Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Mjesta snimanja Hotel Ramada i JU Muzeji i galerije Podgorice
U vrijeme kada je Mirjana Maja Popović, sada već poznato TV lice, napravila prve novinarske korake, bilo je privilegija raditi u nekom mediju. Nakon skoro 30 godina staža i poplave elektronskih i internet medija i dalje smatra da pravi novinar treba da prođe osnovne novinarske standarde, a oni se, kaže, najbolje savladavaju kroz informativni program.
Maja Popović na Televiziji E vodi emisiju Jutro sa Majom, čiji je jedan dio koncipiran po uzoru na emisije koje se emituju na jednoj grčkoj televiziji. “Uzimali smo ono što smo mogli da primijenimo i uskladimo sa mogućnostima, ali i potrebama tržišta. Mislim da se u tome uspjelo”, kazala je u intervjuu za Graciju.
Novinarka ste skoro 30 godina. Kako biste opisali početke svoje karijere?
– Čim kažete 30 godina, jasno je da su se vremena promijenila, a samim tim i funkcionisanje medija. Izbjegavam da priču počinjem sa “u moje vrijeme”, jer je svako vrijeme specifično i, iskreno, iz ove perspektive se i ne sjećam kako smo funkcionisali bez mobilnih telefona i raznih pretraživača. Ali je tada, kada sam počinjala, davne 1996. godine, bilo privilegija da kažete da radite u nekom mediju. Početak je bio gotovo igra. Kako sam oduvijek voljela film, pravila sam kratke filmske vijesti koje su voditelji iščitavali. Bilo mi je zanimljivo, doduše kratko, jer sam vrlo brzo shvatila, posmatrajući druge šta i kako rade, da bih se mogla više angažovati. Onda su me zaposlili kao organizatora programa (oduvijek sam imala te sposobnosti) i kako se dešavalo da u noćnim smjenama tonac odspava, ja sam učila da miksujem, a i da uskočim u studio da pravim društvo voditelju. Shvativši da sam savladala puno toga potrebnog za ulazak u studio, tadašnji urednik je odlučio da mi da šansu da ljubav prema filmu uobličim i u autorsku emisiju.
Kakva je bila medijska scena devedesetih u odnosu na danas?
– Turbulentna, kao i sve tih godina. Kako smo živjeli u vrijeme onih nesrećnih ratova na ex Yu prostoru, bilo je teško do svega doći, pa i do informacija. Često pričamo o tome kako bi, da je bilo mobilnih telefona, ratovi kraće trajali, jer se ne bi mogle plasirati jednostrane informacije. Danas imate “reportere” sa društvenih mreža na bilo kojoj tački na svijetu, i lakše je kreirati realnu sliku o bilo čemu što se dešava. Možda se neko neće saglasiti sa mnom, zbog današnje sveprisutnosti fejk vijesti, ali barem imate način da je provjerite.
Imali ste svoju emisiju na Elmag radiju, kakvo nosite iskustvo iz tog perioda? Da li biste kamere zamijenili mikrofonom?
– Kao što rekoh, to je bilo moje prvo iskustvo, i sa radija nosim samo lijepe uspomene. Nije me radio kreirao kao novinara, ali me jeste oslobodio kao osobu koja je bila prilično stegnuta i nesigurna. Da li bih kameru zamijenila mikrofonom? Ne bih, ali bih voljela da radim paralelno u oba medija. Taj osjećaj da možete doći u trenerci, nenašminkani, neopterećeni izgledom, para vrijedi.
Takođe, radili ste u informativnoj, kulturnoj i međunarodnoj redakciji, bili saradnica magazina Ljepota i zdravlje… Koliko je bitno za sopstveno profesionalno usavršavanje da novinar piše ili izvještava o različitim temama?
