Miodrag Šćepanović: Poetika je u samom čovjeku

Kako izgleda susret s kamenom i šta u njemu budi, zašto naši umjetnici prva priznanja dobijaju u inostranstvu te kakvo je stanje u kulturi, za Graciju govori crnogorski vajar, dobitnik Trinaestojulske nagrade i statusa istaknutog stvaraoca u kulturi

 

Ljepota žene, životinje, ptice iskonsko je nadahnuće skulptora Miodraga Šćepanovića, koji tihom ali moćnom snagom umjetničkog duha i ruku već decenijama u kamenu tvori osobenu likovnu poetiku. Sa sobom, Na tuđim krilima, Trenutak odluke, Prazna ljubav, Opasne sjenke, Strast, samo su neki od naziva elegantnih, harmoničnih i blistavo izvajanih formi, umjetnikove prepoznatljive skulpture. Rođen je 1953. godine u Kolašinu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu diplomirao je vajarstvo, u klasi prof. Miše Popovića. Do sada je priredio preko 20 samostalnih i izlagao na više od 50 grupnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je i velikog broja nagrada. Više puta ovjenčan je nagradama Jesenjeg salona u Parizu i Salona francuskih umjetnika, a odnedavno i Trinaestojulskom nagradom te statusom istaknutog stvaraoca u kulturi Crne Gore. Od 1990. član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a od 2008. i udruženja Jesenji salon u Parizu.

Jedan umjetnik je rekao da je slikarstvo za njega neracionalna sreća. Šta je za Vas vajarstvo?

– To je tačna konstatacija ako te dvije riječi stoje tako. Sreća treba da je na prvom mjestu, a sve ostalo se potiskuje i stavlja pod znak pitanja. Tako je snaga stvaranja mnogo veća i ide u pravom smjeru. Svako drugačije razmišljanje dovodi do kraja i do prestanka rada.

Sjećate li se kada ste prvi put osjetili želju da rukama stvarate i oblikujete forme?

– Da, sjećam se. Bilo je to je negdje između petog i šestog razreda osnovne škole. Pored školskih, uradio sam i prvi portret po uzoru na grčke i rimske portrete. Radio sam od nečiste gline i kada bi se to osušilo sve bi ispucalo. Iz tog perioda imam sačuvane dvije skulpturice od drveta.

Koliko je sama poetika prostora u kome ste ponikli uticala na Vaš umjetnički senzibilitet?

– Mjesto na kom umjetnik, vajar, radi je značajno. To je mjesto navike, kako u ateljeu, tako i van njega. Međutim, širi prostor na mene suštinski ne utiče. Poetika je u samom čovjeku. Mislim da je prostor bitan slikaru zbog tema, kolorita i svjetlosti.

Vaš stvaralački izraz najčešće je ovaploćen u kamenu. Šta je to što Vam kamen kao materijal pruža, za razliku od drveta ili drugih materijala?

– Kamen je zahvalan materijal, jeste težak za rad, ali za njega ne treba posebna priprema, kao na primjer za drvo. Trajan je. Od njega može odmah da se počne, što na neki način skraćuje vrijeme. Drvo je živo… Treba da je mrtvo pa da ga umjetnik ponovo oživi. Kamen to i jeste.

Kako izgleda Vaš “susret” s kamenom, kako birate onaj pravi?

– Odaberem kamen i mnoštva oblutaka. Kamen mora da bude zdrav i da po mogućnosti ima lijepu boju. Da je kompaktan, jednak po sastavu. Bitno je da njegova obrada bude svuda jednaka jer je u tome ljepota skulpture. Pošto su to riječni obluci, tu nema mnogo mogućnosti da se koristi nešto što se vidi u kamenu. Ako je kamen sa više boja, tada gledam šta bi moglo da se uradi a da se ta šara ne suprotstavlja formi jer bi to bio promašaj.

Da li se ideja rađa pri pogledu na kamen ili u njemu realizujete već postojeću ideju?

– Za svaki rad postoji početna ideja koja, naravno, u toku rada može da se mijenja.

Sve Vaše skulpture odišu ljepotom, harmonijom, ali i snagom. Da li je djelo odraz umjetnikove suštine?

– Ljepota, harmonija i snaga su u umjetniku i ako to ne posjeduje, počinje da luta. Ako se njegove skulpture razlikuju jedna od druge, očigledno nije našao sebe. Mora da uskladi ono što vidi, što zna i što osjeća, i to je tada on i na svom je mjestu.

Više puta ste nagrađivani na Jesenjem salonu u Parizu. Kakav je osjećaj dobiti priznanje u centru umjetnosti?

