Mirjana Bobić Mojsilović u novinarstvo je ušla 1979. godine, pišući za tada prestižne časopise i dnevne listove Duga, Intervju, NIN, Mladina, Oslobođenje i mnoge druge, bila je kolumnistkinja Večernjih novosti te autorka i voditeljka emisija Ovo vas još nisam pitala i Pogodi ko dolazi na večeru. Književnu publiku osvaja već prvom zbirkom priča Baba, nemoj ništa da me pitaš 1997. godine, da bi romani koji su uslijedili, Dnevnik srpske domaćice, Happy End, Majke mi, bajka, Ono sve što znaš o meni, Tvoj sam, Srce moje, Azbuka mog života, Glad, Gospodin pogrešni, Traži me, Tvoj anđeo čuvar, Muška azbuka, odmah po objavljivanju postajali srpski bestseleri, ali i omiljeno štivo čitalačke publike u regionu. Višestruka je dobitnica nagrade Zlatni bestseler te Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, a više poznatih naslova prevedeno je i objavljeno na desetak evropskih jezika. Autorka je i nekoliko zapaženih pozorišnih komada, poput dugo igrane i nagrađivane predstave Suze su O. K. premijerno izvedene u beogradskom Narodnom pozorištu 1999, kao i komada Verica među šljivama koji je uvršten u antologiju savremene srpske monodrame. Kao koscenarista sarađivala je sa Goranom Bregovićem na komadu Karmen sa srećnim krajem i bila jedan od prvih autora – samostalnih izdavača u Beogradu. Pored pisanja, ova kreativna, harizmatična i nadasve ekspresivna žena bavi se slikarstvom, voli kuvanje i “tragajući za ljepotom u sebi i drugima” svakodnevno uljepšava stvarnost.
Već na samom početku novinarske karijere autorskim tekstovima i emisijama osvajali ste iskrenošću, hrabrošću i britkom rječju. Da li ste tada mislili da novinari mogu da mijenjaju svijet?
– Da, vjerovala sam, ali ne samo zato što sam po prirodi optimista, nego zato što je bilo takvo vrijeme. Kada sam kao klinka počela da objavljujem tekstove u svim važnim novinama bivše SFRJ, naša javnost budila se pomalo iz rigidnosti komunističke istine, intelektualci su bili uvažavani, i bilo je to posljednje doba nevinosti svijeta. Ispostavilo se kasnije da je svijet srljao u ovo što danas živimo, i da je postao mnogo gori.
Kada ste i zašto odlučili da napustite novinarski posao?
– Krajem devedesetih. Ja od 2000. nisam ušla ni u jednu redakciju, iako sam objavljivala kolumne u pojedinim listovima do prije nekoliko godina. Prvu knjigu priča, Baba, nemoj ništa da me pitaš, objavila sam 1997, a prvi roman, Dnevnik srpske domaćice, 2000. godine, i on je doživio nevjerovatan uspjeh. A u njemu je sažeto sve, od djetinjstva naše generacije, do pakla devedesetih. To je za mene bila neka vrsta katarze, a zatim, tada sam izgubila posao, sve je počelo da se raspada i hrabro sam odlučila da postanem slobodni umjetnik i da pokušam da živim samo od pisanja knjiga. Tada sam intuitivno znala da je to moj jedini put, i nisam se pokajala. Umorila sam se od novinarstva.
Šta po Vašem mišljenju dobar novinar mora da posjeduje, a što je ujedno preduslov za književni rad?
– Mora da bude obrazovan, mora da čita. Nema pisanja bez čitanja, i zato na svakoj promociji kažem da su svi ljudi koji mnogo čitaju – potencijalni pisci, bez obzira da li će to svoje čitanje materijalizovati u nekom tekstu, ili će ga jednostavno živjeti. S druge strane, ne možeš biti dobar novinar, ako nisi svoj, ako nemaš integritet.
Koliko Vam je novinarstvo pomoglo da izgradite i osoben književni stil?
– Mnogo mi je pomoglo, naučilo me je analizi i sintezi, naučilo me je da budem u neprestanom razgovoru sa svojim junacima, što mi je omogućilo da ih bolje razumijem, i naučilo me je da dajem fenomenalne naslove. Uostalom, mnogi veliki pisci, bili su prije toga novinari, Hemingvej, Borhes, Kundera, samo da napomenem neke. Pisac mora od nečega da živi, pa je tu novinarstvo bilo zgodno i blisko polje.
Teme koje obrađujete kroz romane, pozorišne komade, priče, poeziju, uvijek su vezane za ljubav, potragu za srećom, emotivnu ali i društvenu manipulaciju, preispitivanje vlastitog života, partnerskih odnosa. Čini se da sve što napišete nosi izvjesnu katarzičnost?
