Razgovarala Danijela Đonović/Foto FFHN-MFF
Najveća živa jugoslovenska i srpska glumica Mira Banjac (1929) pripada prvoj generaciji glumaca koja je završila Pozorišnu školu u Novom Sadu. Fascinantna biografija ove jednostavne, otvorene, energične žene i nadasve vrsnog profesionalca ispunjena je brojnim ulogama kroz koje je pružala samo istinsku emociju. Pamtimo je po ulogama u teatru i filmovima Pesma, Marija, Čudo u Šarganu, Roman o Londonu, Porodično blago, Majstori, majstori, Radovan III… Dobitnica brojnih nagrada, među kojima su tri Sterijine, Dobričin prsten, Statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, Pavle Vujisić, na 33. Film festivalu u Herceg Novom, ovjenčana je i nagradom Milan Žmukić za izuzetan doprinos afirmaciji filmskog festivala. Vedra i na kraju devete decenije još uvijek živo radoznala, Mira Banjac svečano je otvorila Festival umjetničkom riječju, ali i djelom, ulogom u filmu Grudi Marije Perović koji je prve večeri prikazan van konkurencije.
Kakve utiske nosite sa festivalskih dana u Herceg Novom?
– Počastvovana sam što sam među vama, što sam imala čast da otvorim festival i što sam dobila jednu za mene tako značajnu i vjerovatno posljednju nagradu Milan Žmukić. To je nešto čemu se nisam nadala i to je bilo veliko iznenađenje. Za mene je ovaj festival dugotrajna ljubav jer sam tu dosta radila. Radila sam sa pokojnim Živkom Nikolićem, jednim od možda pet reditelja koji su crvenim slovima upisani u mojoj karijeri. To je nešto što me veže za ovu moju domovinu, prvu i drugu, i možda treću i petu. Konstatovala sam da je ove godine bila sjajna selekcija, da festival ima umjetnički ritam ka većem, ka boljem. A ono što je za mene oduševljenje, to je vaša publika. Ljudi koji uporno sjede i gledaju filmove jer to dokazuje da se stvorila jedna duhovna klima na koju su ljudi navikli. Ljudi u Crnoj Gori znaju da se ovdje događa festival.
“Ima darovitih ljudi koji ne rade jer nemaju sreće, ja imam sreće. I evo, i u ovim godinama me traže da radim. Porodica i rad su dvije stvari koje su me u životu okupirale
Više od dvije decenije ste u penziji, a posjedujete takvu energiju i volju da i dalje radite, što pokazuje i film Grudi.
– Dok radim dotle ću biti živa. To je ono što uvijek kažem. Kada ne budem radila, uvenuću kao biljka, kao kaktus koji ne zalivaju. Rad je osnovna baza kreativnog života. Posao kojim se bavim je nešto što me ispunjava. Mi se ne bavimo suvim šljivama, mi se bavimo strastima, a to je motor koji te vuče da se stalno krećeš. Ja sam osoba koja ima višak energije i tu energiju negdje moram da potrošim. Ima darovitih ljudi koji ne rade jer nemaju sreće, ja imam sreće. I evo, i u ovim godinama me traže da radim. Porodica i rad su dvije stvari koje su me u životu okupirale.
Koliko se Mira Banjac promijenila od onih dana kada je bila na Sremskom frontu do danas?
