Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Slikar Mirko Dragović je već u osnovnoj školi znao da će mu likovna umjetnost biti zanimanje, pa se veoma rano pripremao za upis u srednju školu, a potom i fakultet. Kaže da čovjek koji voli umjetnost to shvati baš rano, iako možda nije svjestan niti osviješćen o tome. Njegove slike prepoznatljive su po specifičnom koloritu i na njima su uvijek prisutne boje prirode. Dragović radi kao profesor likovne kulture u Resursnom centru za obrazovanje i osposobljavanje 1. jun, koji pohađaju djeca sa intelektualnim poteškoćama, a posvećen im je toliko da je odbio ponude za posao od brojnih obrazovnih ustanova. Sa svojim učenicima iz Centra napravio je kao profesor-mentor preko 30 likovnih izložbi u Crnoj Gori, više nego samostalnih.
Kada ste se susreli sa slikarstvom, odnosno kada ste znali da će to biti Vaš poziv?
– Veoma rano sam se susreo sa likovnom umjetnošću. U sedmom i osmom razredu osnovne škole ozbiljno sam se spremao za Srednju likovnu školu Petar Lubarda na Cetinju, koja mi je bila priprema za Likovnu akademiju u Trebinju. Jedanaest godina stalnog vježbanja, da bih 2005. godine postao član ULUCG-a. Mada čovjek koji osjeća i voli umjetnost to shvati baš rano, da možda nije svjestan niti osviješćen o tome. O tom porivu, nagonu, ljubavi, zadovoljstvu koje ga tjera da stvara.
U početku su motivi na Vašim slikama bili pejzaži, ali ste, na sugestiju svog mentora, profesora Marka Musovića, odlučili da se bavite apstraktnim pejzažom, a potom apstraktnim slikarstvom. Zašto ste se odlučili za tu formu?
– Mnoge stvari u životu ostanu nedorečene, pa i ova kod mene. Iskustvo prožeto znanjem uvaženog profesora je osjetilo taj moj poriv u likovnoj umjetnosti za ekspresiju, za ekspresivnu apstrakciju, u nekim momentima lirsku apstrakciju. To je profesor vidio na nekim djelovima mojih pejzaža. Kasnije su ti djelovi, “isječci” slika, postali gotove cjeline, apstraktne slike. To mi je izazov da sa bespredmetnim oblicima, samo bojom i određenim nerealnim formama, iskazujem osjećanja i određene životne momente datog trenutka. Možda podsjećaju na arabeske, hijeroglife ili neke ritmičke elemente, ali tu dajem potpunu slobodu posmatraču da tumači i da traži sebe na mojim slikama.
Po čemu se izdvajate od ostalih slikara, šta je drugačije, karakteristično za Vaše slike?
– Mislim da mi je kolorit na slikama specifičan, ali to “crtanje kroz sliku”, ta dječija igra koja je prisutna na mojim radovima, isprekidanim ali i povezanim cjelinama, čini, po riječima iskusnih znalaca, moj stil slikanja prepoznatljivim.
Koje motive kriju Vaše slike, da li se na njima kriju pejzaži?
– Što se tiče boje, kolorita pejzaža, boje prirode su uvijek prisutne. Od malena sam zaljubljenik u krajolike, mala lijepa mjesta puna tišine i idiličnih momenata. Ipak, ta intima i neki lični osjećaji, bilo sreća ili sjeta, koji me prožimaju s vremena na vrijeme… To su oni pravi motivi koji kriju moja apstraktna traganja.
Da li nekada poželite da iskočite iz apstrakcije?
– Možda bih iskočio iz apstraktnog slikarstva u nešto nadrealno, ali određeni osjećaj mi govori da sam na pravom putu, svom putu, koji me čini ispunjenim u stvaralaštvu.
Od 2007. radite u Resursnom centru za obrazovanje i osposobljavanje 1. jun, ustanovi koju pohađaju djeca sa intelektualnim poteškoćama. Koliko je naporno i izazovno raditi taj posao?
– Radim kao profesor likovne kulture sa djecom sa intelektualnim poteškoćama. Ništa nije naporno ako se zavoli, a ja moj posao i djecu i osobe sa kojima radim ne doživljavam više kao posao, već kao dio života.
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 227/septembar 2024.
