Mirko Rakočević: Voz za koji se traži karta više

Zbirka priča Voz vraća nas u vrijeme za koje se karta više nikada ne može kupiti

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković

Nakon uspjeha romana Bedem i Posljednji san u Nađmeđeru, koji nisu ostavili ravnodušnim nikoga ko ih je pročitao, pisac Mirko Rakočević svojom novom knjigom Voz, zbirkom priča posvećenih rodnom Bijelom Polju, pokušao je da spasi od zaborava ljude i događaje grada na Limu.
Komentari na društvenim mrežama, nabijeni emocijama, ali i laskave ocjene kritičara, dokaz su da je uspio u namjeri da u pričama o ljudima koji su stvarno postojali, ali i onima koji su još živi, nanovo oživi duh stare bjelopoljske čaršije. Uzevši za naslov, ali i motiv knjige voz, Rakočević je pošao na pravolinijsko putovanje u prošlost, ne bježeći od toga da nekadašnja zbivanja, makar jednom rečenicom, poveže sa današnjom situacijom. Koristeći simboliku voza koji odlazi, ali se uvijek vraća u početnu stanicu, Rakočević po svijetu rasute priče nanovo vraća u Bijelo Polje i time savremenicima i budućim generacijama daje jedan od najvrednijih dokumenata koji je taj grad imao.
Tu poruku osjetio je i poznati crnogorski slikar Pero Nikčević, koji decenijama živi u Parizu, i koji je za svaku priču uradio posebnu ilustraciju, sa zajedničkim motivom – vozom.
Dvije do sada održane promocije, u Podgorici i Bijelom Polju, bile su izuzetno posjećene, a pisac Radomir Uljarević je, govoreći o Rakočevićevom stvaralaštvu, između ostalog kazao: “Dok smo slutili ko bi mogao da se priključi velikoj četvorki – Bulatoviću, Ratkoviću, Sijariću i Brajkoviću, ušetao je Rakočević…”

Zašto ste knjigu nazvali Voz?
– Prva priča se zove Voz i negdje je opredijelila sudbinu knjige. Priča koje su se nizale za njom. Čak je i Pero Nikčević, oslikavajući svaku priču, skoro svuda umetnuo neki voz koji iz daljine dolazi ili odlazi, ili je samo tu, prisutan. I prva rečenica: “Nije bio kod nas, u Bijelom Polju, tada još proš’o voz”, omeđila je vrijeme ondašnje i ova posljednja, kojima se priče na kraju bave.
Završavate prvu priču rečenicom: “A, proš’o nam i voz”?
– Nažalost, sve što nam se u vremenima između prve i posljednje rečenice izdešavalo samo je jetka konstatacija. Preživjeli smo turbulentna vremena, brzo sazrijevali… Dogodilo nam se isuviše za jedan ljudski život. Netragom je nestalo naše bosonogo djetinjstvo i sve ono dobro uz šta smo odrastali. Danas, kada smo omatorili, i bez ideologije, ponašamo se na početku ovog milenijuma kao kad smo kao klinci igrali tutumiše.
Junaci u knjizi su dati autentičnim imenima i prezimenima. Da li je bilo reagovanja?
– Prvo su reagovali ovi što nisu više među živima. Osjetio sam kako im se duša nasmijala, negdje, na nebeskim prostranstvima. A živi, bivajući da su postali književni junaci, poručivali su mi da su odlučili da se za stalno presele u literaturu. Shvatili su da su tu tek svoji na svome.
Događajima iz nekih priča ste bili sudionik, a o nekima ste slušali od drugih. Kako ste uspjeli da ispričate ispričanu priču?
– Bolje nego ti drugi. Sada svi događaje prepričavaju onako kako sam ih ja ispričao. I ubijeđeni su da se svaki detalj baš tako dogodio. To je ta čudesnost literature.
Bjelopoljci su vrlo emotivno reagovali u medijima i na društvenim mrežama. Zanimljivo je da su istu dozu emocija pokazali i čitaoci koji sa Bijelim Poljem nemaju dodirnih tačaka…
– Svaki pisac ima svoje Bijelo Polje. Kada zakoračim u Markesov Makondo osjećam se kao da sam u svojoj Donjoj Morači ili svom Čeoču. Pisci komuniciraju sa ljudskim dušama, a neki drugi prodaju auta, sapune, maglu i ostale stvari koje služe za ovozemaljsko uživanje.
I Hudea, djevojčica iz Sirije, ima svoje mjesto u Vozu. Zašto?
– Hudea je imala četiri godine. Jedino što je u životu razumjela je – rat. Nalazila se u izbjegličkom kampu Atameh, u Siriji. Osman Sagirli, turski foto-reporter, krenuo je da je fotografiše. Kleknuo je i okrenuo ka njoj foto-aparat. Na njemu se nalazio veliki teleobjektiv. Hudea nikada nije vidjela foto-aparat. Mislila je da je oružje. I, mrčka, podigla ruke da se preda. Ko ne bi otplakao nad njenom sudbinom? Ona u ovom Vozu ima doživotnu besplatnu kartu.
Koja priča je Vaš favorit?
– Koje dijete majka više voli? I ono što je po malo aćulasto čak i više privija uza se. Ali, čitaoci imaju pravo na to. Mnogi su se već na društvenim mrežama ili u razgovorima bavili tim. I imaju različite stavove. Ima li išta bolje no da sva djeca po nečemu valjaju!
Priče je oslikao poznati crnogorski slikar Pero Nikčević, koji decenijama živi i stvara u Parizu. Otkud saradnja sa njim?
– Upoznali smo se u Parizu. Povezalo nas je ono umjetničko ludilo. Druženje od petnaestak godina rodilo je zajedničku kreativnost. Oslikavao je priče kao da ih je sam pisao. Nevjerovatno. Čak su i na promocijama naglašavali da, ako bude novo i dopunjeno izdanje, bez Pera Nikčevića ne bi bila prava avantura. To i nije saradnja nego zajednička muka.
Zašto današnje vrijeme tek kratkim opaskama pominjete samo na kraju priča?
– Po zasluzi.
Jesu li karte za Voz rasprodate?
– Naravno da nisu. Mjesta još ima za prave književne likove. A njih u bjelopoljskoj čaršiji ne fali. Bitno je da se čuje zvižduk lokomotive ovog voza, pa će se na usputnim stanicama oni sami pojaviti.
Hoćemo li ikada više putovati vozom iz 50-ih, 60-ih, 70-ih godina prošlog vijeka? Ili je taj voz otišao zauvijek?
– Ne naginji se kroz prozor, pisalo je na onom našem vozu. Ovi današnji, savremeni, vozovi novog milenijuma, su previše brzi pa na njima prozori i ne smiju da se otvaraju. Tako su i rastanci uskraćeni. Nema više mahanja sa prozora i perona kada voz krene. Ni suza. One su ostale po onim, nekadašnjim, stanicama.

Gracija br. 124

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...