Miroslav Minić: Pravdoljublje i odanost kao jedina mjera života

Poslije uspješnog izvođenja na FIAT-u, u Tivtu i Danilovgradu, predstava Antigona 2.0 biće 15. oktobra prikazana na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković, Duško Miljanić

Tekst drame Antigona 2.0 nastao je od šest autentičnih životnih priča, ispričanih od strane njihovih vlasnika. Svaka priča je drama za sebe, sa svim razvojnim etapama i bez ideje da katarza bude patetična. Stoga je ova drama, kako se navodi u opisu, život lica na sceni i van nje. Nastala je po ideji profesora književnosti Miroslava Minića, koji je ujedno i reditelj predstave.
“Nakon uspješne predstave O ćutanju i drugim imitacijama sreće, koju smo radili Anđela Novaković, Bojana Šolaja i ja sa više od 50 danilovgradskih gimnazijalki i gimnazijalaca, i koja je imala premijeru 2017. godine, želio sam da ponovo radim sa đacima predstavu. I onda je stigao poziv za konkurs prvog Festivala srednjoškolskog teatra Dijalog 2020, koji je organizovala Srednja mješovita škola iz Golubovaca. Uslov je bio da se napiše originalni dramski tekst. Odabrao sam njih šestoro, vjerovao sam da mogu zajedno da napišu dramski tekst i da će biti odlični na sceni, jer sam vidio da imaju istinsku stvaralačku strast”, kaže Miroslav na početku razgovora.

Predstava Antigona je poslije tri izvođenja izazvala veoma dobre kritike i reakcije, da li ste tako nešto očekivali?
– Ne znam, nisam stigao ni da mislim o tome. Bio je predivan stvaralački proces, ali sve vrijeme neizvjestan. Kad smo odlučili da krenemo na probe, učenici više nisu išli u školu, nastava se odvijala online. Onda smo krenuli sa Zoom probama. Probao sam da ih animiram, jer je to bio period kad nismo izlazili iz naših domova. Očajavali… Nismo se snalazili. Čitali su tekst, analizirali smo rečenice, postupke, osmišljavao sam predstavu koja bi mogla da se igra i tokom pandemije. I onda smo obaviješteni da smo pobijedili na Konkursu za najbolji dramski tekst. Bili smo srećni i to nam je bio veliki podstrek da nastavimo. Kad je bila bolja situacija, tokom juna smo se sastajali, bile su prave probe, prezanimljive, radne… Ali, onda su oni imali prijemne za fakultete, pa su neki morali da budu u samoizolaciji, a neki čak i u karantinu. Sve vrijeme sam im govorio da uživamo u tom procesu stvaranja predstave, da ne razmišljamo o premijeri, o nekom uspjehu… Već da pravimo predstavu koja može bilo gdje da se igra. Bili su stvarno dobri i odgovorni i radni i kreativni. Svima nam je bilo u glavi – da radimo najbolje što možemo. I onda smo dobili poziv za FIAT. Ne znam kako da vam opišem našu radost, jer svi znamo značaj tog festivala za našu zemlju, festivala na kojem su igrane predstave i iz regiona i iz svijeta. Bile su naporne probe jer smo morali i željeli da napravimo takvu predstavu gdje će učesnici da budu udaljeni, da se održi distanca, a da opet gledalac i vidi i osjeti tu njihovu zajedničku igru. Premijera je protekla veoma uspješno. Na krovu KIC-a stvorili smo pravu magiju, baš onakvu kakvu smo željeli. Imali smo veliku podršku ljudi koji rade FIAT, ali i glumaca i reditelja iz Crne Gore, raznih umjetnika, prijatelja, kolega, učenika…. Došli su da nas podrže jer im je bilo drago što su srednjoškolci na sceni. To je zapravo bila i prva premijera pozorišne predstave u Podgorici. Pokazali smo da se može stvarati i u najtežim uslovima. Odmah nakon toga igrali smo je na sceni tivatskog Centra za kulturu, koji je poznat po odličnim predstavama i pažljivo biranom repertoaru i u Centru za kulturu u Danilovgradu.
Antigona nije vaš slučajni izbor, i sa književnog i psihološkog stanovišta ova tragedija pružila Vam je različite mogućnosti istraživanja?
– Prvacima godinama predajem Sofoklovu Antigonu. Pričam im o antičkom teatru, o tragičkom junaku, tragičkoj krivici, katarzi, jedinstvu mjesta, vremena i prostora, o svim vrlinama i moralnim postupcima junaka, o Antigoni… Želio sam da čujem mlade ljude, šta imaju o tome da kažu bez obzira na vremensku distancu i jezik antičkog pjesništva. Znao sam da će se lako identifikovati s Antigoninim uvjerenjima jer su im bliski i pravdoljublje i odanost kao jedina mjera života. Razgovarali smo o relaciji ljudsko-neljudsko, humanost-nehumanost, empatija- samoljublje, i tako su dobijali zadatke i pisali tekstove – svoja razmišljanja i iskustva.
Stvorili ste tekst koji obrađuje više tema – vršnjačko nasilje, diskriminaciju, odnos prema ženi, nerazumijevanje, snobizam i kič, problem slobode… Koliko smo kao društvo zarobljeni u pogrešno postavljenom vrijednosnom sistemu, predrasudama, posebno kod mladih ljudi?
– Želio sam da od njih čujem šta je to što njima smeta, šta je to za čim čeznu, čega se boje, šta bi mijenjali, koji su to ideali zbog kojih bi se borili. Ko je danas Antigona… Tekst je nastao razmjenom mišljenja na teme: biti u Antigoninoj koži; osjećaj zarobljenosti, ljudska prava i slobode, netrpeljivost među ljudima koja ne priliči 21. vijeku, površnost i tržišno orijentisana svijest fokusirana na sopstvene potrebe, izrazita neosviješćenost i devastacije svega što smo naslijedili… Bio je to prezanimljiv proces kako za njih koji su pisali, tako i za mene koji sam im bio mentor. Na kraju smo odlučili da imamo šest likova – šest Antigona i hor, koji povezuje njihove monologe, a i saopštava nam kakva je stvarnost i kakva je veza s antičkim pjesništvom.