– Sad se vraćamo na početak razgovora i osnovne novinarske standarde. Mislim da bi svako ko želi da se bavi ovim poslom trebalo da ih prođe, a oni se najbolje savladavaju kroz informativni program. Kada naučite da odete na događaj koji traje pet sati, da prepoznate vijest i napravite prilog od 2 minuta i 30 sekundi, dalje možete šta god. Takođe, ne mislim da bi novinari trebalo da rade sve, moraju imati oblast koja ih zanima, jer jedino će tako biti odlični u tome. Nakon Elmag radija prešla sam u NTV Montena, i kada pomislim na uslove u kojima smo radili u odnosu na ove danas, ne znam da li da se smijem ili plačem, ali sve što je trebalo da naučim o ovom pozivu naučila sam tamo. To je bilo fenomenalno iskustvo za sve nas, i mogu s ponosom reći da je iz te televizije stasalo toliko sjajnih novinara, od kojih su neki i danas veoma uspješni.
Već izvjesno vrijeme radite na Televiziji E, gdje Vas svake subote i nedjelje gledamo u emisiji Jutro sa Majom. Sa gostima razgovarate na razne teme na nepretenciozan način. Kako je došlo do saradnje sa tom TV kućom, a zatim i koncepta emisije?
– Do saradnje je došlo na poziv direktorice Sonje Drobac, sa kojom sam se od ranije poznavala, ali nijesmo nikada sarađivale. Međutim, ona je procijenila da, iako je televizija pretendovala da angažuje mlada, i što bi neki rekli “neistrošena” lica (iako svuda u svijetu sve ozbiljnije televizije žele novinare i voditelje sa iskustvom, osim kod nas), meni pruži šansu, kao nekome koga ljudi poznaju i vjeruju, a znate šta to danas znači. Bila sam prilično skeptična, jer format od tri sata live programa nijesam nikada ranije radila i bio je to veliki zalogaj. Ali, kako više nijesam bila inspirisana niti motivisana radom u bivšoj kući, nije bilo posebnog razloga, već jednostavno zasićenje, prelomila sam. Mislim da nijesam pogriješila, jer ljudi, tako makar kažu, jako vole to što radim. Što se koncepta tiče, jedan dio je postavljen po uzoru na emisije koje se emituju na jednoj grčkoj televiziji, i mi smo uzimali ono što smo mogli da primijenimo i uskladimo sa mogućnostima, ali i potrebama tržišta. Mislim da se u tome uspjelo.
Gosti su poznate ličnosti, ali i oni drugi, manje poznati, ali jednako važni, često mladi i perspektivni ljudi. Sa svima razgovarate opušteno, ali ne banalno, već ozbiljno, ali i sa izvjesnom dozom humora. Kako određujete ko će Vam biti gosti?
– U prvoj sezoni sam htjela da to bude široko polje tema. Međutim, shvatila sam da ne treba da se bavim stvarima koje dovoljno ne poznajem, kao što su psihologija, medicina, obrazovanje, roditeljstvo itd. Tako da sam u drugoj odlučila da to bude umjetnost, ono što najbolje poznajem, uz povremeno “iskakanje” u druge sfere, kao što je, na primjer, sport. To mi je uvijek zanimljivo, jer volim sportiste i njihov način razmišljanja, ali se nikada ne pravim pametna da poznajem taj svijet, već ih uvijek prebacim na “svoju vodenicu”. I ne bune se.
Svima se obraćate na ti. Da li je to zbog koncepcije emisije ili želite da emisija ne izgleda previše ozbiljno?
– Ne obraćam se svima na ti, obraćam se većini. Starijim ljudima uvijek persiram, kao i onima koje ne poznajem, ali ako bih vam rekla da sam privatno na ti sa 90% svojih gostiju, da li biste mi vjerovali? U ovom poslu, osim informisanosti, elokventnosti i radoznalosti, kontakti vam igraju ključnu ulogu. Bez toga ste niko. A volim opuštenost, jer u suprotnom bih morala da glumim, što niti želim, niti hoću. Kao ni moji gosti.
Rođeni ste u tadašnjem Titogradu, a Vaši roditelji bili su filmski radnik i profesorica klavira. Koliko su oni uticali na Vaš osjećaj za umjetnost?
– Normalno da su uticali, jer su film i muzika bili dio odrastanja mog brata i mene. Oboje smo išli u nižu muzičku školu, a u kući su nam stalno bile filmadžije, i onda teško da je brat mogao biti fudbaler, a ja stjuardesa, iako mi je to bila želja, dok nijesam shvatila da se plašim leta avionom.
Zašto je ljubav prema filmskoj bila jača od one prema muzičkoj umjetnosti?