– Pa, porasla sam (smijeh) i dogurala do 90 godina. Sve je to jedno životno iskustvo. Iza mene je težak, ali lijep period moga života od vojske naovamo. To je bio ratni vihor, a ja sam bila djevojčica. Slučajno, u mom mjestu, blizu Sremskog fronta bila je prva proleterska divizija. Ona je tu bila nekoliko dana i onda su svi krenuli, pa sam krenula i ja. Znate ono kad kažu: “Da vidite narodnog heroja na belom konju”, pravog generala. I kad se pojavio, stvarno na bijelom konju, to je bio Peko Dapčević, krenula je neka euforija, i krenulo se s vojskom. Nije bila u pitanju nikakva ideologija, to je prosto bila jedna spontana snaga naroda koja je gurala nekuda i prosto sam za tim narodom išla. Ja sam pješaka išla od Beograda do Trsta i od Trsta do Beograda nazad sa vojskom. Možda je to mene ojačalo, osnažilo. Od toga nikada nisam imala ništa. Sve što u životu imam stvorila sam sa mojih deset prstiju. Niko mi nije dao stan, niko mi nije dao ništa. Imam stan koji sam kupila. Nemam, kao neke pjevačice, vile i bazene, i ne žalim. Živjela sam od svog rada dobro i korisno, nekada vrlo teško, ali se to prevaziđe.
Imali ste široku lepezu tragičnih, komičnih, karakternih likova… Koja uloga je ostavila najviše traga?
– Ja nemam žaljenje da nešto nisam odigrala. Nikada nisam bila glamurozna glumica. Prosto nisam predodređena za to, i vrlo sam rano shvatila da to od sebe ne treba ni da pravim. Ja sam karakterna glumica, a to podrazumijeva jednu široku lepezu i drame i komedije. Odigrala sam možda nešto što je najdragocjenije u mom životu, jedan veliki broj žena iz moga naroda, što je vrlo odgovorno. Jako je odgovorno igrati svoj narod. Kada igrate stranu književnost, onda se odredite, ovoliko mogu. Ali, kada igrate nekoga koga ćete sutra sresti na ulici, to je jako odgovorno. Iako sam odigrala veliki dio svjetske literature, možda sam cijelu svoju snagu i energiju dala domaćim likovima. To je ipak nešto čime mogu da se zakitim. Da, to je moj narod koji me i dan-danas prepoznaje. Oni se identifikuju sa mnom. Oni prepoznaju svoje sudbine koje sam igrala, i to je nešto što me je održalo u karijeri. To su ljudi na ulici, to je publika, publika koju ja nevjerovatno poštujem. Ja sam pred mojom publikom kao vojnik. Ako u publici postoji jedan čovjek koji zna šta je to što vi radite, vrijedi raditi. Da li ste u malom mjestu, da li ste u Njujorku, Meksiku, Australiji ili ste u Obrenovcu, publika je svugde jako važna. Taj ko kupi kartu i dođe da vas gleda, on zaslužuje najbolje. Publika se ne smije potcijeniti. Čak i ona, uslovno rečeno, najprimitivnija publika, koja ne mora mnogo da zna o teatru, ipak odnese nešto sa sobom. Publika je živo meso koje pulsira i koje sa vama korespondira, ona će “nešto” odnijeti. Za to “nešto” vrijedi raditi.
Može li se reći da je Vaš glumački uspjeh ustvari u dubokom razumijevanju naroda i njegovog bića?
– Da, to je prepoznavanje mentaliteta. Ali, da biste prepoznali taj mentalitet morate imati svoje korijenje. Znati gdje ste, znati ko ste, poznavati svoj narod. Nekada sam tako išla za nekom ženom, nepoznatom, koja ima nešto što mene interesuje… Pratim je. I ponekad kad igram neku ulogu upitam se: “Otkud ja to znam”? I onda shvatim da sam ja negdje u sebi odnjegovala jednog rezervnog igrača s klupe, koji se pojavi kada ja zatajim. Znači, sve to sam negdje u prolazu, u razgovoru, pokupila. Razumije se, morate biti misleća osoba, znati da rasporedite i selektujete šta ćete od čega uzeti. Ali, to sve dobijate iskustvom samo ako za tim tragate.
Koja Vas je uloga posebno nadahnula, a koja je bila željena i ostala neodigrana?
