da “isto” može postati drugačije. Drago mi je što je performans Dodir i Nemir u samom činu otvaranja izložbe u potpunosti uspio, a tome su doprinijeli hor mr Mione Cvijović i cijenjeni glumci Dubravka Drakić, Dušan Kovačević i Vule Marković. Srećan sam što se kroz umjetnost može vratiti ljepota koja je ipak stvarala i vjerovala u nju kroz svo ljudsko postojanje.
“Iako si vječiti Nemir, nemoj izgubiti svoje male korake, jer samo od njih ćeš napraviti velike, snažne, odvažne korake koji će stizati na vrijeme. Takvi koraci će moći hodati po vodi. Jer je njihov kalup u stvarnom životu jedina tačna mjera za običan malecki san”. Autor ste i ovog teksta. Koliko su mali, uporni, ali snažni koraci pomogli da nađete najbolju mjeru za izložbu i da je predstavite javnosti?
– Sve je na ovom svijetu od malog stvoreno. Koliko malih zrnaca pijeska ima u velikim zgradama, mostovima, ili koliko malih koraka ima u jednom sportskom treningu, a koliko je sve zavisilo od njih u ostvarenju dostizanja najvećih sportskih rekorda. Sve je u malom, sve što čini veliko. Tako i moja umjetnost pravi male korake uz čvrstu vjeru da će isti koraci jednom postati letovi.
Glumica Dubravka Drakić otvorila je izložbu, te rekla da je “ovaj san malecki za Milutina, a veliki za sve nas”. Vi ste poručili da vjerujete da će dobro na kraju pobijediti. Koliko je iskreno djelovanje svakog pojedinca, stvaranje i radovanje cijelog društva zbog tuđeg uspjeha važno za svakodnevne pobjede cijele Crne Gore i njenog naroda?
– Turska poslovica Ili budi ono što jesi ili budi ono što izgledaš da jesi odlično može objasniti da je čovjek proizvod svojih osjećanja, misli i želja, a one uvijek rađaju očekivanja i ostvarenja. Vjerujem da ljudsko dobro uvijek ima vjerniju pratnju nego što je ima zloba ili bilo koji vid ljubomore. Na kraju dobru se uvijek radujemo i zbog dobra u život vjerujemo.
“Uzbudljiva prepoznavanja dodira bića i svijeta” jedna je od rečenica koja opisuje Vašu izložbu. Kao autor, najbolje ćete reći kakvu poruku nosi?
– Moje izložbe su vaše ogledalo. Moje poruke su vaše impresije. Rvam se sa vremenom. Tako molim sve Bogove da vrijeme zaustave i da ga pretvore u vječnost. To je moć koju su i sami Bogovi dali na dar umjetniku.
Emociju na slikama izražavate kroz prikaz konja, koji je posebno na ovim područjima bio najvažniji član svake porodice i sinonim za dobro, plemenito, ali i graciozno?
– Figuracija konja, simbol vječnog trajanja, osvajanja i istorijskog i budućeg sastajanja. Figura konja je most koji vječito spaja inspiraciju, umjetnost, strast i ljubav. Njegova snaga skrivena je u smirenosti, a u njoj spava najsnažnija emocija.
Vjerujem da ste posmatrali publiku na otvaranju izložbe. Kakav utisak ste stekli, kakvi utisci su stigli do Vas, koliko Vam je važno da osluškujete posmatrače svojih djela?
– Publika je bila pod vrlo jakim emotivnim nabojem. Nisam umio ni sam sakriti ista osjećanja. Moja djela su komunicirala sa publikom do njihove najdublje iskrenosti. Bilo je zadovoljstvo za mene kao autora posmatrati i proživjeti tako svete kontakte.
Kao i svaki poziv, Vaš možda i ponajviše donosi brojne zanimljive situacije i anegdote. Ispričajte nam priču o Cetinju, četkici sa skele i Milutinu?
– Slikao sam jedan mural domaćinu na Cetinju. Poslije nedjelju stvaranja svratio je da vidi kako napreduju radovi, a u tom momentu sam se nalazio na drugom nivou montirane skele i ispala mi je četkica iz ruke. Okrenu sam se i pitao “Izvinite, kada ste već tu, hoćete li biti ljubazni da mi dodate tu četkicu da ne silazim sad sa skele”, a on podiže četkicu sa zemlje, pogleda me i odgovori: “Ne. Sada je tačno četiri i petnaest i ja ću sada da upišem da je Milutinu sa skele pri radu na ovom dijelu ispala četkica i uramiću je”. To je i uradio. Ta uramljena četkica s ovim tekstom i dan-danas krasi njegov dom. To je potpuno neobičan čin i meni posebno drag.
Pišete i poeziju. Riječi i četkica, nadopunjujete jedno drugim?
– Poezija i pisana riječ je stablo svake umjetnosti. Volim da pišem i bilježim svaki impuls svojih misli i doživljaja. Tako upotpunjujem svoju umjetnost, svoje postojanje, svoju ulogu i ostavljam trag.
Kakva je budućnost Običnog maleckog sna, gdje izložba putuje dalje?
– Nadam se da se Običan malecki san nikada neće probuditi, da će na taj način živjeti i na javi i buditi emocije svakog posmatrača koji poželi da vidi eksponate njegovog imena. Izložba će u januaru biti predstavljena na Barskom ljetopis, zimska scena, potom u maju u Ljubljani, a u avgustu u Kotoru.