– Nemam odgovor na to pitanje. Možda me je opio taj nerealni svijet filmadžija, poznatih glumaca koje sam kao dijete upoznavala, tatine priče sa putovanja i festivala, ne znam. Ipak, moram da naglasim da ne mogu da zamislim život bez muzike. Ona mi je pokretač, volim da se budim uz nju, da slušam prije spavanja, naježi me fenomenalni vokal, plačem kad slušam klasiku, obožavam da pjevam i dobra sam u tome. Mislim da moja majka ne može da prežali što nijesam nastavila da ulažem u svoj glas, jer, citiram, “Bolje bi bilo da danas stoji na bilbordima – Dočekajte Novu godinu uz lijepu Cicku, nego što ostara trčeći za narodom snimajući ih”.
Vaš otac, Radosav Cico Popović, bio je simbol nekadašnjeg Kina Kultura. Kako su izgledali ti dani sa kultnim bioskopom i da li takva institucija nedostaje današnjoj Podgorici?
– Iskreno, umorila sam se od te priče, jer je bila uzaludna i tada kada su odlučili da ga sruše, a sada je potpuno bez smisla i više nikoga ne interesuje. Tata nije bio samo simbol bioskopa, već i Podgorice, odnosno Titograda. To kako su mu se “odužili” smo svjedočili, što ga je u jednom dijelu i koštalo života, zato ne volim da se podsjećam na taj period. Kino Kultura je bilo mjesto kakvo se Podgoričanima više nikada ponoviti neće, ali se iskreno nadam da će se izgradnja Gradskog pozorišta ubrzo privesti kraju, što bi na neki način bilo “iskupljenje” za tako ružan kraj jedne institucije. Pozorište za djecu je najbolje moguće rješenje koje se moglo desiti na temeljima gradskog bioskopa, zato hajde da se nadamo da će nam djeca ubrzo imati svoje mjesto za druženje, kao što smo mi stariji upravo na tom mjestu provodili svoje djetinjstvo. Nedostaje gradski bioskop, svakako.
Poznati ste i kao veliki ljubitelj životinja, naročito pasa. Da li je tačno da je Vaša želja da jednog dana imate prihvatilište za životinje?
– Od kako je Bela, ši cu, ušetala sasvim slučajno u moj život prije 12 godina, sve se promijenilo. Moj pogled na život, na ljude, na njihov odnos prema životinjama, na smisao, ljubav i radost koju vam četvoronošci pružaju. U meni su proradile emocije za koje nijesam znala da posjedujem. Počela sam da primjećujem napuštene životinje po ulicama i da sa njima saosjećam. Trudim se koliko mogu da pomognem u zbrinjavanju i udomljavanju, čak smo i u emisiji Jutro sa Majom udomili 12-ak pasa iz podgoričkog azila. U tašni uvijek nosim makar kesicu hrane jer me srce zaboli kad vidim gladne okice kojima nemam šta da dam. Naravno, uvijek ste na meti onih koji vole da se bave tuđim životima, I koji su mi ranije govorili, više ne dozvoljavam, “Zašto ne rodiš jedno dijete, nego šetaš to pašče” ili “Zašto ne nahraniš neko gladno dijete, nego glibave pse i mačketine”. Mislim da je suvišno komentarisati tu vrstu primitivizma, jer sam sigurna da su to osobe koje nikada nikome pomogle nisu, makar to bila i biljka kojoj treba vode u ovako vrelim danima. Prihvatilište za životinje je zaista moja velika želja, ali to bi jedino bilo zamislivo po standardima EU, ili uz pomoć nekog stranog donatora. U suprotnom, nema smisla. Želim, naravno, da pomenem da postoje divni ljudi u Crnoj Gori koji sve svoje vrijeme, novac i ljubav ulažu kako bi pomogli životinjama, ali to nije dovoljno i ne mogu da opstanu sami.
Bez čega bi Vaš život bio nezamisliv?
– Bez ljubavi naravno. A u nju ulazi sve ovo što sam pominjala u odgovorima. Porodica, prijatelji, životinje, film, muzika. Ljubav je svuda oko nas, ukoliko to želimo.
GRACIJA 225/jul 2024.
