Nada Vojinović: Budimo različiti jer nas to čini jedinstvenim

Kampanja Normalizujmo normalno tijelo ima za cilj da svakog od nas podstakne da prihvati svoj prirodni izgled tijela i istakne ideju da smo svi prelijepi

Razgovarala Marina Strugar
Foto Nada Vojinović

Fotografkinja Nada Vojinović pokrenula je neobičan i veoma važan projekat Normalizujmo normalno tijelo, osmišljen radi predstavljanja “normalnih tijela”. Bez cenzure, fotošopa, laži. Slobodno tijelo – onakvo kakvo jeste. Tijelo koje želi biti svoje a ne tuđe, navodi se u najavi projekta. Kampanja ima za cilj da podstakne svakoga da prihvati svoj prirodni izgled tijela, linije, obline, šare i ožiljke, i da istakne ideju da smo svi prelijepi.

Kako ste došli na ideju da pokrenete ovaj projekat i šta se zapravo podrazumijeva pod normalno?
– Krenula sam prvenstveno od sebe i želje da sebe napokon prihvatim ovakvu kakva sam, kako bi i moja ćerka to uradila isto. Moja borba sa samopouzdanjem datira još od malih nogu. Kao neko ko je imao višak kilograma, klempave uši i niži rast često sam bila tema zadirkivanja u školi i raznih šaljivih komentara okoline. Tada sam smatrala da moje tijelo nije normalno, da posjeduje nesavršenosti koje po nekim standardima nisu dozvoljene – često odbijajući da se pogledam u ogledalu, jer taj odraz nije isti kao savršena tijela koja se idealizuju. Ovu ideju već dugo nosim u sebi, ali lično do sada nijesam bila spremna da je podijelim. Inspirisana heštegom #normalizenormalbodies koji se pojavio prije godinu, napokon sam odlučila da izađem iz ormara i pokažem sebi, svojoj ćerki i ostalim ljudima kojima je to potrebno, prave vrijednosti istinske prirodne ljepote. Jer normalno je sve što je prirodno. I normalan je svaki oblik tijela: malo, veliko, krupno, sitno, sa svim linijama, ožiljcima i “manama”.
Robovanje stvorenom idealu ljepote postalo je veliki problem i mnoge čini nesretnim. Da li se susrećete s tim u radu? I koliko zapravo poznate ličnosti, modna industrija, blogerska scena utiču na tu sliku? Smatrate li da je cio život počeo da se provlači kroz filtere, a ne samo tijelo?
– Društvene mreže su danas glavni portal za prezentovanje svega, pa tako i ličnog života, što je sjajno, ali se u jednom trenutku desio jaz između realnog i Instagram života. Na Instagramu je sve idealno, bogato, savršeno i bez greške dok je u realnom životu rijetko kad isto. Tako da sada imamo momenat življenja dva života, gdje virtuelni život zasjenjuje realan. Savršen oblik tijela je nešto što danas morate imati na fotografiji, pa ćete koristiti neke specifične poze ili fotošop. Zaboravljajući da ta trenutna uljepšana realnost ne stvara dugoročnu sreću, jer je upravo to zamagljen prizor. Nije mi namjera da prozivam. Svi smo to radili, i radimo i dalje, zbog usiljenog vjerovanja da je prirodno “nenormalno” i da moramo ličiti jedni na druge. Uporno zapostavljajući činjenicu da fizički izgled nije relevantan koliko naš unutrašnji mir, sreća i samopoštovanje. Oduvijek sam željela da promovišem prirodna tijela umjetničkim stvaralaštvom, i to sam radila dok klijenti nisu zahtijevali drugačije. Smatram da je upravo sve krenulo od modne industrije, poznatih ličnosti i ostalih uticajnih ljudi, s obzirom na to da oni najviše idealizuju jedan oblik tijela i favorizuju fotošop. Sada će mnoge kolege pomisliti da hejtujem fotošop, ali baš naprotiv. Uvijek će biti onih koji će željeti tako da izgledaju i to je ok. Samo nije ok kada prikazujemo samo jedan oblik tijela, a majka priroda nalaže varijacije tjelesnih oblina. I nikako nije ok kada omalovažavamo ili osuđujemo one koji se ne uklapaju u taj izmišljeni kalup. Budimo različiti jer nas to čini jedinstvenim.

ANĐELA je biološkinja. Najteže joj je bilo u srednjoj školi gdje je najviše komentara slušala na konto svoje kilaže i visine. Izdvaja komentar “Kolika si ti đevojka za svoje godine.” Shvatila je da su komentari drugih nebitni i smiješni onda kada je od jedne osobe dobila savjet da smrša, pa kada je smršala od iste osobe je dobila komentar da bi trebalo da se ugoji. Kaže da gubimo vrijeme na udovoljavanje drugima, jer nisu oni ti koji nose naše tijelo i ne brinu o istom. Prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti i mijenjajmo one koje možemo samo u skladu s unutrašnjim glasom koji nam govori šta našem tijelu treba.