U predstavi igraju: Filip Ćuković, Nikolina Dobre, Vasilije Marunović, Savo Šćepanović, Irena Kandić i Miloš Smolović

S obzirom na tako postavljen koncept, koliko ste se učesnici i Vi lično mijenjali kroz sam proces rada na predstavi?
– Do sada sam s učenicima radio kratke filmove, predstave i izložbe. Želim da primijene sve to što su naučili, da ih na ovaj način dodatno motivišem, da se i oni i ja mijenjamo, postajemo bolji ljudi, humani, empatični, pravdoljubivi, svoji, odrasli i odgovorni. I znam da je ovakav rad najbolji način koji mogu ponuditi mladim ljudima.
Šta Vas je rastužilo kroz rad sa tim mladim ljudima, a šta ulilo optimizam?
– Ulilo mi je optimizam to što imamo mlade ljude koji žele da mijenjaju sebe i na taj način svijet koji ih okružuje. Imamo mlade ljude koji su hrabri, koji će pred publikom da govore o svojim problemima, strahovima, nedoumicama. Koji će pokazati drugim mladim ljudima da ima smisla progovoriti, tražiti pomoć ili imati snage da se sami izbore i ostvare svoje ciljeve. Da pokažu kako svi imamo pravo da budemo srećni. A ništa me nije rastužilo, jer sam ponosan što sam sa njima radio i što vjerujem da su ovo mladi ljudi koji su na pravom putu.
Poznati ste i nagrađivani kao vrsni pedagog i omiljeni profesor, kada Vas posmatramo i slušamo to djeluje jednostavno, da li je zaista tako?
– Hvala vam na ovoj konstataciji. Jednostavno jeste jer drugačije ne umijem, drugačije bi mi sve izgledalo besmisleno i dosadno. Sve u životu što radim, želim da je sadržajno, da tragamo za suštinom.

Miroslav Minić je profesor crnogorskog jezika i književnosti u Gimnaziji Petar I Petrović Njegoš. Njegov Priručnik za profesore književnosti Dnevnik čitanja – vizualizacija kao podsticaj čitalačke aktivnosti učenika nedavno je promovisan na festivalu Odakle zovem, Podgorica 2020, u knjižari Karver. Miroslav je i autor programa za stručno usavršavanje nastavnika u Zavodu za školstvo Crne Gore; dobitnik je više nagrada u oblasti obrazovanja. Autor je tri izložbe kolaža Dnevnik čitanja; jedan je od reditelja nagrađivane pozorišne predstave O ćutanju i drugim imitacijama sreće i učesnik u dokumentarnoj drami Sedam.

Pored pedagoškog rada, uključeni ste u organizaciju filmskog festivala i drugih važnih kulturnih događaja, pritom ste i filmofil. Koliko je režija počela da Vas privlači i koja nova polja u Vašem širokom spektru djelovanja i interesovanja otvara?
– Volim umjetnost, nekako je ona suština mog interesovanja. Nekad sam svirao klavir, bio talentovan u crtanju i slikanju… Ali, ono što je moja profesija je profesor književnosti. Shvatio sam da me dodatno ispunjava rad s mladima, da zajedno pravimo predstave, filmove, izložbe… Taj neki teatar ili atelje promjene. Siguran sam da se kroz umjetnost mladi dodatno motivišu i da je to sjajan metodički alat. Volio bih da sljedeći projekat bude dokumentarni film. A sad, kad bih maštao, volio bih da imam neki kulturni centar gdje bi se stvarale predstave, filmovi, izložbe… Ne samo ja, nego svi ljudi koji žele da rade s mladima.
Kakav budući život čeka Antigonu?
– Predstava je nastala u periodu potpuno neizvjesnom. Imali smo do sada tri igranja. Jedan od učesnika, Miloš upisao je fakultet u Ljubljani. Vijećali smo šta da radimo, da li da nađemo zamjenu za njega, ali smo shvatili da nam je prevažan i da je nezamjenjiv, kao i ostali. Svi su nezamjenjivi i prevažni. Radujemo se igranju u Herceg Novom, ali će život predstave zavisiti od njegovih dolazaka u Crnu Goru. Antigona 2.0 dio je selekcije Festivala Mostra Viva del Mediterrani, koji će biti održan u Valensiji. Festival će biti online, tako da će 15. oktobra biti prikazan snimak predstave sa španskim prevodom. I to nas raduje. Volio bih da se Antigona 2.0 igra u mnogim gradovima u Crnoj Gori, da je vide srednjoškolci. A vjerujem, kad bude bolja situacija, da ćemo je igrati i van naše zemlje.

Gracija 183, oktobar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...