– Ljudi su zbunjeni, pokolebani, uplašeni. Nema velikih ideja koje stoje naspram vidljivog zla. Danas je zlo upakovano u celofane liberalizma, konzumerizma, kontrole, a ljudi su usamljeni i uplašeni, ne shvataju šta im se događa. A događa im se da je besmisao i materijalizam postavljen na najviši pijedestal. Otuda u literaturi sve više pokušaja da se objasni šta nam se događa – indukovani strah, neprestane poruke da nikada nećemo biti dovoljno mladi, ni lijepi, ni uspješni.
U Tivtu ste nedavno promovisali Azbuku mog života, Mušku azbuku i Happy end. Gdje je tačka spajanja ova tri romana?
– Happy end je prije nekoliko dana ponovo objavljen, poslije 17 godina. To je moj prvi ljubavni roman, zanimljivo je da je to prvi domaći roman koji se nije stidio da se “žanrovski odredi”, bilo je to hrabro i duhovito. Poslije tog romana, i muškarci pisci počeli su da se bave ljubavlju. Ipak, to je samo naizgled roman o ljubavi, iza toga stoji, kao i u svim mojim romanima, potraga za smislom, i ideja da život spasavaju knjige, bez obzira da li ih samo čitamo ili ih i pišemo. A Azbuke su značajni romani, jer, iako prividno govore o braku i pošasti današnjice – raspadu jednog dobrog braka, govore u stvari o tome kako se svijet promijenio i kako smo dopustili da nam nove vrijednosti unište živote.
Mušku azbuku ste pisali iz pozicije muškarca. Kako je tekao proces pisanja i transformacije u muški lik?
– Bilo je teško i uzbudljivo. Najteže mi je bilo da odbranim mog junaka, čovjeka koji bi u stvarnosti zaslužio osudu svake žene koju ostavlja. Pa ipak, uspjela sam, ako ne da ga dbranim, da ga razumijem. To je priča o vrlo krhkom, mekom muškarcu, koji iako poduprt savremenim štakama uspjeha, moći i beskrupuloznosti, u suštini nije loš, ali je slab, povodljiv, i razapet, ali o tome niko ne govori. Jer danas u ovoj pornografskoj stvarnosti koja nas je sve okrznula, uspješan muškarac mora da ima mnogo mlađu djevojku, mora da izigrava nekog malog Hju Hefnera, i mora da živi okrenut ka spolja, okićen statusnim simbolima, ubijeđen da može da prevari biologiju, i da može da ostane vječno mlad, neodgovoran i sebičan. U međuvremenu, moj junak se suočava sa zastrašujućom prazninom i osjećanjem besmisla, jer prazninu ne mogu ispuniti predmeti.
Kako muška čitalačka publika ocjenjuje ovaj roman?
– Zapanjeni su kako sam uspjela da sa tolikom preciznošću uđem u glavu i srce muškaca, i oduševljeni su romanom, dirnuti i postiđeni istinom. Možda je to moj najozbiljni roman do sada.
Kad ste završili roman, do kakve spoznaje ste došli u smislu da li smo “isti”, samodovoljni ili smo, pak, dvije polovine koje se vječno traže ne bismo li se upotpunili?
– Kada sam razmišljala o tome kako sam uspjela da budem muškarac, palo mi je na pamet da smo isti. Jer duša nema pol. Kada smo nesigurni, uplašeni, u dilemi, isti smo – samo što su nam dozvoljena društvena sredstva da ta svoja osećanja ispoljimo – drugačija. Poenta obje Azbuke je u tome kako smo svi – i muškarci i žene žrtve ovog imperativa da živimo okrenuti ka spolja, u kulturi pobjednika, imperativu koji glasi – budi sve mlađi, i jednog frapantnog narcizma koji nas je lišio odgovornosti, empatije i bliskosti. I zato smo postali očajnici.
Da li uvijek branite svoje junake i njihove postupke?
– Pisac mora da ih brani da bi oni bili uvjerljivi. Pisac mora da pomalo bude svaki od svojih junaka.
Junakinja romana Azbuka mog života gotovo je izuzetna žena, ipak to, čini se, nije recept za sreću. Istraživali ste, promišljali… Šta se desi kada poslije četvrt vijeka neko prelomi i jednostavno ode. Znači li da nije bilo dobro ili da smo se mi promijenili?
– Mi smo se promijenili, svijet se promijenio. Ipak, danas vidim da usljed ovog strašnog pritiska da budemo bogati, priznati, najljepši i najmlađi, sve više je ljudi koji imaju mozga i koji počinju da shvataju da nam ta aždaja oduzima i vrijeme i ljudskost, i počinju da se vrte oko sebe, u potrazi za srećom. Otkrivaju mali život, male radosti, dižu ruke od veličanstvenog ropstva u korporacijama, života koji mora da liči na crveni tepih, i kao i moji junaci, tragaju za srećom i smislom van reflektora. Nikada nije kasno da postanemo bolji.
