Minja Subota: Djeca su jedino bogatstvo koje imamo

Na Dječiju nedjelju posvećenu borbi protiv bolesti zavisnosti, u organizaciji NVU Pčelica, stigao je junak odrastanja mnogobrojnih generacija, legendarni voditelj Muzičkog tobogana Minja Subota. Oduševio je prisutne šalama i pjesmom, te im poručio da se protiv bolesti zavisnosti treba boriti igrom i druženjem

Kada se uz prve taktove pjesme Deca su ukras sveta pojavio čuveni voditelj Muzičkog tobogana Minja Subota, u TC Mall of Montenegro prolomio se gromoglasan aplauz djece i roditelja. Subota je, kako samo on zna, očarao djecu svojim pjesmama i šalama i poručio da se protiv bolesti zavisnosti, u koje spada i zavisnost od interneta, treba boriti pjesmom, igrom i druženjem.

“Telefoni i tableti su oduzeli djeci korisno vrijeme da nešto pročitaju. Oduzeli su im društveni život. Kada dijete dođe kući, roditelji su na poslu i ono se druži sa internetom, Fejsbukom, igricama i to je veliki problem jer su mališani uskraćeni za društveni život. Veoma mi je drago što vidim kako se NVU Pčelica trudi da animira djecu. Organizovali su Dječiju nedjelju posvećenu bolestima zavisnosti. To bi trebao da bude povod i prosvjetnim ustanovama da se krene u akciju da djecu vratimo društvenom životu”, rekao nam je Minja Subota na početku razgovora za Graciju.

Kako zamišljate tu akciju? Ko treba prvi da djeluje?

– Škola je kuća naše djece. Mi smo u školi nekada provodili mnogo više vremena. Danas je neophodno da škola ponovo postane kuća naše djece. Djeca odu u školu, odrade časove i vrate se kući. Rijetke su škole koje imaju neke aktivnosti. Ranije smo imali literarne, dramske, ritmičke, muzičke i druge sekcije. Te aktivnosti čak i doprinose da djeca izaberu pravo zanimanje. Uloženo je mnogo u fiskulturne sale kojih nekada puno škola nije imalo. Danas djeca imaju dva časa fiskulture i to je to, a sale stoje prazne i iznajmljuju se. Na drugoj strani, pojavljuju se treneri za određene sportove, ali to mora da se plati. Ja sam napravio prijedlog, s kojim su se složili prijatelji, psiholozi i pedagozi, s obzirom da imamo nezaposlenih mladih nastavnika fizičkog vaspitanja, po jedan bi u tri škole organizovao vanškolske sportske aktivnosti. Za godinu dana bi dobili mnogo djece koja bi se bavila sportom i koja bi se družila. To je toliko malo ulaganja, a dobijamo ogromne mogućnosti. Osim toga, nastavnici maternjeg jezika mogu u školama da organizuju literarne sekcije i nastavu za lošije učenike.

Bili ste voditelj nezaboravnog Muzičkog tobogana, a danas se borite da djecu spasite od savremenih pošasti. Šta se sa djecom desilo tokom ne tako dugog vremenskog perioda?

– Deviza koju prenosim svima je – Nemojte se predavati! Ne živimo u vrijeme kao nekada, mnogo toga se promijenilo nagore u svim bivšim republikama. Jedna od komponenti koja je uticala na takvo stanje je i to da su se ulaskom u Evropu, da tako kažem, stvari do te mjere komercijalizovale da država nije uspjela u tom periodu da shvati da će nestati dječji programi jer, jednostavno, nisu komercijalni. Država nije intervenisala kao društvo koje treba da razmišlja o odrastanju i razvoju djece, da stvori timove i ekipe, tako da su pare došle u prvi plan, a programi za djecu više nisu bili interesantni televizijama jer nisu komercijalni. U tom kritičnom periodu se nije ulagalo, pa su dječije redakcije u velikim televizijama došle u situaciju nemaštine i nisu pravili programe. Imali smo tri kanala, a danas ih imamo ko zna koliko, i po logici stvari to bi trebalo da bude ponuda svih žanrova. Ali nije tako, jer dječijeg programa nema pošto nije komercijalan. Djeci se puštaju jeftini crtani filmovi, puni nasilja. U međuvremenu su stasali mladi dramaturzi, reditelji, glumci, koji uopšte nisu imali priliku da stvaraju za djecu. Da bi stvarali za njih morate da živite u svijetu te djece, da osluškujete njihove interese, njihov ritam života. Uvijek kažem: Nemojmo praviti dječiji program koji niko neće da gleda. Treba praviti zabavno edukativne programe koji su za njih, ili korak ispred njih.

