Piše Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Nakon kratkih priča Gravitacija istine (1998), romana Zaliveni fikus (2004), knjige poezije i CD-a Džep sa tajnama (2017), Momčilo Zeković je objavio novi roman. Muško-ženske puzle (Knjiga o njoj), već prvih dana prodaje izazvala je veliko interesovanje čitalaca. Muzičar, kompozitor, tekstopisac i pjesnik, Momčilo nas je proveo kroz proces stvaranja romana i otkrio nam kakve reakcije očekuje. “Dok pišem upoznajem sebe iznova! A to će bez problema moći i svaki čitalac tokom čitanja ako je željan da krene u osvajanje sopstvenog vrha. A put do vrha kreće s nekog mjesta koje želimo da bude kvalitetnije, realnije, jednostavnije. Iz doline jednostavnosti okruženi osobama koje nas vole.”
Može li se govoriti o nastavku neke od prethodnih knjiga ili je u pitanju potpuno nova priča?
– Svaki autor uvijek želi da ispriča novu priču. Da li mu to uvijek pođe za rukom, nisam siguran. Od 2004. godine, kad je izašlo drugo izdanje romana Zaliveni fikus, nisam bio zadovoljan onim što sam pisao. Puštao sam napisano da uobičajeno “odleži”, a kad sam ponovo pročitao, pomislio sam da sam tu neđe, na starom mjestu. Pustih da vrijeme donese neke nove priče. Prije pet godina sam završio pisanje ovog romana. Opet je ležao i ležao. Puzle se ne slažu uvijek lagano i trebalo je vremena da se očisti, da mi prvo Sonja Šaković, pa Marina Vemić i na kraju ponajviše Smilja Vukićević i Nada Bukilić, svaka na svoj način pripreme što bolje ovo izdanje, a u knjizi piše ko je što od ovih divnih žena uradio, da ukažu na sve ono što treba pomjeriti, zamijeniti, ukloniti… Hvala književnicima Vladimiru Arseniću i Krunu Lokotaru na korisnim savjetima, čitali su i oni prije svih. Uslijedile su tek onda recenzije koje su napisali Andrej Nikolaidis, Pavle Goranović i dr Gordana Baroš. Usvojio sam dosta pravih i korisnih savjeta, i ovo je neko moje slaganje, što ne znači da svaki čitalac ne može da okrene na svoj način. Jedini prigovor koji nisam usvojio je onaj kojim želim reći da je to moj stil, da imam svoj način da ubrzam i usporim, da krenem, pa da stanem. Zapalim i popijem još jedno vino, oslušnem gdje će me naredna slova odvesti. Što će izaći iz “tikve samonikle”.
I ovaj roman pratiće kompozicija Face à face snimljena u tri verzije, za različita raspoloženja tokom čitanja. Razmišljate li o muzici dok pišete ili se muzika piše nakon kompletiranog teksta?
– Izgleda je to stvar stila, dok pišem često i čujem muziku. Ne bježim od toga da ona bude sastavni dio priče koju pričam, moje rečenice imaju različite faze, želio sam da i čitaocima bude lakše da “progutaju” ne uvijek lagani tekst. Licem u lice je vodilja kojom izbacujemo iz sebe ono što grize, boli, umara, ali i nasmije… Do prvih promocija čitaoci knjige imaće priliku da čuju Face à face i shvate emociju koja se nametala. Na radio-stanicama već možete čuti tango verziju, urađen je spot za chill out verziju, a remiks deep house verzije slušaćemo od promocije u Podgorici.
“Pisao sam o temi koja je ogoljavanje u svakom smislu, neka vrsta onomatopeje nasmijanosti u prividu. Gdje smo, što smo, s kime smo, ko nas voli, ko pomaže u plaćanju računa…”
Ponudili ste tri verzije, ali koju vrstu emocije bi voljeli da isprovocirate romanom?
