Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Nikola Pejović
Pjesnikinja Nada Matović iz Berana poeziju je počela da piše u srednjoj školi, a do sada je objavila pet zbirki. Kaže da je njenu ljubavnu poeziju oblikovala čuvena pjesma Laze Kostića Santa Maria della Salute, dok najviše voli pjesme Desanke Maksimović.
“Cilj moje poezije je da kroz stih spoznam kako sebe, tako i druge, ali i da glas stiha bude jači od riječi, jer stihom budemo slobodni da iskažemo sve ono što dugo ćuti u nama. Inače, godinama pokušavam da ukažem na značaj poezije i bogatstvo jezika, kulturu govora i slična pitanja koja se često guraju pod tepih. U poeziji vidim mir, kutak koji daje odgovore na sva pitanja. Ko odustane pri prvom pokušaju plivanja, odmah gubi šansu da u životu nešto postane. A onaj koji proba ima šansu da cijeli svijet bude njegov. Ovo je moj moto koji me stalno vodi ka uspjehu”, kaže Nada, studentkinja završne godine Pravnog fakulteta u Podgorici.
Kada ste počeli da se interesujete za poeziju i da pišete?
– Počela sam da se interesujem u srednjoj školi, na časovima književnosti, inspirisana poezijom Laze Kostića. Biću iskrena, u početku sam bila skeptična, bilo je dosta pitanja koja sam postavljala sebi – da li je to pravi put, hoću li uspjeti da odgovorim zadatku jednog umjetnika, da li ću zadovoljiti standarde poezije, da li će od mojih pjesma nešto biti… Ali, eto, baš tada su stigle prve potvrde i podrška sa raznih strana, i onda sam dobila krila, spoznala neku novu sebe. Poezija je postala moje drugo ja, nešto što moj život čini drugačijim, izvan okvira svakodnevice. Jer, uz poeziju, pjesniku ni svemir nije daleko. Tako da slobodno mogu da kažem da je moju poeziju (mislim na ljubavnu) oblikovala Kostićeva Santa Maria della Salute.
Završili ste Srednju stručnu školu Vukadin Vukadinović u Beranama, smjer ekonomski tehničar, a sada ste na završnoj godini Pravnog fakulteta u Podgorici. Zašto ste upisali pravo, a ne književnost?
– Pa, bilo je dosta dvoumljenja, ali pravo je uzelo primat jer sam oduvijek voljela pravdu i pravičnost. U našoj državi je dosta specifična situacija po pitanju implementacije zakona. Zakon obično kaže jedno, dok u praksi bude sasvim drugo. Tako je bilo sa mnom. Ljudi su zbog mog zdravstvenog stanja često sumnjali u moje mogućnosti i talente, a to stanje ne mora biti prepreka za ostvarivanje ciljeva.
U pripremi je nova knjiga. Kada očekujete da ugleda svjetlost dana?
– Ne očekujem skoro objavu, jer taj rad prati nekoliko ciklusa koji vode do finalnog, a kada djelo izađe pjesnici su ti koji sebi krče put kako ka publici, tako i ka prihvatanju djela. Odaću vam jednu tajnu: pošto sam, pored ljubavi prema književnosti, uvijek težila ka tome da se što bolje uklopim u sve književne forme, uskoro ću krenuti na radionice kreativnog pisanja kako bih svoj zanat što bolje ispekla. Dobro je da tako nešto kod nas postoji. Davno sam željela da krenem u tom smjeru usavršavanja, ali Ministarstvo kulture i medija ne nudi podršku u smislu podsticaja mladih i usavršavanja starijih, iskusnijih pisaca, pa smo prinuđeni da pohađamo obuke kroz projekte koje realizuju neke nevladine organizacije. Uglavnom, većina pisaca mora da se bori sama, bez podrške u procesu stvaranja. Ne želim nikog da kritikujem, želim da konstatujem da umjetnicima treba dati snagu i podršku da ostanu u tim vodama. Takođe, kod publike treba buditi ljubav prema umjetnosti. Mislim da nije baš najbolja situacija kada su u pitanju posjećivanja kulturnih dešavanja i slično, jer nerijetko ljudi dođu bez slobode da diskutuju o onome što gledaju, slušaju i slično. Ovo su samo neki problemi koji prate kulturu.
Koje teme najčešće obrađujete u Vašim pjesmama?
– Najčešće se odlučujem za ljubavnu tematiku, ali nijedna druga mi nije strana, niti postoji tema koju ne volim. Ipak, ne krijem da mi je ljubavna tematika najdraža, zato što u njoj vidim najveću slobodu da sve emocije “prospem” po papiru. A papir je taj koji trpi sve, dok poezija liječi sve.