– Nagrađivan sam na dva najveća salona u Parizu. Oba su svjetska, kako po broju umjetnika tako i po broju država iz kojih dolaze. Jesenji salon postoji 115 godina, dok je Salon francuskih umjetnika mnogo stariji. Osnovao ga je Luj XIV i od tada postoji, doduše sa nekim prekidima usljed buna i ratova. Ove godine u februaru bila je 228. izložba u Grand Paleu. Kad sam dobio priznanja, Pol Belmondo, Mišel Dimon i bronzanu medalju, osjećanja su mi bila pomiješana, između radosti i nevjerice da sam dobitnik baš ja. Uvijek postoji zadovoljstvo kad se nađete u tom lijepom zdanju pod kupolom Velike palate. I kada ste samo posjetilac, a kamoli izlagač.

Naši umjetnici gotovo uvijek prvo priznanje dobijaju van granica zemlje, pa ih tek onda i kod nas prepoznaju kao vrijednost. Zašto je to tako?

– Moraju prvo tamo da dobiju priznanje, zato što je tamo odnos prema umjetnosti pošteniji. Kod nas postoje pretjerivanja u svemu, veličanje nekog ko nije ni uplovio u te vode, a ćutanjem prelaze preko kvaliteta, iako su itekako svjesni toga. Ali, to je medvjeđa usluga prvima, jer na taj način samo planu i nestanu. Ne daju vam mogućnost da ravnopravno izlažete sa ostalima, nego po izboru nekog kritičara umjetnosti sumnjivog kvaliteta ostavljaju vas u čekanju za neku drugu priliku. Tim načinom rada dobijaju prostor da prave biografije onima kojima oni žele. U inostranstvu, odnos prema vama kao umjetniku i vašem djelu je pošten, što vam omogućava da dobijete nagradu, bez obzira odakle ste. Jednostavno, ako vrijedi-vrijedi.

Nedavno ste dobili status istaknutog stvaraoca u kulturi. Koliko Vam znači to priznanje?

– Dobijanje Trinaestojulske nagrade, za mene je bila čast i zadovoljstvo. Čast je dobiti najveće državno priznanje, a zadovoljstvo – status istaknutog kulturnog stvaraoca. To priznanje me za nekoliko stepenica izdiže i svrstava u manju grupu, iz velike skupine stvaralaca. To je grupa koja tim priznanjem ograđuje sebe od negativnih uticaja sredina. Ti uticaji prestaju. Velika je pomoć, poboljšanje materijalnog stanja, koje kod umjetnika dolazi na kraju teškog fizičkog rada, protkanog zadovoljstvom.

Kom umjetniku se kao umjetnik divite?

– Divim se svakom umjetniku koji je uporan i istrajan u onome što radi, bez neke velike priče. U likovnoj umjetnosti je važno da se vidi što umjetnik zna, a ne da on priča što zna.

 Kako u Crnoj Gori, ocjenjujete stanje u kulturi i odnos prema stvaraocima te kulture?

– U kulturi Crne Gore postoji mnogo ljudi koji nijesu za to. Novac se troši za nešto što nije umjetnost i na promociju toga. Ponašanje većine je tako kao da umjetnici postoje zbog njih, a ne oni zbog umjetnika. Novac se daje i troši na sve i svašta a prioriteti ne postoje. Mislim da crnogorska umjetnost zaslužuje da se pokaže vani.

Da li ste ikada poželjeli da odete i da stvarate negdje drugo?

– Negdje drugo bih morao potpuno da se mijenjam. Brzina kojom se živi ne odgovara mi. Sve je trka, i u toj trci sve se potiskuje, osim novca. Mislim da je ovdje najbolje mjesto za život. Ovdje se sa sobom ja pitam, a vani mi odgovaraju samo izleti na kraće. Pokažem šta radim i vratim se, to je najbolje.

Koliko je za Vas kao umjetnika važno da svoj rad predstavite publici i kad se odlučujete za izložbu?

– Čemu rad, ako to ne pokažete nekome? Publika je najvažnija, ona je kritika, ona vam daje podršku, ona je kupac. Nju jedino ne možete prevariti. Za izložbu se odlučujem onda kada imam bar dvije trećine novih radova. To, naravno, važi za mjesta u kojima sam već izlagao. Negdje drugo mogu da izlažem kada se za to ukaže prilika, kada sam pozvan ili kada sam u mogućnosti da to sam uradim.

 

GRACIJA 127/16.mart 2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Privatna arhiva

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...