Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Slikar Mirko Dragović je već u osnovnoj školi znao da će mu likovna umjetnost biti zanimanje, pa se veoma rano pripremao za upis u srednju školu, a potom i fakultet. Kaže da čovjek koji voli umjetnost to shvati baš rano, iako možda nije svjestan niti osviješćen o tome. Njegove slike prepoznatljive su po specifičnom koloritu i na njima su uvijek prisutne boje prirode. Dragović radi kao profesor likovne kulture u Resursnom centru za obrazovanje i osposobljavanje 1. jun, koji pohađaju djeca sa intelektualnim poteškoćama, a posvećen im je toliko da je odbio ponude za posao od brojnih obrazovnih ustanova. Sa svojim učenicima iz Centra napravio je kao profesor-mentor preko 30 likovnih izložbi u Crnoj Gori, više nego samostalnih.
Kada ste se susreli sa slikarstvom, odnosno kada ste znali da će to biti Vaš poziv?
– Veoma rano sam se susreo sa likovnom umjetnošću. U sedmom i osmom razredu osnovne škole ozbiljno sam se spremao za Srednju likovnu školu Petar Lubarda na Cetinju, koja mi je bila priprema za Likovnu akademiju u Trebinju. Jedanaest godina stalnog vježbanja, da bih 2005. godine postao član ULUCG-a. Mada čovjek koji osjeća i voli umjetnost to shvati baš rano, da možda nije svjestan niti osviješćen o tome. O tom porivu, nagonu, ljubavi, zadovoljstvu koje ga tjera da stvara.
U početku su motivi na Vašim slikama bili pejzaži, ali ste, na sugestiju svog mentora, profesora Marka Musovića, odlučili da se bavite apstraktnim pejzažom, a potom apstraktnim slikarstvom. Zašto ste se odlučili za tu formu?
– Mnoge stvari u životu ostanu nedorečene, pa i ova kod mene. Iskustvo prožeto znanjem uvaženog profesora je osjetilo taj moj poriv u likovnoj umjetnosti za ekspresiju, za ekspresivnu apstrakciju, u nekim momentima lirsku apstrakciju. To je profesor vidio na nekim djelovima mojih pejzaža. Kasnije su ti djelovi, “isječci” slika, postali gotove cjeline, apstraktne slike. To mi je izazov da sa bespredmetnim oblicima, samo bojom i određenim nerealnim formama, iskazujem osjećanja i određene životne momente datog trenutka. Možda podsjećaju na arabeske, hijeroglife ili neke ritmičke elemente, ali tu dajem potpunu slobodu posmatraču da tumači i da traži sebe na mojim slikama.
Po čemu se izdvajate od ostalih slikara, šta je drugačije, karakteristično za Vaše slike?
– Mislim da mi je kolorit na slikama specifičan, ali to “crtanje kroz sliku”, ta dječija igra koja je prisutna na mojim radovima, isprekidanim ali i povezanim cjelinama, čini, po riječima iskusnih znalaca, moj stil slikanja prepoznatljivim.
Koje motive kriju Vaše slike, da li se na njima kriju pejzaži?
– Što se tiče boje, kolorita pejzaža, boje prirode su uvijek prisutne. Od malena sam zaljubljenik u krajolike, mala lijepa mjesta puna tišine i idiličnih momenata. Ipak, ta intima i neki lični osjećaji, bilo sreća ili sjeta, koji me prožimaju s vremena na vrijeme… To su oni pravi motivi koji kriju moja apstraktna traganja.
Da li nekada poželite da iskočite iz apstrakcije?
– Možda bih iskočio iz apstraktnog slikarstva u nešto nadrealno, ali određeni osjećaj mi govori da sam na pravom putu, svom putu, koji me čini ispunjenim u stvaralaštvu.
Od 2007. radite u Resursnom centru za obrazovanje i osposobljavanje 1. jun, ustanovi koju pohađaju djeca sa intelektualnim poteškoćama. Koliko je naporno i izazovno raditi taj posao?
– Radim kao profesor likovne kulture sa djecom sa intelektualnim poteškoćama. Ništa nije naporno ako se zavoli, a ja moj posao i djecu i osobe sa kojima radim ne doživljavam više kao posao, već kao dio života.
Iako ste imali više ponuda da radite u drugim obrazovnim ustanovama, odbili ste i ostali u Centru. Zašto?
– Naravno, u mom pedagoškom radu koji traje blizu 20 godina imao sam ponuda da radim u drugim vaspitno-obrazovnim ustanovama. Smatram da se, pored određenog iskustva i obučenosti za rad sa učenicima iz moje ustanove, s vremenom stvorila određena empatija – obostrana. Ta njihova iskrenost, spontanost, ljubav, kako u likovnom izražavanju, tako i u odnosu profesor – učenik, stalno me oduševljava i mislim da me čini boljim čovjekom. Sebe vidim do penzije u radu sa djecom i osobama sa intelektualnim poteškoćama.
Jedna ste od rijetkih osoba koja je izuzetno posvećena radu sa djecom sa intelektualnim poteškoćama. Učite ih da slikaju, vajaju, organizujete radionice, izložbe njihovih radova, razne manifestacije… Koliko zajednica, odnosno nadležni imaju sluha za Vaš trud i da li je bilo zainteresovanih da na bilo koji način pomognu?