– Svaka osoba čuje u isto vrijeme mnogo toga što joj prija. Možda i samo iz obične radoznalosti uđemo u svjetove koji nisu naši. Sve se manje čita i bavi obrazovanjem i živimo, nažalost, u virtuelnoj prevari koja nam ne ostavlja mogućnost da iskrenost bude motiv. Našminkali smo svijet oko sebe, da bude onakav kakav bismo voljeli. Ima li toga? Da li su sve ljubavi jednake, da li uzbuđenje prilikom zagrljaja sa osobom za koju mislimo da je naš favorit budi dovoljno osjećanja, da li je ljubav prezrela ili nemamo mogućnost prevazilaženja sopstvenih očekivanja? Pisao sam o temi koja je ogoljavanje u svakom smislu, neka vrsta onomatopeje nasmijanosti u prividu. Gdje smo, što smo, s kime smo, ko nas voli, ko pomaže u plaćanju računa… Pokušao sam razgovarati sa svim budućim čitaocima na temu jednostavnosti života. Možemo li prihvatiti ono što nam je sudbina podarila ili ipak želimo živjeti “iz ogledala”? Jesmo li mi oni sa fotografija koje su preplavile svijet na društvenim mrežama? Tamo svi stavljamo najljepše trenutke, a znamo da ih je mnogo manje od onih drugih. Jesmo li mi mali obični ljudi koji imaju svoje nedoumice, probleme, voli/ne voli situacije, da li iz mire sto đavola vire, ili je laž postala pravdoljublje za grešnike? Ja vjerujem u ljubav. Zato sam pisao. Pomagao sebi i onima koji očekuju moju pomoć ili će poželjeti da mi je pruže kad zatrebam nešto tako!
Šta Vam je ovoga puta bila inspiracija za naslov? Da li je teže dati naslov ili napisati jednu priču?
– Naslovi se pojave tokom pisanja. Nakon svakih desetak strana, novi prijedlog. Upišem ih sve i sistemom eliminacije ostaju oni najinteresantniji. Tako je bilo i ovog puta, otud i naslov i podnaslov u istom. Naslovi kod mene idu na samom kraju. Svakako je bitnije ono što je unutra. A ono iznutra roni ispod površine da bi se na mah pojavilo. Grabim te trenutke. Dresiran sam za takve ishode, priželjkujem ih. Potok se ulije u rijeku i teče… Ni sam ne mogu da to kontrolišem. Splav me razbacuje. Slovarim…
Zašto ste za idejno rješenje naslovne strane knjige izabrali rad akademskog slikara Romana Đuranovića?
– Još prije godinu i po smo dogovorili što bih volio da bude neka priča za naslovnu stranu. Razumjeli smo se i oko svih drugih detalja. Roman Đuranović, Vešo i Filip (svi iz Garaža designa) su mislili da sam na to i zaboravio. Pojavih se kad je “puzlanje” završeno. Ostvarismo dio priče. Hvala im na posvećenom vremenu i razumijevanju za sve moje dopune i izmjene, a hvala i na onom što pripremaju da bi se i promocija romana desila kako je zamišljeno.
Da li je knjiga u kombinaciji sa muzikom korak ka postavljanju pozorišne predstave? Da li biste se upustili u taj poduhvat?
– Muzika izlazi i iz kužine, kreveta, auta, bašte… I vjerovatno bih je uvezivao sa svim poslovima koje volim da radim. Audio-vizuelno predstavljanje već odavno nije nepoznanica i samo se prilagođavam percipiranju gledalaca i čitalaca na što veći broj načina. Čitanjem svi zamišljamo glavne junake, spremamo ih u svoj vizuelni okvir, pravimo priče za scenarija. Svaki dobar čitalac je i potencijalni scenarista. Bih li muzikom spremio svoje osjećaje, svakako da bih, tekstom takođe, ali mislim da se nikad ne bih miješao u posao pozorišnih graditelja. Ne bih se bavio tom vrstom eksperimenta. Ono što uradim na promotivnim aktivnostima mojih projekata osmislim sam, ali nikad ih ne bi nazvao velikim scenarističkim zahvatom. Radim po osjećaju koji se u trenutku nametne. Nekad s uspjehom, nekada ne.
Čitaju li ljudi danas knjige, šta mislite o audio-knjigama?
