Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Vesela Mišković
Poznati crnogorski slikar Muharem Muratović obilježio je prije dvije godine pola vijeka stvaranja izložbom Pejzaži, u Starom Baru. Čuveni umjetnik iz Mrkojevića nije nikada bio željan slave i nagrada, već je radni vijek proveo kao direktor tamošnje osnovne škole koju je, zajedno sa kolektivom, a zahvaljujući pomoći iseljenika sanirao, pa djeca umjesto u nekada trošnim, starim drvenim objektima, već odavno nastavu prate u tri nove zgrade sa savremenom opremom.
“U srži je svakog pojedinca neodoljiva želja da ima neko priznanje, plakete, medalje, monografije, biografije, kao da njihov rad ništa ne vrijedi bez obzira koliko je vrijedan i obiman. Bio sam član mnogih žirija za dodjelu nagrada, od Trinaestojulske do mnogih drugih komisija, i to je jedno neprocjenjivo iskustvo koje ne bih zamijenio ni za kakvu nagradu”, kazao je Muratović u intervjuu za Graciju.
Vaše stvaralaštvo traje već pet decenija. Kada biste morali da svoj rad opišete u nekoliko rečenica, kako bi to izgledalo?
– Rođen sam u Mrkojevićima, gdje je sve sudbinski počelo. To je bio moj čarobni svijet svjetlosti, plodne zemlje, izvori, užareni kamen na kome sam prvi put povukao liniju kojom sam lovio snove dječje mašte. Tada sam osjetio taj čudan osjećaj da postojim. Čim sam završio školovanje vratio sam se rodnom kraju koji je bio čudan, bilo mi je tijesno. Rad u školi je bio dodatna obaveza i to sam iskoristio da razbijam okove i da slikam. Dani su bili ispunjeni i lagano donosili neka pomjeranja. Želio sam da jedna mala škola izađe iz tih učmalih okova, a ujedno da mladi ljudi osjete radost. Tako se desilo da su dječji radovi osvajali svjetske nagrade i otvorila se ta magična kapija svijeta – da se radom mogu ostvariti snovi. Uz pedagoški rad, neprekidno sam slikao. Organizovane su izložbe od Titograda do ostalih gradova bivše Jugoslavije. Zatim slijede izložbe u zemljama Evrope. Moram naglasiti da su putovanja po svijetu bila duhovna nadgradnja. I pored toga, kad su mnogi pomislili da ću negdje tamo ostati, ja sam se vraćao zavičaju kao osuđenik sa kratkog odmora.
Tim povodom prošle godine iz štampe je izašla i monografija Pola vijeka stvaralaštva Muharema Muratovića. Da li bi se to moglo nazvati krunom Vašeg dosadašnjeg stvaralaštva?
– Poslije mnogo godina rada, moji prijatelji su uložili napor da saberu sve godine rada i poslože u knjizi koju nazvaše monografija. Imao sam čudan osjećaj presovanja vremena, ograničen tvrdim koricama, i opet sam osjetio želju da se oslobodim tog okova koji ima tačan broj stranica na koji ne pristajem, i krenuo istim žarom da radim.
Zanimljivo je da se u njoj nalaze i Vaše pjesme i razmišljanja o aspektima koji su Vas formirali kao stvaraoca…
– Uz slikanje sam pisao i stihove. Oni su nastajali u trenucima kad sam imao osjećaj da nijesam dovoljno ispričao kistom, tako da stihovi dopunjavaju taj moj osjećaj da sam završio sliku.
Radomir Petrić, novinar i urednik monografije, kazao je o Vama “da se radi o stvaraocu koji, sticajem okolnosti, do sada nije zvanično dobio niti jedno priznanje”. Zvuči li Vam to čudno, s obzirom na Vaš dosadašnji rad i nesporni kvalitet Vaših djela?
– Često me pitaju zašto nema nagrada, a najviše ljudi koji imaju moje slike. Moj odgovor je bio da je najveća nagrada to što imate sliku. U srži je svakog pojedinca neodoljiva želja da ima neko priznanje,plakete, medalje, monografije, biografije, kao da njihov rad ništa ne vrijedi, bez obzira koliko je vrijedan i obiman. Bio sam član mnogih žirija za dodjelu nagrada, od Trinaestojulske do mnogih drugih komisija, i to je jedno neprocjenjivo iskustvo koje ne bih zamijenio ni za kakvu nagradu.
Kao jedan od najpoznatijih crnogorskih slikara, čuveni ste po likovima žena koje liče na freske. Zašto su žene naslikane baš na takav način glavna tema na Vašim slikama?
– Moj cjelokupni slikarski rad posvećen je ženi, simbolu ljepote, života. Trebalo je mnogo vremena da se prihvati moj način slikanja. I to je uspjeh – da te slike stoje u zvaničnim prostorijama, privatnom vlasništvu i mnogim galerijama i kolekcijama u Crnoj Gori i širom svijeta. I svakim danom sve je veće interesovanje, bez obzira na masovno korišćenje silikona.
Pet decenija stvaralaštva obilježili ste i izložbom Pejzaži u Starom Baru. Tog puta u središtu Vašeg interesovanja bila je priroda, odnosno bunt protiv njenog uništavanja. Osim upozorenja umjetnika i stručnjaka, postoji li način da svako od nas da doprinos kako bi se zaustavilo bjesomučno uništavanje prirode?
– Unazad dvije godine organizovana je izložba slika sa temom pejzaž rodnog kraja. Pejzaž kojeg nema. To je bio svojevrsni omaž nestalog raja prirode. Ovaj nesrećni čovjek trećeg milenijuma pretvara raj u pakao. U ovoj maloj zajednici mog zavičaja, ne tako davno, uživalo se u prirodi i od prirode. Magija stvaranja lanenog platna i nevjerovatna ljepota svile, koja se tkala na razbojima u svakoj kući. Danas to izgleda tako daleko, kao da se vratilo u postojbinu svile. U ovom svijetu haosa demokratije, nebrige, halapljivosti, zamire ljepota prirode.
Rođeni ste u Mrkojevićima i, iako ste izlagali širom svijeta, ostali da radite i stvarate u rodnom mjestu. Zbog čega?
– I poslije dugog rada u školi i slikanja nalazio sam dovoljno snage i vremena da uskladim obaveze. U jednom teškom vremenu bezumnog rata i kolektivnog ludila, preuzeo sam poslove direktora škole. Trebalo je mnogo toga uraditi. Trošna infrastruktura školskih objekata se urušavala, građena prije mnogo decenija od drvenog materijala. Dok se sve rušilo u ratnom vihoru, odlučio sam da predložim Školskom odboru da gradimo i popravljamo školske zgrade. Imao sam složan i jak kolektiv koji je bio jaka podrška za ostvarenje ciljeva. No, nijesmo mogli uspjeti da nije snaga naših iseljenika iz Mrkojevića nesebično pomogla. Nesebično su ulagali oni koji su morali otići da bi preživjeli. Iz dana u dan školske zgrade su sanirane. Izgrađene tri nove zgrade. Danas je to škola sa savremenom opremom, koja ispunjava optimalne uslove savremenog obrazovanja.
Jedan ste od rijetkih slikara koji dozvoljavaju da im se dodirne slika? Zašto?
– Mnogi ljubitelji mojih slika često pitaju da li smiju dodirnuti sliku, kako je transportovati, kako očistiti od prašine. Moj odgovor je bio: čistite isto kao i svaki predmet u vašoj kući. U toku mog stvaranja, duže od pola vijeka, nijesam imao nijednu primjedbu na kvalitet izrade slike.
GRACIJA 215/avgust 2023.
