Piše Kaja Milačić
Postoji legenda o jednoj svjetskoj džez divi i domaćoj publici. Ne, nisu se zapili poslije koncerta i pošli na burek da ublaže mamurluk. Nisu ni u vrijeme kada razuman svijet spava pohađali razuzdani after parti, ma kakvi. Gospođa je, nastupajući u jednom bezobrazno akustičnom prostoru, nakon par drsko ignorisanih pjesama, izgubila živce i prekinula svirku. Jer je poštovana publika zaneseno razglabala, graktala za svoj groš i nadjačavala muziku. Pod istim akustičnim plafonom sam i sama nastupala i tvrdila da oni ne mogu toliko glasno da pričaju koliko ja mogu tiho da pjevam. I jesam. Pjevala sam ispod glasa i slušala jato flamingosa u tjeranju – bez ljutnje, al galama koja se čuje preko žive muzike u svakom klubu, na to liči! I niko se postiđeo nije, osim mene.
Pojava se zadržala do današnjih dana i prilično narasla, tako da se ponekad ne ćuti ni na koncertima klasične muzike, u bioskopu, a ni u pozorištu. Blago nama blesavima. Jesmo li došli da se vidi, ili da vidimo?
Na koncert jednog a kapela hora iza mene je stigla vesela grupica nevjesta. Pojma nemam kako izgledaju, ali znam kako im se zovu muževi, šta je koja spremala za ručak, kakav je bio sadržaj pelena najmlađeg čeda, đe ima da se kupi ona haljina što je mašala preskupa i tako. I strašno me je nerviralo što bi ih povremeno pogodila pjesma, pa bi stravično arlauknule, otpjevale dio, pa ponovo huknule, čisto da se vidi da su prisutne, te da su poznavaoci. To je dolazilo iznenada i prekidalo tok priče, pa sam ostala uskraćena za bezbroj informacija iz njihovih života, a baš me zanima. A hor? Ma, slikale se sa horom u pozadini, išle live na Instagramu, pametnom dosta. Šalu na stranu, ove su žene otišle vesele, dakle energija koju je poslao maestralni nastup ipak nije otišla u prazno.
Nije na koncertima prisutna samo razmjena energije i u našem regionu tako popularno takmičenje u disciplini ko je grlatiji. I nekako se nadam da nam ti novi svjetski “trendovi” neće u skorije vrijeme postati običaj. Jer različite razmjene dobara su u igri.
Mlađani Hari Stajls, koji iz ormara neke tetke, penzionisane kabaretske pjevačice pozajmljuje komade i inspiraciju, pogođen je bombonicom, pravo u oko! Onom grdnom, toboš voćnom, što izgleda kao kamenčić, a unutra je ljepljiva zamka za plombe i navlake. I to drugi put u godinu dana. Nije dosta što se mučenik zlopati i sapliće na maštovitu garderobu. Ne znam kakve je namjere imao zaneseni fan, al ovo otvara vrata sasvim ludoj priči.
Nekada je publika na binu bacala novčiće. Umjetnici su pravili elegantne naklone sakupljajući ih i, bez obzira što danas stižu uplate na bankovne račune, naklon je ostao. Tako kažu. Kasnije je na scene letjelo cvijeće, a priča se da su izvjesni dobijali kompletne sirove menije. Paradajz, jaja, sve što ne može ozbiljnije da povrijedi, a prsne ka pipun i ostavi jasnu poruku nezadovoljih nastupom. Sudeći po kaubojskim filmovima, Divlji zapad je za umjetnike bio prilično neugodno mjesto. Ne pucajte u pijanistu ukoliko vas ne ide karta ili je viski razblažen. Nije kukavac ništa kriv. Plišane igračke, donji veš, te histerična vriska su izraz oduševljenja i tu neđe u spektru uglavnom bezopasnih pojava.
Vremena se mijenjaju, pa tako i leteći objekti. I reklo bi se, postaju sve opasniji. Pop zvijezda Bibi Reksa, čiji lik i djelo mi uopšte nisu poznati, dobila je novi mobilni telefon od fana! Pravo u arkadu. I sada ponosno pokazuje štep na obrvi i modro oko. Darežljivi fan je uhapšen filmskom brzinom. Priča se da je dobitnik novog telefona i izvjesni Drejk, te još nekolicina “istaknutih” umjetnika, ali su ostali nepovrijeđeni. Na bine lete narukvice, seks igračke, pa i pepeo pokojnih fanova! Divna neponovljiva cura iz naroda Adel je publici u Las Vegasu ispaljivala majice onim šašavim pištoljem i izjavila kako će “zamać svakoga ko nju bude nečim gađa”. Sa Adel se ne bih šalila. Iako prijeti, Adel nije opasna ni kratkoga fitilja. Al ima ko jeste.
Još jedna od mega popularnih pojava, a koju nikako ne razumijem, je i Kardi Bi. Od oka bi zaključili kako je dotična nekakva kvaziplemićka verzija sestara Kardašijan. Ali, kad pustiš ton umjesto letargije koju sestre izazivaju, iskusiš osjećanja za koja nisi imao pojma da uopšte postoje. Što je ono, hoće li mi ko reći? Drugi put u nekoliko dana je sitne incidente dovela do direktne i neposredne opasnosti. Nezadovoljna radom DJ-a, puštaču matrice je poslala mikrofon preko cijele scene. Nju niko nije uhapsio ni tada, a vjerovatno ni nakon što je u stilu muškobanjaste opasnice, vještinom dobro utreniranog rukometaša, zakucala mikrofon u publiku. Polili je vodom, jer se žalila da je vruće, ma zamisli samo! Nadam se da je ciljanu glavu promašila.
No nije sve baš tako crno, ni smiješno.
U jednoj drugačijoj dimenziji, Luis Kapaldi, dečko koji pjeva kao anđelče i piše najnježnije balade, nije u stanju da otpjeva svoj veliki hit. Njegova borba sa Turetovim sindromom, čini mi se, nije tajna i publika je, uvidjevši problem, nastavila pjesmu i pjevala umjesto njega do kraja. To je ona kosmička, bezuslovna razmjena energije, čista emocija i čista umjetnost.
Prije nego će na scenu izaći jedan bend, dok na bini postavljaju istrumente, publika pjeva Boemsku rapsodiju koja ide sa zvučnika. Od tona do tona, kao da je sam Fredi ispred njih. Milina.
To vam pričam. Ima svega pod kapom nebeskom. Za svačiji ukus. A onaj ko je stao ispred nas na scenu, osim talenta i rada, na uvid nam daje i veliki dio sopstvene duše, zašto je onda tako teško ćutati i slušati? Merak i iskreno muziciranje su još uvijek tu, i kada ih prepoznate – prigrlite ih i prepustite im se. Vrijeme jeste ludo, no to nije razlog da i sami poludimo. Telefone, bombone i ostale zanimljivosti ostavite u džepovima, a priče i pričice za trenutke kada je bina samo vaša.
Otvorite oči, uši i dušu i uživajte u vožnji dok traje.
