Mirjana Maja Popović je novinarka koja nas sa puno znanja i šarma godinama vodi kroz kulturnu scenu Crne Gore i regiona. Poznata je i po specifičnom humoru, po nastojanju da bar kroz šale očuva autentični podgorički duh. Obožava životinje i aktivan je borac za njihovu zaštitu. Ponosna je vlasnica predivne Bele. A najviše voli da je prepoznaju kao Cicovu malu.
Počela je sa radom Nova TV, kakva su Vaša očekivanja?
– Nakon 22 godine rada u medijima, neko bi pomislio da očekivanja više nema. Kod mene to funkcioniše drugačije, jer sam neki romantičar u izumiranju, koji u svemu vidi ljepotu. Volim ovaj posao, radim ga odgovorno i posvećeno, ali mi stvari i ljudi nisu uvijek išli naruku, tačnije, kako sam mislila da zaslužujem. U životu pokušavam da ne ostanem bez strasti prema ljudima koje volim, i onome što me ispunjava. Tako je i sa novinarstvom. Bilo je lomova, padanja, gubljenja želje i energije, ali me ta strast uvijek vraćala nazad. Zato vjerujem da ima simbolike u nazivu Nova, da će to zaista biti neka nova i lijepa profesionalna iskustva.
Godinama ste jedan od omiljenih televizijskih novinara i najviše volimo da Vas gledamo u emisijama iz kulture. Decenijama pratite kulturnu scenu, kakav je Vaš utisak da li vidite pozitivne promjene, da li kultura izlazi iz zapećka?
– Zvuči strašno kada kažete “decenijama” (smijeh), a na to pitanje je teško odgovoriti, jer se plašim da nekoga ne uvrijedim. Primjećujete da se o kulturi govori samo s povodom, da nije na nivou dnevnih političko-ekonomsko-vjersko-sportsko-medijsko-estradnih priča. Kultura je prepuštena sama sebi, i teško je funkcionisati u takvim uslovima i postizati rezultate. Imamo sjajne potencijale, glumačke, muzičke, slikarske, književne, ali talenat nije dovoljan, saglasićemo se. Pomalo mi je žao te djece, plašim se da će puno njih biti razočarano, s obzirom na to da je posla malo. Nema ulaganja, nema interesa, malo se putuje, malo ljudi dolazi sa strane, a bez toga umjetnost stagnira. Džaba ste talentovani, ako to niko van vaše kuće ne vidi. Moram da izdvojim formiranje Filmskog centra Crne Gore. Znamo da je film kao umjetnička forma do skoro bio gotovo incident, ali pokretanjem ove institucije stvari su se malo pokrenule, i uspjeh naših stvaralaca nije mali. Nismo više anonimni, i to je, čini se, dobar (novi) početak za crnogorsku kinematografiju. Tako je i sa nama novinarima u kulturi. Uvijek će biti gledaniji politički talk-show ili emisija u kojoj neka starleta govori o tome koliko je još kubika ubrizgala, nego emisija u kojoj se predstavljaju novi filmovi, u kojima pričamo o teatru, klasičnoj muzici, izložbama. I to što se o kulturi u medijima govori svedeno je nivo informativnog priloga, odnosno teksta. Ima izuzetaka, naravno, ali sve je to daleko od potrebnog.
S obzirom na Vaše iskustvo, možete li potvrditi mišljenje da su ljudi jednostavniji za saradnju što su uspješniji, te se i u tome, između ostalog, ogleda njihova veličina? Ko je ostavio na Vas takav utisak?
– Apsolutno. Često govorim mladim umjetnicima koji tek ulaze u taj svijet, da je saradnja sa medijima neophodna, da njima trebamo mi, a ne oni nama. Tako se recimo desi da me odbije glumica koja se pojavila jednom na tv-u, i onda joj strine i tetke, kao kredibilne, kažu da je ona u rangu sa Izabel Iper, i da ja, kao novinar, treba da čekam i molim je za izjavu. Što bi moji Podgoričani rekli “tu ga je ugasila”. Nije to sujeta, to je elementarna kultura. Pitate me ko je ostavio utisak veličine? Pa svi oni koji to jesu. Izdvojiću Batu Živojinovića, jer to u potpunosti odgovara ovoj priči. Prije sedam-osam godina boravila sam u Beogradu na Festu, i nekako mi je kliknulo da ga nikada nisam intervjuisala. Dobijem broj telefona, pozovem, on se javi i bez razmišljanja odgovara: “Vi birate vrijeme, ja mjesto, pa da vidimo ko će da kasni”. Snimatelj i ja smo stigli u njegovu omiljenu kafanu deset minuta ranije, on je već bio tamo. To nije bio intervju, to je bio razgovor ljudi koji se poštuju, iako se ne poznaju. Rekao mi je da nikada ne odbija medije, kao ni ponude za posao, osim kada fizički ne može da bude na dva mjesta. Sretna sam što su takvi ljudi dio mog profesionalnog, a mnogi i privatnog života.
