Jedina od malobrojnih pripadnica slabijeg pola među italijanskim filmskim zvijezdama šezdesetih i sedamdesetih prošlog vijeka, Monika Viti (1931-2022), nikada nije bila diva u pravom smislu te riječi. Nije bila samo glumica koju su širom svijeta dočekivali aplauzi, bila je i svojevrstan simbol nezavisnosti italijanskih žena, simbol evolucije ženske figure ondašnjeg društva… Njen život bio je pun strasti, ispunjen i velikim ljubavima, i teškim razočarenjima koje je skrivala u dnu duše. “Oduvijek sam naporno radila, cijelog svog života, bila sam stroga prema samoj sebi, iskrena i poštena prema drugima… Nasmijavala sam ljude oko sebe, čime se veoma ponosim. Vjerovatno sam griješila u životu i donijela mnoge pogrešne odluke, ali zar nismo svi”, rekla je u jednom davnom intervjuu Monika koja se prije više od 20 godina povukla u samoću zbog Alchajmerove bolesti.
View this post on Instagram
“MOJA MALA REVOLUCIJA”
Pravog imena Marija Luiza Čečareli, Monika Viti rođena je 3. novembra u Rimu, u tradicionalnoj italijanskoj porodici, koju su činili otac, majka i dva brata, i bila je djevojčica željna pažnje od koje se očekivalo “ženstveno” ponašanje kako ne bi dobila po glavi. Jednog dana, kada joj je bilo 14, odlučila je da to mora prestati: “Život bi išao dalje, ali ja ga ne bih takvog živjela. Bila je to moja pobuna, moja jedina mogućnost, moja mala revolucija koja je sve promijenila.” Kada je odlučila da će biti glumica majka joj je rekla: “Prašina sa scene pogubno djeluje na dušu i tijelo, nagriza ih do uništenja.” Bilo je prekasno. Monika je odlučila kojim putem da krene i ništa nije moglo da je zaustavi. Utirala je svoj put, malo-pomalo, strpljivo i uporno, radeći stvari koje su joj branili: pisala je, glumila pred ogledalom i odlazila na izložbe. Majka joj je stalno prigovarala i govorila: “Kakve ti imaš veze s glumom, sa slikama i slikarima”, a što je to više činila, Monika je bila upornija i odlučnija. Tako se desilo da je, noseći zauvijek u srcu djetinjstvo prevedeno na Siciliji, teške godine poslije Drugog svjetskog rata i nikad preboljenu majčinu smrt, postala jedna od prvih filmskih zvijezda.
NOVI MODEL PONAŠANJA
U mladosti depresivna, neshvaćena, čeznutljiva i rafinirana, bila je muza reditelja Mikelanđela Antonionija, kao i obožavana životna partnerka. Iako je u njegovim filmovima imala dramatične uloge, interpretirala misteriozne i ćudljive tipove nekog drugog vremena, privatno je bila zabavna, uvijek raspoložena i imala je smisla za humor, što je vjerovatno uticalo na odluku da se okrene komedijama. Nevjerovatnom lakoćom i potpuno prirodno zakoračila je iz drame u komediju, dočaravajući likove uz pomoć fantastične ironije, uspijevajući da ih s velikog ekrana projektuje u stvarni svijet, gdje su postali svojevrstan model ponašanja koji su italijanske žene počele da slijede. I to tadašnje inertne žene, uljuljkane pravilima provincijske sredine, konzervativnog društva u kojem je muškarac imao posebno mjesto. “Kada sam otkrila da nasmijavam ljude bilo je kao kada iznenada saznate da ste kraljeva kćerka. Tajna mog uspjeha u komediji je u tome što sam uspjela da se oslobodim tuge, nemira i životne melanhonije.”
View this post on Instagram
PRIJATELJI I LJUBAVNICI
Prilikom prvog susreta, 1957. godine, Antonioni je bio oduševljen njenom pojavom i to nije krio. Rodila se intenzivna privlačnost, iako je naglas izgovorio jedino kako Monika “ima lijep vrat”. “Gledao me i slušao s ogromnim zanimanjem, što mi se nikada ranije nije desilo. Postavljao mi je bezbroj pitanja i ja sam se zabavljala odgovarajući mu. Bilo mi je jasno da je zadivljen. Ponosna sam što sam glumila u njegovim filmovima. Dotad sam bila nesigurna, nisam se smatrala lijepom, uvijek mi se činilo da sam premršava, previsoka, da mi je kosa presvijetla, da imam previše pjega, da imam užasan glas… Zbog načina na koji me gledao, zbog njegove vjere u mene, postala sam snažna”, prisjećala se početaka njihovog druženja. Njihov odnos je bio izuzetno važan za oboje jer je Monika bila u stanju da savršeno interpretira osjećaje onako kako je on želio, a Antonioni je bio najbolji reditelj s kojim je radila. Mlada glumica na pragu tridesetih i poznat, lijep, elegantan i strog, skoro pedesetogodišnji reditelj veoma su se voljeli, a nagrade, čestitke, trijumfi u rodnoj zemlji i van nje obilježili su njihov zajednički rad. Skoro da su živjeli zajedno, u dva stana, jedan iznad drugog, spojena unutrašnjim stepenicama, i to običnim životom, bez ikakvih skandala i tračeva, ali sa sveprisutnom nervozom koja je vremenom prerasla u dosadu i završilo se razlazom. Uvijek suzdržana kada je privatni život u pitanju, rijetko je govorila o odnosu s Antonionijem koji je trajao cijelu deceniju. “Koliko i da li on meni išta duguje, ne znam, nikada se to nisam pitala i ne želim da znam”, izjavila je kratko godinama nakon njihovog razlaza.
Poslije slavnog reditelja, bila je u vezi s direktorom fotografije Karlom Di Palmom, a 2000. udala se za 16 godina mlađeg scenskog fotografa Roberta Rusoa. Učinili su to na diskretnoj zabavi poslije 27 godina zajedničkog života, a upoznali su se 1983. na snimanju filma Flert, koji je Ruso režirao. “Roberto i ja smo prijatelji, brat i sestra, ljubavnici, protivnici… Pažljiv je, nježan, inteligentan i pronicljiv, iz samo jednog mog pogleda ili pokreta zna šta mislim”, opisivala je Monika u jednom od posljednjih intervjua krajem devedesetih svog supruga i zaštitnika, koji je bio njeno jedino društvo nakon što se povukla u samoću zbog bolesti.
View this post on Instagram
PRODORAN POGLED I PROMUKAO GLAS
Tokom godina njena figura se zaoblila, a neobično lice, skoro nordijske ljepote, i prodoran pogled postali su nježniji i manje hladni. Promukao glas i način smijanja gurnuli su u drugi plan prelijepe, duge noge te je Monika postala kao bilo koji od likova iz komedija u kojima je glumila – ironična i smiješna. Nije slučajno što su tih godina u italijanskim filmskim dramama glumile strankinje, Šarlot Rempling, Ketrin Danev, Marija Šnajder, dok je komedijom vladala Monika. Italijanska komedija imala je svoju Vitijevu: dok su muškarci žudjeli za stranim glumicama, Monika se sviđala ženama koje su se s njom poistovjećivale…
Priredila Snežana Crkvenjaš