Ima li razlike između djece u ona srećna vremena i danas?

– Ima, ali ne onoliko koliko mnogi misle. Najznačajnija razlika je u tome što su djeca danas odlično informisana. Tu su stotine kanala, internet, što im daje ogromnu količinu informacija. Međutim, imaju veće zahtjeve.

Sve je manje dječije igre, graje, smijeha… Je li moguće vratiti djecu u vrijeme kada se odrastalo normalnije?

– Mislim da jeste, ali to mora da se radi organizovano. Prvo moramo da vratimo djecu druženju. To znači da ih upisujemo u horove, na ples, u folklor…, ali država mora da uloži u taj proces. Ne možete da shvatite koliko djeca prihvataju dobre stvari. Ja sam fasciniran. Pa oni znaju sve pjesme od Bijelog dugmeta, Čole, Kemala Montena… Zašto? Zato što su to dobre pjesme. Kad bi sad pravili Muzički tobogan, u muzičke zagonetke bi mogli da stavimo, na primjer, Sergeja Ćetkovića, koji radi tako dobre stvari, ali i pop pjevače koji su bili popularni prije njihovog rođenja. Oni bi sve znali. To znači da su djeca indikatori dobrih stvari. Svakog dana se stvara, ali se ne stvaraju dobre stvari. Ljubivoje Ršumović, Dragan Radulović su antologijski pjesnici koji se rijetko rađaju. Danas imamo dosta pjesnika za djecu, ali oni nemaju tu snagu i stih. Tako da djeca, ipak, prepoznaju kvalitet.

Postoji li mogućnost da se ponovo pokrene Muzički tobogan?

– Postoji. Još nije definitivno, ali prijedlog je bio da pred Novu godinu napravimo tri emisije sa šest beogradskih škola, po istom konceptu kao nekada. Imam snage kada je u pitanju pomjeranje nekih stvari na bolje. Odnedavno sam predsjednik Upravnog odbora Dečjeg kulturnog centra Beograda, odakle su potekle manifestacije kao što su Dečje beogradsko proleće, 1972, i jedan od najvećih evropskih festivala Radost Evrope. Imam utisak da su u Beogradu počela značajna ulaganja u djecu i stvaralaštvo za djecu, što mi je jako drago. Tako su u aprilu u Dečjem kulturnom centru pjesme za djecu pjevali Andrija i Anđelka, Sergej Ćetković, Branko Kockica, Jelena Tomašević, Nevena Božović, Bojana Stamenov, Boda Ninković… To su pjesme koje su u školskom programu u Srbiji – Vuče, vuče, bubo lenja, Zakleo se bumbar… To je bilo fascinantno, bile su ovacije, sala puna odraslih… Mislim da je to jedan veliki poen, jer je cilj bio da vratimo neke prave vrijednosti, a to je prvi korak. Ove godine smo 47. put realizovali festival Radost Evrope. Sava centar je bio krcat. Učestvovala su djeca iz 14 zemalja. To je bio spektakl. Evropa nema taj festival. Dakle, idemo i ne predajemo se!

Da li danas djeca žele da odrastu što prije i ko je tu zakazao?

– Nehotice im se to događa. Zakazao je ambijent u kojem rastu i u koji smo ih mi gurnuli, zato što smo naglo ušli u život Evrope. Nismo zaživjeli Evropu. Djeca danas postaju usamljena. Ako nemaju društveni život ona pokušavaju da se što prije snađu, pa ako su kući druže se preko interneta, što znači da se ne gledaju, ne pričaju uživo… Dok bogatija Evropa daje bogatiji život djeci. Osim toga, naš školski program je težak, a kad testiraju našu djecu u Evropi ona su najslabija. A u Evropi djeca uče kroz igru i obrazovanija su od naše. Naša djeca se muče, roditelji često moraju da uče sa njima, da plaćaju časove… Sa druge strane, iz Matematičke gimnazije u Beogradu učenici su najbolji na svijetu! Što znači da su djeca fantastična.