– To je više naš dramaturg Borislav Mihajlović-Mihiz, snažan dramaturg, želio da to igram. Pošto sam osam godina bila opsjednuta Isidorom Sekulić, ja sam je sedam godina pročitavala da bih igrala jednu monodramu za koju sam bila nagrađena Zlatnom kolajnom. Zvala se Proživeti ili promisliti. Mene nije zanimala ta književna Isidora, nego gdje se sakrila ta žena koja je uvijek na neki način bila provokacija, pitanje još od Skerlića… Da l’ je udata, da l’ nije udata? Virila sam i pronašla sam je u Njegošu knjiga velike odanosti. Onda sam shvatila Isidoru, šta je Isidora. Ali nisam odigrala to što sam željela, a to je Gospa Nola iz Hronike palanačkog groblja, ako sam nešto željela. I toliko je taj cijeli moj krug pozorišta koji se zatvorio bio bogat da nemam na šta da se žalim. U životu nisam bila posvađana ni sa jednim glumcem, ni sa jednim rediteljem, niti jedan incident imala. Glumica sam koja iza sebe nema neku hipoteku, nemam žutu štampu, nemam kompromitaciju i nisam postala velika glumica odmah. Ja sam se postepeno razvijala. Bilo je tu padova. Uvijek sam govorila da sam kao rijeka ponornica, malo gore, malo dolje, i to se pokazalo kao dobro.
Šta Vam je bilo najteže da uradite da biste neki lik ostvarili onako kako ste ga zamislili?
– Bila je jedna velika dramska uloga u Ateljeu. To je majka velikog poljskog pisca Vitkijeviča. Pera Kralj mi je bio partner. Grofica je bila žena koja propada, alkoholičarka i narkomanka, i u incestu sa svojim sinom. Incest kao takav je za mene jedna potpuno strana kategorija. Ja, koja sam cijeli vijek proživjela sa svojim sinom, s kojim imam jedan seljački odnos, najseljačkiji, meni je to bilo vrlo teško odigrati, jer, to prosto nemam u sebi. I počela sam da odlazim u bolnicu i gledam žene koje su na dnu. Nalazila sam žene koje se drogiraju, koje su notorne alkoholičarke, njih u bolnici možete naći, ali žene koje su u incestu ne možete tamo naći jer je to jako velika intima. Onda sam otišla kod jednog poznatog psihijatra i rekla: “Gospodine, šta ja sada mogu da uradim”? On mi je rekao: “Ništa, morate da siđete u Vašu matericu”. To je najteži posao koji sam odradila.
Ali ste našli način da odbranite lik?
– Koliko sam umjela.
Budući da 70 godina živite umjetnost igre, prava ste osoba za pitanje da li je život gluma ili je gluma život?
– To je jedno isto, samo morate znati kome šta pripada. Morate dati ono što pripada vašoj porodici i privatnom životu. Nikada u privatnom životu nisam koristila dio koji se zove gluma. Morate dobro da odvojite, ovo je posao, ovo je zadatak, kuća, porodica. To se nauči ali nije lako. Koliko puta sam bila negdje na gostovanju, a da sam mom sinu baš u tom momentu trebala, a mene nije bilo. I to je onda uvijek jedna borba u tebi, šta i kako to sve pomiriti. To morate odmah odvojiti, jedno u drugo ne smije da uđe jer onda ni jedno ni drugo nije mnogo vrijedno.
Važite za duhovitu osobu, imate mladalački duh i u Vama je još uvijek nešto od one žestoke Sremice?
– To me održava i zahvalna sam bogu dok to imam. Ali ja sam lukava, biram duhovite i vesele ljude. I morate voljeti ljude da biste bili voljeni i da bi vam vratili to što vi njima dajete.
Birate duhovite ljude, ali ste njegovali i sopstveni duh?
– Vrlo sam vedra osoba. Duh se mora i vaspitavati. Ta neka radost kojom sam svoje prijatelje i svoja okruženja častila, kako oni kažu, možda je i zbog toga što sam shvatila da u prijatelje morate jako puno ulagati. To je najveća investicija. A da biste ih dobili, morate ih šarmirati. A da biste ih šarmirali, morate imati malo duha. A da biste imali duha, morate malo biti i mudri.