– Za ovo vrijeme mog pedagoškog rada sa učenicima, djecom i osobama sa intelektualnim poteškoćama, napravio sam kao profesor-mentor više od 30 likovnih izložbi u Crnoj Gori. Radionica, manifestacija na kojima smo učestvovali je bezbroj. Cilj mi je da moji učenici i njihovi roditelji osjete empatiju društva, učenici da se socijalizuju, zajednica u kojoj živimo da se edukuje, a koji je bolji i ljepši način nego preko umjetnosti. U društvu postoje pojedinci koji imaju osjećaj i znam da napravim kontakt između njih i djece i roditelja kojima je potrebna pomoć. Mada uvijek pravimo poklon izložbe, gdje mi darujemo likovne radove, a oni učenicima određene poklone. Mnogo je korisno i dobro praviti takav vid inkluzije, to sam primijetio, i volim tu razmjenu energije i uzajamnih osjećanja. Što se tiče nadležnih institucija, upoznat sam s tim kako mnoge stvari funkcionišu sada, a i ranije. Sve je dosta slično, naravno da ima pomaka… Ali, čini mi se da su pojedinci kao ja nepoznati tim “velikim ljudima”. Mnogo se ne sjekiram zbog toga. Bitniji mi je osjećaj djeteta, mog učenika i njegovog roditelja, saradnja sa kolegama, nego sve pohvale i nagrade koje treba da se zasluže, izgleda, na neke druge načine. Valjda su i godine i životno iskustvo učinili svoje da su, po mom mišljenju, u stvari, bitni suština i moj osjećaj i pokretačka snaga da traju. Ostalo je manje bitno.
Kažete da imate veći motiv da pokažete ono što su oni radili, nego svoje slike, jer ste dio onoga što su stvorili…
– Sa mojim učenicima sam imao više izložbi nego svojih samostalnih (imao sam 21 samostalnu izložbu). Vjerujte da više uživam i mnogo se dobro osjećam kad oni izlažu svoje radove, jer ta pozitivna energija i njihova radost što upoznaju nove ljude i što imaju šta da pokažu svoje je neponovljiva. Svaki taj trenutak je i moj trenutak dječije sreće.
Želja Vam je da radove djece iz Centra predstavite u inostranstvu, kao i da pozovete kolege da doniraju slike, a novac od prodaje usmjerite na izgradnju škole, bolnice… Postoje li indicije da će se nešto od toga ostvariti?
– Uvijek postoje ideje, a postoje i konkretni prijedlozi, dogovori. Nadam se da ćemo u budućnosti dosta toga i da ostvarimo. Naša ustanova je otvorena za sve dobre ideje i stvari koje idu u korist djeteta. Što se tiče donatorskih izložbi uvijek sam tu, a nadam se i vjerujem da će kolege umjetnici rado odgovoriti kad su iskrene i korisne stvari za društvo i zajednicu u cjelini u pitanju. Bilo da možemo podržati konkretno pojedince kojima je potrebna pomoć, ili izgradnju ili renoviranje određenih objekata i prostora potrebnih za dječije obrazovanje ili zdravstvenu zaštitu.
Da li crpite ideje i od djece sa kojima radite?
– Svaki rad je priča za sebe, puna iskrenosti, ljubavi i originalnosti. Naravno da mi bude inspiraciju. Jedan likovni kritičar iz inostranstva je napisao “Art-terapija profesora Dragovića, koju iskreno sprovodi sa djecom sa poteškoćama, najvjerovatnije se njemu vraća kao vid sopstvenog opuštanja i duševne koristi kroz svoje slikarsko izražavanje”.
Talenat je, naravno, bitan, ali koliko je važan rad? Mora li umjetnik da radi svakodnevno?
– Talenat je potreban, ali nije presudan. Svakodnevni rad dovodi do rezultata i do procesa sazrijevanja umjetnika. Pored zadovoljstva pri slikanju, inspiraciju treba radom stalno izazivati. Ovo, prije svega, treba da shvate i prihvate mladi umjetnici poslije završene akademije. Naravno, izlaganje radova u galerijama je bitno. Prisutnost na sceni je bitna. Izložbe, likovna kritika, mediji daju pokretačku snagu i čuvaju umjetnika od zaborava.
Kakvi su Vam planovi? Očekuje li nas uskoro nova samostalna izložba, ili sa djecom spremate neko iznenađenje?
– Imam dosta gotovih slika, a to je najbitniji korak u procesu izlaganja. Stalno imam nekih ponuda za izlaganje, a i sopstvenih inicijativa. Volim i cijenim kolege koji su aktivni umjetnici. Što se tiče učeničkih izložbi ili dobrih manifestacija na kojima ćemo da učestvujemo ove školske godine, sigurno će biti dosta takvih dešavanja. Mi svakodnevno radimo na mogućnostima, mi ne pričamo o mogućnostima.. Zato smo uvijek spremni za dobre stvari.
GRACIJA 227/septembar 2024.