Šta je u pitanju?

– U pitanju je društvo koje još nije stiglo Evropu u smislu pameti. Ministarstvo prosvjete i Zavod za udžbenike moraju da imaju kontinuitet u radu i svoj program reforme, a ne da mijenjaju program kako se mijenjaju ministri. Tu mora da se uloži mnogo. Jedino bogatstvo koje svi mi imamo su djeca.

Nekada je za djecu bio pojam čuveni hor Kolibri, a danas se takmiče u raznoraznim emisijama izvodeći pjesme domaćih i stranih izvođača, uz svestranu podršku roditelja. Slažete li se sa konstatacijom da se djeca iskorištavaju?

– Da. Sva ta takmičenja gdje se djeca takmiče u pjevanju su nedopustiva. Nemojte misliti da razmišljam na staromodan način. Naprotiv, razmišljam vrlo savremeno. Djeca treba da nastupaju i da se bave muzikom u svom ambijentu, pod kontrolom pedagoga. Na taj način, iako se takmiče, ne doživljavaju nikakve traume i nikakav bol. Međutim, te emisije su se do te mjere komercijalizovale da imaju večernji termin. Oni izvedu dijete da pjeva ispred žirija, a onda ga pred milionskim auditorijumom kritikuju. To nema nigdje u svijetu i za to bi u drugim državama bili najstrožije kažnjeni. To bi Ministarstvo prosvjete trebalo da zabrani. Te kritike ostavljaju traumatične posljedice. To je van svih prosvjetnih normativa. Meni je smiješno kad vidim kako ocjenjuju dijete koje pjeva, na primjer, pjesmu od Rijane. To su imitatori. Ta djeca su divni imitatori, kao što smo imali imitatore u Muzičkom toboganu. Ja bih tom djetetu rekao: Ti si toliko divno imitirala Rijanu.

Svi znamo da su deca ukras sveta, ali kako da ih sačuvamo?

– Treba se brinuti na svaki način. Kao što sam kazao u prethodnom odgovoru, kad ih neko iskritikuje pred milionskom publikom ona postaju jako ugrožena. I ne samo ta, već i djeca koja to gledaju, jer će pomisliti da tako treba. Sa druge strane, pokušaje mnogih televizija da podignu nivo programa, da ulože u kvalitet televizijskih emisija, sa lakoćom sruši jedan rijaliti program. Ako dozvoljavamo onakve rijalitije, mi nemamo šanse da kažemo da smo pametna nacija, da smo nacija koja se brine o kulturi.

Među djecom vlada nasilje. Prije dvije godine maloljetnici od deset i 11 godina pretukli su Rašu Popova… Kako tu djecu vratiti na pravi put?

– Najgore je to što se odjedanput utvrdi da smo nemoćni, što uopšte nije tačno. Imamo nasilje navijača koje se smatra normalnim, a nije normalno. Država treba da kaže: Zaustavićemo nasilje navijača i tuče!

Branko Kockica. Minja Subota, Dragan Radulović, Dragan Laković… Postoje li nasljednici?

– Volio bih da ih ima ali, prosto, izgleda da nisu stasali.

Stiče se utisak da ste negdje duboko u sebi ostali dijete zarobljeno u svijetu odraslih…

– Jesam. Desanka Maksimović je divno rekla: U svakom odraslom čovjeku krije se duša djeteta.

Po profesiji ste inženjer elektrotehnike, ali ste život vezali za muziku…

– Završio sam nižu i srednju muzičku školu. Bivšim učenicima srednje škole u koju sam išao sam rekao da, kada završe, ne moraju svi da budu ni profesori muzike, ni koncert majstori, ali ono što treba da budu jeste misionari dobre muzike.

Kako je biti čovjek koji je obilježio odrastanje desetina generacija djece, zbog kojeg su s nestrpljenjem i roditelji i mališani čekali nedjelju i Muzički tobogan?

– Ja sam srećan čovjek. Srećan sam kada mi prilaze svakog dana i zahvaljuju za srećne trenutke djetinjstva. To nisam očekivao. Ja nisam zvijezda. Ja sam samo prijatelj generacija koje su rasle uz mene.

Šta Minja Subota radi subotom?

– Subotom me evo ovdje, u Podgorici (smijeh).

 

GRACIJA 90/oktobar 2016.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Darko Jovanović

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...