To što volite glumce, film, pozorište nameće se kao prirodno s obzirom da ste odrastali u takvom okruženju i da je kultni Kino kultura bio Vaš drugi dom. Čega volite da se sjećate iz tog perioda?
– Svega, osim njegovog rušenja. Kino kultura je bio moj drugi dom, ali bukvalno. Mislim da sam imala tri-četiri godine kada me tata poveo prvi put, i od tada je moje mjesto uvijek bilo na sredini drugog reda balkona. Bilo je prirodno svaki dan ići tamo, gledati filmove, družiti se, sjedjeti kod tate u kancelariji, koja je bila mjesto susreta umjetnika svih profila. Sjećam se dugih redova za karte, pa stalnih poziva kod nas kući da se rezervišu iste, odlaska sa društvom iz kraja na projekcije, zaljubljivanja, premijera filmova, raznih promocija, teatra, koncerata u bašti Kina… Bio je to period neke jednostavne sreće koja nas je sve doticala. Čak sam kao djevojčurak izigravala neku bitnu facu, jer “znate, moj tata je direktor i mogu da vam završim da dobijete karte”. Pomislim ponekad, da ima neki balans u univerzumu, koliko je tata ljudi pustio džabe u Kino, meni bi sva podgorička vrata danas trebalo da budu otvorena.
Pored ljubavi prema filmu, od oca ste naslijedili i britki humor. Kako reaguju ljudi na Vaš humor?
– Uh, različito (smijeh). Nekada morate biti autentični da bi taj humor imao smisla, a on ne prija svima, i to je sasvim u redu. Tako sam za neke ljude “brat”, “kraljica”, “Bog”, a za druge vulgarna, surova, preglasna. Ne možete svakome ugoditi, i ne treba. Ježim se od onih koje svi vole, tu nešto debelo nije u redu. Humorom se prepoznajemo ili ne, i zato volim kad mi kažu da se duh mog oca osjeća kroz mene, samo što je moja varijanta malo urbanija. On je pisao knjige, ja to radim na društvenim mrežama, a da li ću, pošto me često pitaju, svu tu pisaniju jednom nasložiti između korica, ne znam. Imam još vremena, ako gledamo po tome da Kuči kasnije stasavaju u pisce, od Marka Miljanova na ovamo. Nisam od onih koji kažu – ko sve danas piše, mogu i ja. Pisanje je ozbiljna stvar, i baš zato što se shvata olako, piše svako. Prilično sam samokritična, nerijetko nemam dovoljno samopouzdanja, tako da ću se još zadržati na društvenim mrežama i tekstovima koje povremeno pišem za druge medije. Sad bi se pobunio moj prijatelj i rođak Milisav Popović, književnik i profiličar, koji mi je jednom rekao: “Jednog dana uzmi pero i upusti se u slad imaginacije i vizuelno dočaravanje svijeta kog osjećaš, a ne vidiš. Već ti se stil lijepo izbrusio za jedan bestseler… Greota je da dar trošiš isključivo na zapažajno i rekapitulaciju. Stišaj novinarku u sebi, a drmni laktom u pleksus tu lijepu lirsku dušu”.
Volite li tu svoju direktnost, i u kojim situacijama, sada kada se osvrnete, smatrate da bi bilo bolje da ste malo kalkulisali?
– Naravno da je volim, dio je moje ličnosti, i koliko god pokušavala da je ženstvenošću nadjačam, izgubim bitku. Kalkulisanje ne volim, mislim da ono nikome nije donijelo ništa dobro, a da je neke stvari trebalo prećutati, ili izbrojati makar do pet, pa reagovati, to da. Osvrtala se ili ne, vjerujem da bih isto uradila, jer taj se temperament ne da obuzdati (smijeh).