Kažete da niste bili neka velika ljepotica, ali ste uvijek plijenili pažnju i kažu da je Vaš sto uvijek bio pun?
– Možda sam samo kao djevojčica bila malo žalosna. Glumica sam koja ima malo oko, male noge, nizak rast. Vi ste imali glumice koje imaju veliko oko, duge noge i bez obzira kakva je glumica, imala je te atribute. Ja sam morala da radim za svoje mane. Isto tako i u privatnom životu, morala sam da se nametnem svojim duhom. Nisam očaravala ljude na prvi pogled i morala sam da radim za sebe i to je lijepo. I ljudi su to znali i vrlo rado su me primali u svoje društvo. Bila sam uvijek neki spiritus movens toga društva.
Sjećamo se da vam je Vaš prijatelj i kolega Zoran Radmilović u Radovanu III često “prijetio” da će Vas vratiti u Srpsko narodno pozorište. Kakav je bio Zoran privatno?
– Bio je neprimjereno duhovitiji od mene, i šarmantniji. Ali, privatno je bio vrlo nezanimljiv, vrlo neduhovit, čak mizantrop. On nije to trošio, sem na sceni. Van scene je bio mrgudan i nije širio veliki krug prijatelja. Bio je vrlo obrazovan, što nije previše prezentovao, ali je pokazivao u svojim ulogama. I bio je izuzetan glumac. Jedan američki stručnjak koji je slučajno navratio u Atelje 212 i vidio tu predstavu rekao je: “Ja takvog glumca u životu nisam vidio. On može svako veče nešto novo da da. Da se snalazi i da do kraja ostane ličnost koju igra”. Zoran je pričao privatne stvari iz privatnog života, ali iz glave Radovana. To je vrh jedne histrionske umjetničke ličnosti.
Da li imate utisak da ste mu bili inspirativni na sceni?
– Ne, mi smo se prosto družili po nekom afinitetu, imali neke zajedničke stvari. Recimo knjige ili neke predstave koje smo zajedno gledali. Voljeli smo da razgovaramo o predstavama. Možda smo se po afinitetu našli i privatno smo se vrlo zabavljali, on i ja. Ali taj se krug nije mnogo širio. On je ostajao tu među nama i mi smo ustvari bili dvije drugarice. Zvali smo se dve drugarice. Odlazak tog čovjeka ostavio je jedan veliki, tužan trag u mom životu.
Družili ste se i s Mikom Antićem. Nekada su se glumci i pjesnici družili?
– To je bio jedan kružok gdje su se ljudi okupljali po vokaciji, po mišljenjima, po kulturnoj snazi i to je bilo lijepo. Naravno, ljudi se više ne druže jer postoji ovo malo čudo koje se zove telefon i svi samo bulje u to, više se ljudi ne druže.
“Radila sam sa pokojnim Živkom Nikolićem, jednim od možda pet reditelja koji su crvenim slovima upisani u mojoj karijeri”
Koji medij je za Vas bio najznačajniji?
– Radio je bio u mom životu najznačajniji i prvi medij van teatra i on me je naučio da govorim. Kod nas se katastrofalno govori, od televizije, teatra, konferanse. Mi smo, prije svega, iskvarili jezik. Kod nas se govori jedan ulični jezik, jedan pokvareni engleski, engleština koja je ušla u jezik. Zatim politički jezik, koji je takođe opasan a koji svakodnevno u vašoj kući slušate i koji se prenosi na mlade. To je opasnost, i mislim da je jako potrebna higijena jezika, koja je bitna za sva ta tri medija i možda uopšte za ljudski odnos. Ljepota jezika je ljepota koju čovjek živi.
Na konferenciji za novinare u okviru festivala komentarisali ste da danas mladi glumci kojima su ravnopravno dostupna sva tri medija rasipaju energiju i da se to odražava na kvalitet?