Neko je rekao da najveća obmana svake žene leži u iluziji zvanoj “princ na bijelom konju”. Vi ne ljubite feminizam, ali zastupate stav da žena mora biti nezavisna u finansijskom smislu?
– Feminizam je danas postao karikatura – politički projekat koji služi za promovisanje političke agende koja nam nudi upravo ovo o čemu govorim, ropstvo, poslušnost i aplauz svakoj ludosti koja nas odvraća od božanskog u nama samima, pod plaštom slobode, emancipacije i modernosti. Gole žene, kao tzv. grupa FEMEN, koje demonstiraju po ulicama svijeta i vrše nuždu na javnom mjestima u znak političkog protesta, skrnaveći čak i hrišćanske crkve – to vam je čist satanizam. Naravno da mi je to odvratno, kao što mi je odvratan i ovaj agresivni medijski rat protiv porodice. Prisustvujemo ubistvu alfa mužjaka. Sa druge strane, žena je postala pornografsko meso. Vratili smo se dvjesta godina unazad – današnji djevojački san svodi se na dobru udaju, (prodaju) a nekada je koncept “dali su me mladu za starca” bio izvor najstrašnije patnje koja je bila predložak svake romantične drame. Sa druge strane, uvijek sam mislila da žena mora da bude ekonomski nezavisna, da ne bi bila rob. Na žalost, danas postoji i u javnom diskursu stav da se žena kupuje. Pogledajte novine, tabloide, rijalitije, tamo se govori o tim transakcijama – vodio me na more, kupio mi grudi, kupio mi stan, itd.
Knjiga Happy end doživjela je i drugo izdanje. Svi sanjamo o hepiendu, ali kako to postići u društvu koje je zarobljeno materijalizmom, u kome je sve na prodaju i kada nam je nametnut teror mladosti, pozitivnosti, bogatstva i uspjeha?
– Moj odgovor je jedan – nema velike sreće, velika sreća je samo zbir mnogo malih sreća.
Mišljenja ste i da se stvarnost mora uljepšati. Kako Vi to radite?
– Stvarnost nije dovoljna. Moramo da se potrudimo oko nje. Moramo da tragamo za ljepotom u sebi, u drugima. Da gledamo šta imamo, i da nas to raduje, a ne u ono šta nemamo i da nas to čini očajnicima. A niko nema sve.
Više od desetak naslova prevedeno je na nekoliko evropskih jezika i tako našlo put do inostrane publike. U Sloveniji je Azbuka mog života proglašena za jedno od deset najboljih izdanja u 2014. Kakav je osjećaj, spoznaja da Vas čitaju van Vašeg govornog područja i vrednuju Vaše stvaralaštvo možda i više nego u vlastitoj zemlji?
– Divno je to osjećanje da vas čitaju u drugim zemljama, na drugim jezicima. Moj problem sa vlastitom sredinom je višestruk – ali hajde da kažemo da ne pripadam nikome, nemam svoju kliku, nikom ništa ne dugujem, nikom ništa ne tražim, nije me niko pravio, oblikovao, gurao. Nisam u grupi, ne priklanjam se nikome, da bih zauzvrat dobila podršku, aplauze, nagrade, status. Sa druge strane, rušim tabue – javno govorim da svako ima pravo da sjedne da piše, da naš problem nisu knjige starleta, nego mnoge dosadne knjige ovjenčane genijalnim recenzijama. I na kraju, ne shvatam sebe preozbiljno, ne govorim sebi Vi, nisam namrštena i ne drhtim pred tzv. književnom čaršijom koju i ne poznajem. Pišem svoje knjige, putujem na promocije, i gledam svoja posla. Divota je što se moje knjige čitaju i to je moja najveća satisfakcija.
Poznato je da uz romane i pozorišne komade pišete poeziju i slikate. Čime još popunjavate dokolicu i u čemu uživate?
– Dodajmo tome i da kuvam, umijem da mijesim divne hljebove, ponekad sebi sašijem haljinu. Činim sve da mi ne bude dosadno. Dosada je đavolja baštica. U Muškoj azbuci moj junak kaže “nas je ubila dosada”.
Koja je tajna Vašeg dobrog izgleda?
– Dobre misli i to što nisam lijena. Ljenost prema sebi, ljenost prema životu, čini nas tromim i bezvoljnim.
Žalite li za nečim u životu?
– Ovog jutra, kad pomislim, ne žalim ni za čim. Ali ima dana kada bi taj spisak mogao da bude poduži.
Šta za Vas predstavlja težnja ka savršenstvu?
– Ne znam, ne težim savršenstvu nikada i ni u čemu. Ja sam razbarušena, ekspresionista. Meni je važno da samu sebe zabavim, i ako uz to zabavim i neke druge dobre ljude, zadovoljna sam.
GRACIJA 157/maj 2019.
Razgovarala Danijela Đonović