Kada smo kod humora, on je i Vaš način da sačuvate i autentični podgorički duh. Koliko ste nostalgični, šta Vam nedostaje, a koje promjene u našem gradu teško prihvatate?
– Mi Podgoričani smo posebna fela, ne sviđa nam se ništa što je sa strane, ne volimo nikoga ko nije tri generacije u ovom gradu. To je urbana legenda, koju su izmislili upravo oni koji smatraju da su ugroženi u našem gradu. To su gluposti, ali je činjenica da uzde grada sve više drže oni koji nisu tu rođeni, i koji nemaju nikakvih emocija prema njemu. Zato smatram da ovaj grad treba da vode ljudi koji ga istinski vole, da probaju spasiti nešto, ukoliko je to još moguće. Nisam pesimista, ali neophodno je da grad primi infuziju, kulturnu, infrastrukturnu, ali prije svega duhovnu, jer, iako je sve prolazno, tradicija se mora očuvati, zarad ljepše budućnosti. Tužno je da jedan grad izgleda kao da prije 30, 50 i više godina nije ni postojao. Graditi se mora, modernizovati svakako, ali ako pritom sistematski uništavate segment po segment grada, vi ste samo puki izvršitelji. Ipak, raduje me činjenica da među omladinom ima sve više onih koji se trude da sami sačuvaju od zaborava stvari koje čak nisu ni doživjeli, ali su im pričali đedovi kad su bili mali. Nego im tate i majke preko noći postadoše premoderni.
Jedan od načina na koji reagujete na negativne pojave i pokušavate da pomognete da se one riješe je Fejsbuk strana Bella pomaže. S kojim ciljem ste je otvorili?
– Moram da kažem, od kako je prije šest godina Bela ušetala u moj život, sve se promijenilo. Oplemenila me je, napravila boljom, empatičnijom osobom, promijenila mi poglede na život i ljude. Počela sam da gledam na njih iz jedne druge vizure, koja mi je do pojave nje, moram priznati, bila potpuno nepoznata. Psi su me svakodnevno očaravali, ali i rastuživali, jer sam sve više primjećivala koliko su zapostavljeni, maltretirani, napušteni, nevoljeni od strane čovjeka. S druge strane, upoznavala sam prave ljubitelje životinja, i čitava ta priča o zbrinjavanju pasa me počela okupirati, da sam odlučila da preko Fejsbuka, na kojem sam aktivna, pokrenem stranicu koja će pokušati da radi ono što bi trebalo, između ostalog, da bude stvar društva i države. Udomljavamo, liječimo, hranimo, pronalazimo nestale, ukradene, širimo ljubav.
Kako objašnjavate to što po ulicama ima sve više napuštenih pasa, a često smo i svjedoci monstruoznih zlostavljanja životinja? U čemu vidite rešenje tog problema?
– Rješenje se nekad čini jednostavnije nego što jeste, samo što ga zakomplikujemo, kao i mnoge stvari u ovoj državi. Svjedoci smo naopakog vremena u kojem se druga živa bića ostavljaju, zlostavljaju, ubijaju. Bez kazne. U ovoj sredini je, nažalost, poremećen stil življenja, i to ne samo zbog materijalnog oskudijevanja, već i zbog siromaštva duha i nedostatka empatije prema drugim ljudima, pa i prema životinjama. Stalno živimo u nekom vidu depresije i stresa, e možete misliti kako pas opstaje u takvoj sredini. Prepušteni sami sebi, nezaštićeni. Zato je osnovno sprovoditi zakon, koji će kažnjavati zlostavljače. Da postoji služba koja će isti sprovoditi. Moraju postojati regule, a to su: obavezno čipovanje, koje bi nas riješilo mnogih muka, potpisivanje ugovora na osnovu kojeg budući vlasnik mora da odgovara za svako neodgovorno ponašanje, a to je ne samo novčana, već i zatvorska kazna. Naš narod jedino reaguje kada mu “udarite” po džepu ili obrazu. U suprotnom, problemi će biti sve veći i učestaliji. Moramo raditi na tome da mijenjamo svijest kod ljudi, da se djeca edukuju, da shvatimo da životinje nisu igračke kojima ćemo se poigrati i odbaciti ih, da se nasilje mora prijavljivati (svaki vid nasilja, bez razlike), kontrolisati nelegalni uzgajivači, da se životinje u azilima moraju vakcinisati, sterilisati/kastrirati, i da se napokon riješi pitanje prihvatilišta za pse i mace, koje će raditi po evropskim standardima. Samo zamislite da se u narednom životu rodite kao pas kojeg niko neće htjeti. Zato radimo dobra djela dok nije kasno.