Kao fotograf i umjetnik kako doživljavate ljudsko tijelo i koliko je ono inspirativno?
– Kroz moj portfolio se najčešće provlače ženska tijela jer ih smatram najinspirativnijim. Oduvijek me fascinirala cijela anatomija ljudskog tijela – sve te varijacije i karakteristike koje su prirodne i koliko nas čine drugačijim i unikatnim, iako smo svi isti, ljudi.
Kakva iskustva nosite iz rada na projektu, kakvi su ljudi s kojima ste radili, kakva iskustva su Vam prenosili, stavove? Šta Vas je oduševilo, a šta rastužilo?
– Oduševljena sam brojem učesnika koji su se sami prijavili za ovaj projekat. Na početku nisam vjerovala da će toliko odjeknuti i srećna sam što su nadmašena moja očekivanja. Svaki učesnik je divan, opušten. Svi su imali jaku želju da progovore o ovoj temi. Svima nama je uvijek nedostajao jedan mali podstrek i sad ga napokon imamo. Najviše su me rastužili mlađi učesnici koji u periodu razvoja prolaze kroz osude i zadirkivanja na račun svog izgleda te sam se prisjetila svoje borbe u mlađim godinama. Na setu je bila i osmogodišnja djevojčica koja već sada sluša komentare u vezi njenog “stomačića”, zbog čega je počela da se zapitkuje. Trebalo bi da prestanemo da opterećujemo djecu takvim razmišljanjima. Posebno kada bi najviše trebalo da se igraju i uživaju u bezbrižnim godinama jer će im to mnogo nedostajati kad odrastu. Moramo postati svjesni težine riječi koje im upućujemo, pa čak i u šali, jer možda će ta šala donijeti razne probleme prilikom odrastanja. Najsrećnija sam bila kada im vidim iskru u očima. Radost i svjesnost prirodne ljepote kada pogledaju svoje fotografije i iz studija izađu sa širokim osmijehom.
Koliko ste kroz sam proces ispitivali i sami sebe i svoje stavove i umjetnički pristup?
– Slušajući druge preispitivala sam sebe i svoja mišljenja, ali ne u negativnom smislu već pozitivnom. Koliko sam ja njima pomogla da vide sebe zaista onakve kakvi jesu – prelijepi sa svim svojim jedinstvenim karakteristikama, toliko su oni meni pomogli da ojačam svoje samopouzdanje i vjeru u važnost ove teme i želje da umjetnost pokažem ne samo kao umjetnost već i kao zdravu promjenu u zajednici. Mogu ponosno da kažem da smo kreirali jednu komunu koja se uzajamno podržava i nadam se da će se proširiti.

“Krenula sam prvenstveno od sebe i želje da sebe napokon prihvatim ovakvu kakva sam, kako bi i moja ćerka to uradila isto. Moja borba sa samopouzdanjem datira još od malih nogu”

Divno je što ste iskoristili svoju profesiju, što kroz umjetnost želite da utičete na svijest društva, njegove vrijednosti, da počnemo da uživamo u sebi, svome tijelu, slobodi… Koliko Vam je to lično bila satisfakcija?
– Oduvijek sam se borila za umjetnost i njenu važnost u jednoj razvijenoj društvenoj zajednici. Precizno govoreći o fotografiji i umjetničkoj fotografiji za koju smatram da bi trebalo da se vrednuje gotovo isto kao i likovna umjetnost, što za sada nije slučaj. Smatram da se u Crnoj Gori malo radi na tome, ali to je već druga tema.