Oprobali ste se i u pisanju soneta?
– Da, napisala sam sonatu o jeseni, a u narednom periodu biće još pjesama u ovoj formi. Takođe sam počela da pišem aforizme, tako da i na tom polju s nestrpljenjem očekujem mišljenje kompetentnih ljudi i reakcije čitalaca.
Kada biste morali da birate pjesnika čiji Vam stihovi najviše “leže”, ko bi to bio?
– To je Desanka Maksimović i njena poetika, jer mi se čini da je dosta slična mojoj, pogotovo pjesma Strepnja, jer daje neke jasne poruke i pouke kako se može preko čežnje doći do ljubavi. Sebe poredim sa njom zato jer, baš kao i ona, zauvijek ostajem u ljubavi sve dok pjesnička mašta ne oživi i ponudi neko naravoučenije. Jer, i iz čežnje možemo izaći ako imamo jasnu sliku kakav bismo svijet ili stvarnost željeli. Koliko god život bio težak, kroz umjetnost može postati lakši i bolji. A bar pjesniku emocija ne fali. Zato, ako vam nešto ne ide, savjetujem da se nađete u nekoj pjesmi, jer ona uvijek ima odgovore na sva pitanja.
Koliko god život bio težak, kroz umjetnost može postati lakši i bolji. A bar pjesniku emocija ne fali. Zato, ako vam nešto ne ide, savjetujem da se nađete u nekoj pjesmi, jer ona uvijek ima odgovore na sva pitanja
Činjenica je da je poezija kao forma marginalizovana u odnosu na prozu i slabo prihvaćena kod čitalačke publike. Zašto?
– Zato što poezija nema sigurno mjesto, pogotovo kada su u pitanju mladi. Mi mladi često nemamo mogućnost za promociju svog djela, jer nedostaje neko ko bi nas povezao s iskusnijim kolegama, onima koji mogu da nam pomognu, sajmovima, knjižarama, itd. To bi, po mom mišljenju, bio posao za izdavače, ali i za državu, ali to kod nas i nije praksa.
Na temelju Vaše zbirke pjesama Kofer izgubljenih riječi nastala je inkluzivna predstava Misli u tišini, projekat koji na jedinstven način spaja umjetnike sa i bez invaliditeta kroz scenski pokret, glumu, ples i muziku…
– Čast mi je što je baš moja poezija odabrana, a to je još jedna grana umjetnosti kroz koju su mi se otvorila nova vrata. Dobila sam šansu da kroz moje stihove i poruke o ljubavi, životu i slično sagledam poeziju iz nove vizure. A poruka predstave je slična mojoj životnoj viziji da smo svi jednaki, bez obzira na razlike koje su svojstvene svima nama. Moja poezija je pretočena u kompoziciju.
Za ciklus ljubavnih pjesama Kofer izgubljenih riječi prošle godine ste dobili nagradu Zlatno pero u Šapcu. Koliko Vam ta nagrada znači?
– Dobila sam dvije zlatne medalje, a na istom konkursu sam nagrađena s još jednim zlatom na temu rijeka i mostova. To mi je ujedno i najdraža nagrada na koju sam beskrajno ponosna.
Dobijali ste još nagrada na brojnim takmičenjima. Postoji li neka koja Vam znači više od ostalih i zašto?
– Da, Zlatno pero, jer je potvrdila kvalitet mojih radova po ko zna koji put, a u pitanju je međunarodna nagrada.
Učesnica ste i brojnih književnih manifestacija i zastupljeni ste u zbornicima i publikacijama. Da li biste izdvojili neku manifestaciju ili objavu koja Vam je najdraža?
– Izdvojila bih manifestaciju Plavski književni susreti, jer je međunarodnog karaktera, a po organizaciji se umnogome razlikuje od drugih.
S obzirom na to da ste osoba sa invaliditetom, da li ste imali podršku okoline?
– Okolina, nažalost, stvara najviše prepreka. Sve drugo je lakše savladati nego pogled društva na nas kao osobe. E, upravo to me okrenulo ka pravnom fakultetu, jer sam jedino tu jednaka sa svima. Pokazalo se, nažalost, da je zakon često zanemaren. Ali, vjerujem da će jednoga dana biti bolje, jer problema je mnogo. Meni je mnogo pomogla poezija i u tom pogledu, jer na papir sam stavljala sve ono o čemu u stvarnosti nemam priliku da progovorim. Tako da i s tog polja možemo zaključiti koliko glas poezije može biti jak, da mijenja svijet i stavove društva.
GRACIJA 234/maj 2025.