– Kod mene stvari ovako stoje. Ja sam 20 godina bila u pozorištu i nisam se dotakla filma. U to vrijeme glumci nisu bili filmski glumci. Znači, ko je bio filmski glumac: Milena Dravić, Boris Dvornik, Bata Živojinović. To su bili autentični filmski glumci. Kada glumac iz pozorišta dobije ulogu, to je bila jako velika stvar. Film je za mene bio avantura, jedan incident, izlazak iz pozorišta. Međutim, kada sam dobila prvi film, nekako je opet ta sreća bila tu. Igrala sam sa cijelom češkom školom, što je bila velika stvar. Tu su bili Živko Nikolić, Goran Marković, Goran Paskaljević i Điđa Karanović. Još sam stigla da radim i sa Žikom Pavlovićem. Radila sam Davičovu Pesmu. Tada sam se prvi put srela u kadru sa Ljubom Tadićem i sa Šerbedžijom, koji je bio jako mlad dečko. Današnja omladina odmah ulazi u pozorište, film, televiziju. I tu je mala opasnost. Opasnost od brze popularnosti, brze karijere koja je kvarljiva. “Karijera” je najsumnjiviji dio u glumčevoj karijeri jer se ne zna koliko će biti trajna. Mislim da je u ovom poslu jako važno da trajete, da umijete da se rasporedite i da znate šta je bitno i koliko je bitno. Da ne dajete svakom problemu cijelog sebe. Znate, ovaj problem je važan, i oko njega skupljam cijelu svoju snagu. To je jedna životna ravnoteža, koju, nažalost, dobijete na kraju nekih zrelih godina.
Kažete da imate sreće. Vjerujete li da se čovjek rađa pod srećnom zvijezdom ili je, pak, sam kovač svoje sreće?
– Ni jedno ni drugo, stvar je u okolnostima. U smislu da prvo morate da imate malo sreće da počinjete karijeru u dobrom pozorištu. To je bilo vrijeme kada su teatri imali po četiri, pet stalnih reditelja, što je vrlo bitno. Sada imate gostujućeg reditelja, koji dođe, obavi posao i ode, i ne njeguje dalje glumce. On ne zna da li glumac u ovoj fazi treba da igra nešto drugo ili kuda ga dalje treba usmjeravati. Tada sam imala sreću da sam radila s pet velikih reditelja. Kada sam prešla u Atelje 212, takođe. U ansamblu koji je imao 26 ljudi, četiri ili pet dramaturga, sve je bilo osmišljeno i bilo je lako raditi. Imala sam sreće da radim sa ljudima koji vrijede i koji donose neke nove estetike, koji vas mijenjaju. I to je možda sreća, biti u takvom okruženju. Sreća se ne rađa, ništa se ne rađa sem nas.
Šta smatrate uspjehom u životu?
– Upravo ovo što sada sa vama razgovaram. Vi ne biste sa mnom razgovarali da iza mene ne postoji uspjeh. Ono po čemu vas ljudi pamte, po čemu je vaše trajanje dugačko. To je uspjeh. Moj privatni život je mali život. Mali životi mogu biti jako lijepi, ako umijete da im se date. Recimo, ja sada jesam sama, ali nisam usamljena, imam svoje prijatelje. I otkrila sam da za samoću morate mnogo raditi. Da čitate, da njegujete prijatelje gdje možete izići iz te samoće i znati da ćete biti počastvovani. Sve ove nagrade koje sam dobila, to je lijepo, to je časno, ali vrijedi samo ono po čemu su me prepoznavali i po čemu su me ljudi zapamtili. “Uspjeh je ono što ostaje”, kaže Isidora Sekulić na koju se ja uvijek vraćam, jer je to moja opsesija. Ona kaže: “Čovjekov život može biti kratak, ali trag od života može vječno da traje”. E, pa taj trag je uvijek toliki koliko iza sebe ostavite.
GRACIJA 164/avgust 2019.
