Piše Kaja Milačić
Svi veliki kreatori kažu kako stil nema veze sa dubinom džepa. Pa ipak svoje potpise naplaćuju ka da liječe ono najgore! U vremenu kada je moderno rasteretiti mozak maksimalno – dakle ne koristiti ga, neke žene troše svoje, roditeljske, supružnikove ili čije već eure na brendirano ruho, vjerujući da su osobe od stila. Dok druge uzdišu i sanjaju o danu kada će raditi što i ove prve.
A onda, neđe sedam stotina dvadeset hiljaditog dana (manje-više) Bog stvori kopije! Odmače se malo, zagleda se i reče: A dobro je to. Možda ćete s pravom reći da sam šašava, ali imam suludu ideju o tome kako veliki kreatori upravo podržavaju kopije! Po pravilu su načinjene od malčice lošijih materijala, sa štepom manjka ili viška, ali sam ubijeđena da izlaze iz istih fabrika kao i originali! Jer kada kupujete original, plaćate prestiž i luksuz i spadate u onaj maleni procenat dobrostojećih stanovnika planete. Trku za prestižem potvrđuju i outlet prodavnice, đe su na iznenađujućim sniženjima vazda nosivi hitovi prošlih sezona! Kopija vam ne otvara vrata visokog društva, ali to ne čini ni original! Dobro načinjena kopija čini da se jedna prosječna žena osjeća bolje sama sa sobom i bliža nekom veselijem svijetu od onog kojim je okružena. Dobro načinjena kopija može da traje čitavu vječnost i upotpuni milion maštovitih kombinacija jednog stila. Na kraju se sve na to svodi. Jasno, nisam protiv kopija. Kada nam je ukazano da ne kupujemo original.
Život je skup. Buda bi dodao i težak, al sve mi to znamo. Pa ipak, pusto žensko nikada neće biti mirno sa manje od deset pari cipela. Neće slatko zaspati dok ne nakrca bar po dvije tašne na svaku ruku one indijske boginje. S potpisima ili bez mnogima je svejedno, samo dok se šareni! A đe su suknje, haljine, bluze, sakoi , kaputi… Sve to košta, ali i ne mora da košta previše. Eto, od nedavno nam se širom otvoriše vrata internet kupovine! Nađosmo se u čudu kada shvatismo da nam ona haljina koju smo sanjale može stići do samih vrata! I to četiri puta jeftinija od sestre joj što skuplja prašinu u izlogu obližnjeg butika! Oči nam se lagano otvoriše i počesmo da primjećujemo kako asortiman koji nam je ponuđen nije umnogome drugačiji od onog koji skrolujemo mišem. Ponekad ekstatične zbog otkrića, a ponekad razočarane i na gladovanje spremne, jer jednostavno nema naše veličine. Na žalost, nismo sve vješte u komunikaciji na engleskom jeziku. Ne poznaje svaka od nas tajne internet kupovine, niti smo sve listom spremne da ukucamo broj svoje kreditne kartice tamo neđe… Gotovo preko noći nikoše po Fejsbuku profili preduzimljivih dama koje to lagano rade umjesto nas. To nisu dobre samarićanke koje će radosno obaviti ono što, ruku na srce, možemo i same! To su žene koje u ovim nesretnim vremenima upotpunjuju kućni budžet radeći i fizički, a i psihički iscrpljujući posao. Ni jedna od njih se neće obogatiti, da se razumijemo! Doduše i tu treba biti pronicljiv. Jer ima ih koje svoje artikle zovu originalima! Cijene kroje po sopstvenom nahođenju i oprobanoj formuli – što je skupo, to je i dobro! Ipak, najduže opstaju one koje ne kriju ni porijeklo, a ni pravu cijenu robe koju preprodaju. Prije nego me optužite kako podržavam sivu ekonomiju, razmislite koliko bi neke od tih vrijednih i sposobnih žena bile uspješne i korisne našem društvu, samo kad bi imale šansu da dobiju pravi i siguran posao!
A život je skup, rekoh. A mi bismo da smo zgodne i skockane prvo sebi u ogledalu, pa komšinicama koje ujutro sretnemo, nepoznatim ljudima na ulici, kolegama na poslu, mužu, djeci i za kraj, u opuštenoj varijanti – sebi u ogledalu. I da smo u trendu, u skladu sa godinama. Nekako nam se čini da je prerano da boje svedemo na dvije, tri. Znam, neke će sa nemalim cinizmom čitati ove redove, jer još nisu u istu rečenicu stavile riječi novac i nema. Sit gladnom ne vjeruje. Neukusna, a česta pojava je naglašavanje kako je nečija čitava plata (ili dvije) utrošena na neki komad. Pa sve i da sam posadila i odgajila drvo o kojem je sanjao Pinokio, pa berem sa njega koliko mi je potrebno, ne bih dozvolila da mi visoke cijene budu prioritet. Još uvijek me čvrsto na zemlji drže martinke koje mi je mama kupila za odličan uspjeh u školi, al sam zimu provela u starim čizmama! Jer…
Stil se ne mjeri dubinom džepa. Vratismo se na početak. Svega sam se nagledala u ovih za malo pa pola vijeka koliko hodam planetom. Preskupo, a nakardno obučenih žena. Uniformisanih djevojaka. Neprimjereno situaciji, previše ili premalo zakopčanih. Priznajem, omaših i ja koji put. Kada novac nije deficitaran, često iznenadi opasan manjak stila! Zabudališ, može ti se, pa kupiš nešto zbog čega, kad i ako dođeš sebi poželiš da isječeš karticu, daš djeci da raspolažu tvojim budžetom ili se samokažnjavaš nekim nelogičnim odricanjima. Zaista, rijetke su žene koje svojom otmjenom pojavom, ukusno odabranim komadima naprave praznik za oči kud god da krenu. Što smo tako blesave? Na kraju, izbor se ne završava samo onlajn kupovinom sa ili bez posrednika. Ima u ovom našem gradu, a i čitavoj državi malih i velikih, popularnih i anonimnih prodavnica, samo valja pronjuškati. Neka mi neko objasni zašto rasprodaje zovu poniženjima?! Iz kog korijenja niče ova vrsta predrasuda? Koliko ih je samo vezano za oblačenje? Zašto nam se događa da sudimo o osobi na osnovu cijena i porijekla onoga što nosi? Čak je i čuvena Keri Bredšo, ikona stila evo već dvije decenije kupovala u njujorškoj prodavnici polovne garderobe! Ovjenčana viteškom titulom, gospoja Anđelina bez trunke blama podjednako dobro nosi na crvenim tepisima haljine s potpisom, kao i one sa sniženja ili buvljaka. Nije štos da haljina, koliko god koštala, nosi ženu! Žena nosi haljinu. U čemu je onda naš problem?
GRACIJA 31/2014.