Nadina ćerka Nora učestvovala je u kampanji

Volite da fotografišete život, lijepe momente, ljude, prizore, životinje, ćerkicu…
– Volim da posmatram život kroz objektiv, uvijek razmišljam o kadriranju, bojama i estetici, gotovo u svakodnevici. Često u svom društvu budem ona koja će na zajedničkom gledanju filma uvijek prokomentarisati filmsku fotografiju, odlično kadriranje i fantastične kolorite ili jednostavno zabilježiti naše zajedničke momente.
Ipak, ono po čemu ste prepoznatljivi su autoportreti, šta Vam je najveći umjetnički izazov u njihovoj izradi?
– Definitivno prenijeti svoju priču kroz fotografiju. Uvijek je lakše raditi sa drugima, preferiram prilikom fotografisanja upoznati onog koji stoji ispred objektiva, kako bih prenijela njihovu priču. Ali, kada to treba sama sa sobom da uradim i dopustim sebi da izađem iz okvira, uvijek teže ide. Već dvije godine planiram autobiografsku izložbu s autoportretima i uvijek nešto “iskrsne“. Možda ću nakon ove kampanje napokon skupiti hrabrosti.
Planirate uskoro izložbu na kojoj ćete predstaviti kampanju i dokumentarni film o njoj.
– Završili smo glavni segment kampanje, fotografisanje učesnika. Fotografije sam već selektovala i poslala na štampu. Očekujem da ćemo uskoro organizovati premijerno otvaranje izložbe na Trgu Republike, a potom i da prošetamo drugim crnogorskim gradovima. U međuvremenu ćemo raditi na montaži filma, a kako je taj proces dugoročan premijeru filma ćemo blagovremeno najaviti. Javila nam se još jedna želja, a to je da povežemo Balkan s ovim projektom. Voljela bih da otputujemo do Srbije, Hrvatske i Bosne i na taj način fotografišemo balkansku prirodnu ljepotu i predstavimo njihove priče. Ali, potrebno je prvo pronaći finansijsku podršku.

ANJA je tokom odrastanja smatrala da ima sve moguće nesavršenosti, veliki nos, klempave uši i višak kilograma. Sada, kada gleda fotografije iz mlađih dana, shvata da je imala krivu sliku o sebi. Sama sebi je bila najveći kritičar. Sve veći broj pratilaca na Instagramu doveo je do većeg broja negativnih komentara. U početku joj je bilo nepojmljivo da tako nešto čita o sebi. Čudila se kako i zašto neko poželi da omalovažava drugu osobu bilo kakvim komentarima. Sada je naučila da ignoriše takve komentare, zna da su irelevantni, i često ih blokira. Ima podužu block listu i kaže da joj je to najlakši odbrambeni mehanizam. Poručuje nam da prestanemo biti toliki samokritičari. Komentari i zadirkivanja od strane drugih su sitnice i nisu ključ našeg bivstvovanja. Naše tijelo je samo naše i jedino je bitno kako ga mi želimo kreirati i održavati.

JOVANA za svoje tijelo kaže da nije nesavršeno, već da ima nestandardne karakteristike. Smatra da su zbog njenog vidnog samopouzdanja generalno pozitivni komentari koje dobija na konto svog izgleda. Bilo je trenutaka kada su ljudi mislili da Jovana laže kada kaže da obožava svoje tijelo i da je mnogo srećna jer se ne opterećuje izgledom. “Još samo to da makneš i bila bi savršena”, izdvaja kao omiljeni komentar, upravo jer ne želi ništa da mijenja. Jovana potvrđuje: ukoliko mi sebe vidimo u najljepšem prizoru i drugi će to raditi. Oni koji idu kontra tome ne zaslužuju našu pažnju.
IVAN se bavi grafičkim dizajnom, fotografijom i plesom. Cijelog života se bori sa svojim nesavršenostima: uši, zubi, nos, koža puna akni. U mlađim godinama mu je bilo veoma čudno zašto ga neko zadirkuje zbog ušiju ili bilo kojeg dijela tijela, s obzirom da je takav rođen. Najveći problem mu je bila mršavost za koju kaže da je drugima to označavalo “manje muškog” za razliku od vršnjaka i drugih dječaka. Tokom odrastanja je naučio da ukoliko mu se nešto ne sviđa na sebi a to može da promijeni, da će to uraditi samo zbog sebe, a ne drugih. Ovim projektom najviše želi pokazati prave vrijednosti svojim sestričnama, koje su vrlo nesigurne zbog svog izgleda. Gledajmo sebe kao drugu osobu i brinimo o sebi kako bi i o drugima brinuli.

ALEKSANDRA je mama sedmogodišnje Lane. Vrlo je slobodnog duha i širokog razmišljanja. Kaže da je normalno sve što mi želimo – biti, raditi i kakogod izgledati, dok nikog svojim postupcima ne ugrožavamo. Želi svojoj ćerki pružiti mogućnost zdravog razmišljanja i što manje psihičkog opterećenja tokom odrastanja. Smatra da većina roditelja postupcima i nepromišljenim riječima nameću djeci negativna razmišljanja i time ih dodatno opterećuju površnim stvarima, zbog čega se samo širi krug nesigurnosti i omalovažavanja drugih. Nakon porođaja je dobila “stomačić”, strije i celulit, ali je oduvijek bila okružena divnim ljudima koji je nisu omalovažavali i smatra da je to ključ zdravog života. Okružiti se ljudima koji te vide onakvu kakva jesi – savršenu sa svim svojim vrlinama, a ne manama.

Gracija 182, septembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...