– Nažalost, nikada se nije manje čitalo. Stpljenje čitalaca je rijetko i na dužim postovima na društvenim mrežama. Otuda i toliko sviđanja, a da se ne zna o čemu se radi. Upravo reklamirajući knjigu eksperimentišem sa društvenim mrežama. Koliko su ljudi koji prate i lajkuju rad sigurni kupci i čitaoci moje knjige? Ako se pokaže da sam u pravu, a volio bih da nisam, ugasiću sve profile i reći sebi da to nije način da iskreno saznaš koliko se nekom nešto sviđa. Lajkovanje je ono naše starinsko “brrravo” iza kojeg stoji nešto drugo. Ali, tu smo gdje smo! Nismo usamljeni primjer, manje-više je slično na čitavom brdovitom Balkanu. Audio-knjige će morati da se pakuju u papir od čokolade da bi bile otvorene i saslušane. Probao sam bez čokolade sa recitalima na CD-u Džep sa tajnama. Poštujem to i volim, rado ću ponavljati slično, bez obzira na nove trendove, ali mislim da bez podrške medija koji bi uvezali glumački dar, dobre tekstove i video-priče nema leba od toga. Mi smo zemlja koja ne voli svoje umjetnike. Ne poklanjamo im pažnju na dovoljan način i ne znači mnogo to što nama svima “institucija kulture” godišnje ponudi mogućnost projekta uz pomoć kojeg ćemo objaviti knjige, napraviti izložbu, koncert i slično. Što nakon dodjele sredstava. Sve na volju, želju i prema mogućnostima samog autora da priču dovede do kraja. To što članovi nekih komisija misle da smiješnim iznosima kupe mir sa što više dobitnika, koji ne mogu s tim ništa bez odštampati i podijeliti prijateljima da popune regale. Otud moja odluka da ovoga puta ni najbližima ne poklonim knjigu. Ako vidite požar nadomak Cetinja znajte da sam ja naložio preostale knjige od tiraža. Nema potrebe da budu na policama nezasluženo. Ali, oni koji misle da o nečem daju sud moraju to prvo konzumirati. Crnogorcima se a priori dosta toga ne sviđa i ne žele da potroše pet eura. Ne kažem da će to sada biti slučaj ali, naučen iskustvom iz ranijeg perioda i iz iskustva mojih kolega, znam kako stvari funkcionišu i u muzici, i u književnosti, u slikarstvu, ma svakom vidu izražavanja. Pripadam onima koji misle da se život živi sada i od toga nemam ništa što će neko u nekoj budućnosti možda reći, vidi ovo je trebalo tada podržati. Ali nije! Vjerujem u ono što radim, ne žalim da potrošim vrijeme, strpljenje i novac da pokušam doprijeti do dobrog čitaoca.
Imate li omiljenog pisca?
– Imam mnogo omiljenih pisaca. Skoro sam davao odgovore u kojima sam trebao napraviti svoj izbor od top pet. Ja to ne umijem. Mnogo njih volim, mnogo njih su me naučili toliko toga. Vjerovatno će neke od njih poznati i u mom stilu. Rođen sam u vrijeme socijalistički svestranih ličnosti koje su morale da čitaju da bi došle u situaciju da dobiju omiljeni strip za nagradu. Kako danas djecu ubijediti da treba da čitaju. Sva djeca, pa i moja, radije su na telefonu i na igricama. Posljednjih godina živim za jedan dan, eventualno za jedno sjutra i stvaram kao da neću imati mogućnost da sve to kažem u nekoj dalekoj budućnosti. Dok ima ideja, grabiću svaki momenat za pjesmu, tekst, roman. Da, pišem dosta, kradem od sna za tako nešto i ne žalim, jer su slova moj opijat, ono na čemu živim. Do posljednjeg daha!
Hoće li ljeto biti u znaku promocija ili ćete odmarati?
– Prvo što možete očekivati je promocija Muško-ženskih puzli, najvjerovatnije u Podgorici, uz prigodan scensko-književno-muzičko-zabavni program, u kojem sam scenarista, akter i povod. Glavni protagonista biće publika sa novim romanom u rukama, erotično i senzualno za svako oko, na jedan drugačiji način. Svaki kupljeni primjerak u isto vrijeme pomaže početak novog projekta čiju najavu možete očekivati do kraja godine. Oni koji žele da se uključe, imaće mogućnost da budu u producentskom dijelu posla, da budu od pomoći da s odabranim saradnicima ispričamo priču koja će biti jedno novo poglavlje. Čini mi se, za mene najobuhvatnije u svakom smislu. Sarađivaću sa crnogorskim umjetnicima, uz svega par imena van naših granica, a volio bih i da razumijevanje (čitaj novac) obezbijedim u našoj zemlji. Radovaću se da o tome pričamo kad ta ideja bude spremna za izlazak iz tikve samonikle. Dosta je onih koji imaju povjerenja u mene, zbog do sada realizovanih projekata, koji će prihvatiti da ulože u ideju na kojoj intenzivno radim zajedno sa saradnicima već godinu dana. Uz to, naravno, uvijek ide red muzike i stihova. Pojavile su se skoro, a i ubrzo će doći na red nekoliko novih snimljenih pjesama. Koncerti s orkestrom Allegro Vivo opet će biti aktuelni sa dopunjenim repertoarom. Nastupi sa Perperom. Mnogo razloga za neke nove susrete.