Bela je Vama više od kućnog ljubimca?
– Bela je ravnopravni član moje porodice, dio porodične intime i radosti, moje dijete. Ranije sam se nervirala kada bi mi govorili “bolje da šetaš dijete, nego to pašče”, ali sada ne reagujem, iz razloga što takvi ljudi nikada neće znati koliko sreće i emocije taj četvoronožni stvor donosi. Toliko je prirodno voljeti pse, istinski su prijatelji koji vas nikada neće iznevjeriti i bića koja nas uče ljubavi. Ne znam da li je Bela u mene zaljubljena, ali ja u nju jesam.
Ne skrivate godine, naprotiv, s ponosom ih ističete, u maju punite 50. Šta su Vam donijele godine i zašto je lijepo biti žena u zrelim godinama?
– Lijepo bi bilo imati mozak pedesetogodišnjakinje i tijelo one od trideset, to bi bila idealna kombinacija (smijeh). Ne krijem godine i ne pokušavam biti mlađa nego što jesam, iako tako izgledam, a to je sve zahvaljujući onom ranije pomenutom duhu. Godine su mi donijele slobodu, samosvijest, ljepotu koju nisam primjećivala, hrabrost, strast. Mir prije svega, jer nema sjaja spolja ukoliko nema mira iznutra.
A po pitanju muškaraca?
– Ono što je konstanta kada su muškarci u pitanju, i kada sam imala 20 godina i danas, želim ljubav iz romantičnih filmova. Razlika je u tome što sam se kao mlada brzo i često zaljubljivala, patila, “kidala vene”, “čupala kosu”, u odnosu na danas, kada kuliram i gledam samo da je meni dobro. Zvuči samoživo, ali nije, jer tek kada žena zavoli sebe, kada poštuje svoju slobodu, tek onda je, po mom mišljenju, najbolja za muškarca. Onog muškarca koji s tim nema problem. Ima ona rečenica koju žene često koriste, i od koje se ježim, a to je – Možda ne znam šta hoću, ali znam dobro što neću. Smatram da je važnije da znamo šta hoćemo, jer se onda ovo drugo podrazumijeva. Mnogo sam se tokom života družila sa muškarcima, i danas se družim, dobro im poznajem psihu, i jedino to me malo plaši, jer ne mogu da me muljaju. To ne znači da ne maštam i razvijam neki svoj film u glavi, u kojem kao Odri Hepbern stojim na kiši u filmu Doručak kod Tifanija i Džordž Pepard mi kaže – Ne želim da te zarobim, želim da te volim.
Kako reagujete na pitanja o udaji i djeci?
– O tim stvarima obično pitaju ljudi koji vas ne poznaju. Bezobrazno je i nevaspitano zadirati u bilo čiju intimu. Ljudi imaju svoje razloge i treba ih poštovati. Konstantno sam pritisnuta provodadžijama i onima koji bi da mi kreiraju život, jer oni znaju bolje. Rečenica “rodi dijete za sebe” je nešto najstrašnije što možete reći jednoj ženi. Koji je to vid egoizma, da svjesno lišavate svoje buduće dijete oca? Ko vam daje to pravo? Samo da bih se ostvarila kao majka, bila “kompletna žena” i zadovoljila čaršiju? Sreću stvaramo sami, za nju se borimo. Jednom su mi rekli, nisam udata, nemam djecu, i zato mi je sva koncentracija na jeziku. Pa što? Udati se ne morate da bi imali voljenog muškarca. Ne morate roditi da bi osjetili radost majčinstva. Nisu samo one koje rode majke, vjerujte. Ja sam kao tetka osjetila tu radost i danas uživam u njoj. Bitno je da volimo, forma nije važna, samo sadržaj.
Pored Bele i filmova u čemu još uživate?
– U dobroti ljudi. U mirisu mora. U mojoj majci. Bratovim sinovima. Prijateljima. Muzici. I uvijek i iznad svega, u ljubavi.
GRACIJA 144/novembar 2018.
Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Frizura Sanja Radović/Frizerski salon Zoran
Make up Kaća Stojanović
Garderoba XYZ Premium Fashion Store
Lokacija snimanja Restoran Byblos
