Piše Tatjana Kuljača
Ovih dana se na društvenim mrežama vrti izjava jedne poznate ličnosti koja je rekla da vaspitava ćerku tako da zna gdje joj je mjesto i da ne priča mnogo. Recimo da je jedna takva izjava pokrenula salve ludila na internetu, rasprava do unedogled. Poteže se pitanje ženskih prava i zdravog razuma. Djeluje kao da je iskustvo i razmišljanje ove žene izuzetak, a ne pravilo, iako boli kada nam se tako nešto prikaže javno, a manje-više to je pravilo našeg patrijarhalnog društva. I baš kao što obično biva, senzacionalne izjave izvučene iz konteksta i uz nedorečene poruke i pouke budu razlog online ratova među jasno podijeljenim grupama. Služe za privlačenje pažnje, odvlačenje iste s drugog mjesta, uvećavanje broja lajkova, dijeljenja, komentara, interakcija. Sve za marketing, zar ne?
Sad, prije nego što iko pogrešno shvati namjeru pisanja o ovoj tabu temi, odmah da vam kažem da nisam baš neko ko umije da drži jezik za zubima i ko pokorno sluša sve što joj se nametne. Da prvo pojasnimo šta je to brak.
Brak je zajednica dvoje ljudi koja se (uglavnom) sklapa iz ljubavi i potrebe nastavka u vidu potomstva. U brak ulazimo sa svojim temperamentom, dobrim i lošim danima, navikama, običajima, htjenjima, željama i očekivanjima. Usred braka se obrenemo shvativši da nismo dobili bitku ako smo potpisali papir i promijenili prezime. Ili ga ostavili. Da bi funkcionisao, brak mora da postane kompromis. Obostrani. Kompromise pravimo svakodnevno. Od dogovaranja oko obaveza, preko odgovornosti, očekivanja i vremena za sebe, kao i vremena koje bračni partneri posvećuju jedno drugom.
Onog momenta kada se u braku odomaćimo, počinjemo da pokazujemo i one manje lijepe djelove svog temperamenta, a strpljenja imamo sve manje, posebno kad dođu djeca a obaveze se ustostruče. Ako su ljudi pametni u braku, potpuno svjesni da ih na isti niko nije prisilio (da se toga obavezno prisjete prilikom teških momenata), te da uvijek imaju mogućnost izbora – ukoliko su spremni na izbor, tada dolazimo do vaganja prioriteta i momenata kada treba biti pomalo nagluv, ili nijem. Ne govorim o ekstremima, kada je neko psihički ili fizički maltretiran, kada mu je ograničena bilo kakva sloboda govora, kretanja ili mišljenja. To su već patološki odnosi koji zahtijevaju stručno mišljenje i tretman. Govorim o normalnim situacijama. Danima u kojima je nervoza sastavni dio života.
“Jutro je pametnije od večeri” je stara dobra poslovica koja nam lijepo objašnjava kako nije dobro izgovarati velike riječi ili donositi krupne odluke u trenutku kada smo ljuti ili bijesni
Dakle, kako žene, tako i muškarci, ponekad moraju da prećute, ako žele da izbjegnu svađu, te da kažu šta ih tišti u, možda, nekom povoljnijem trenutku. Konstruktivne rasprave podržavam. Ali, kada rasprava poprimi obrise svađe, te nam se uzburka krv, obično izgovorimo ono što ne bismo ni u ludilu u nekom normalnom stanju, a ponekad nam izleti nešto u šta ni sami ne vjerujemo. To obično povrijedi drugu stranu. Izgovorene riječi se ne mogu vratiti. Ni vazna razbijena na komadiće neće se sastaviti ukoliko joj kažemo “izvini”. Tako se neće sastaviti ni ljudska duša nakon što je oštrim riječima pocijepamo.
Rekla bih da u braku svi evoluiramo kako bismo se prilagodili novim uslovima života. Kako žene, tako i muškarci. Obje strane učestvuju u građenju zajedničkog života i na tom putu se odriču pojedinih djelova sebe. Mijenjaju se kako bi se prilagodili novom načinu života. Nekome to teško pada. Drugima je potpuno normalno.
Nismo svi u svakom momentu spremni da saslušamo i sarađujemo. S vremenom naučimo i prihvatimo način funkcionisanja osoba sa kojima smo u zajednici. Takođe, nije baš pametno za očekivati da će svi drugi trpiti naše promjene raspoloženja, ponašanja, izlive ludila. Ako očekujemo razumijevanje, moramo biti spremni na kompromis. A to, ponekad, znači i prećutati. Ostaviti za kasnije sve ono što bismo u naletu bijesa rekli. “Jutro je pametnije od večeri” je stara dobra poslovica koja nam lijepo objašnjava kako nije dobro izgovarati velike riječi ili donositi krupne odluke u trenutku kada smo ljuti ili bijesni. Tada i ne vidimo jasno i često se kajemo ukoliko dozvolimo sebi da povrijedimo nekoga zbog sopstvenih prejakih emocija.
Za vas koji ipak ne možete pristati na kompromis, sve je stvar izbora. Baš kao što je bila i odluka o stupanju u brak ili vezu. A vi koji još tražite način kako da kažete sve što želite, a ne možete da se suzdržite od padanja u vatru pri samoj pomisli na raspravu sa partnerom, imam jedan prijedlog. Pišite. I to e-mail. Sve napišete, odmaknete se, udahnete par puta, pročitate ponovo. Izbacite viškove koji vam se čine nepotrebni, pročitate opet i tek kada tekst očistite od svih riječi kojima je cilj samo da povrijede, a ostane poenta vaše ljutnje i nezadovoljstva, ostavite i pošaljite. Bar ste sebi dali priliku da se smirite i razdvojite bitno od nebitnog. I da date šansu partneru da učini to isto.
Elektronske rasprave su mi omiljene. Pokazale su se kao efikasno sredstvo komunikacije u rješavanju problema. I sprečavanja rata u kući. Probajte, ne može da škodi.
