Najbolje godine

Više ne dijelim sve sa svijetom, jer znam da druge savršeno boli briga, i za moje dogodovštine, i za moje rane…

spot_img

Piše: Tatjana Kuljača

Kako mi se primakne rođendan, tako se, po kosmičkom zakonu privlačenja, zaroje misli o prolaznosti vremena i gdje se u svemu tome nalazim ja. Dani dugi otegnuti, pretrpani, kotrljaju se prašnjavom kaldrmom, sa tovarom koji već odavno žulja leđa. A život, poput najbržeg japanskog voza jurca u svoj svojoj blistavosti, te usput zakači ogrebotine, dublje i pliće, koje više ne mogu tako brzo i lagano da zacijele. Ožiljci na čovjeku s godinama sporije zacjeljuju.
Ko mi je pojeo tridesete? Često se pitam. Protrčala sam kroz njih u žurbi da što prije završim što više svega. Najurcala sam se čestito, ni ne zastavši da priupitam sebe u ogledalu: “Hej, legendo, kako si mi?”
Valjda sam godištem upadala u algoritam tekstova koji govore o najboljim godinama života, koje su mi nekada izgledale daleko kao, naprimjer, američki kontinent. I dok sam se okrenula, djeca su frknula, ćerki su stopala porasla toliko da je pozajmila moje patike, a sin više nije zainteresovan za šetnju sa nama. Zabavniji su mu drugari. Odjednom, imala sam sasvim dovoljno vremena da stanem ispred ogledala i pogledam u legendu prekoputa i pitam je kako ide život.
Da se ne lažemo, do unazad godinu-dvije bila sam opterećena izgledom, u vječitom pokušaju da vratim post-porođajnu težinu sa +7 kg viška, jer sam u međuvremenu nabacila još koji kilogram. Voljela sam da se fotografišem. Dijelila sam sitnice iz života na društvenim mrežama, kako simpatične trenutke koji su umjeli da nasmiju mnoge, tako i izraze bunta na društvene pojave koje su ostavile zadebljanja na duši od dugugodišnjeg trenja po živcima.
U međuvremenu i međuprostoru između čarobnih 40 i dvije godine kasnije, izgubila sam potrebu da se ukalupim u proporcije društva i postalo mi je savršeno svejedno hoću li biti zategnuta, koliko ću još biti bez bora i sijedih. Više ne dijelim sve sa svijetom, jer znam da druge savršeno boli briga, kako za moje dogodovštine, tako i za moje rane. I to je sasvim u redu. Odnosno, možda nije ni u redu, ali sam tu evoluciju ljudske svijesti prihvatila.
U današnje vrijeme, kada je gotovo svaki pojedinac okrenut sticanju što veće pažnje, sve manje imamo vremena za priče drugih. Reagujemo na ono što nas trigeriše, uzdrma, zapalimo se, otrujemo tako da prosuti otrov dijelimo dalje. Imamo mišljenje o svemu svakome i ne libimo se da ga zabilježimo, pri čemu apsolutno sebi dajemo na važnosti, bez obzira na poznavanje teme o kojoj polemišemo. Tanka je linija između surove istine, otvorenosti i direktnosti prema ljudima, sa jedne strane, i nevaspitanja sa druge.
Srećom, ograničila sam sopstvenu izloženost drugima, kao i vidljivost pojedinaca koji mi ne prijaju. Na listi od top 10 stvari ovo je, pored čaše tople vode nakon buđenja, najbolja stvar koju sam za sebe uradila.

I, dok sam se okrenula, djeca su frknula, ćerki su stopala porasla toliko da je pozajmila moje patike, a sin više nije zainteresovan za šetnju sa nama

Sa 42 godine ne želim nikome da objašnjavam ništa. Ne želim da dijelim trenutke iz sopstvenog života koji nekom dokonom mogu da budu poligon za liječenje ličnih frustracija. Fotografišem se rijetko, objavljujem svoje fotografije sve rjeđe, uprkos činjenici da se objave praćene fotografijom autora više čitaju. Nije li to smiješno? Koja je poenta pisanja ako nekoga moram privući fotografijom, za koju sam morala napraviti selfi koji mrzim da pravim, jer se osjećam kao idiot dok to radim? Sa 42 više nemam potrebu da privolim nekoga da čita moje objave, knjige ili bilo šta u vezi sa mnom.
I znate šta? Uprkos algoritmu, koji nepogrešivo zna kada je najbolje vrijeme za objave, uprkos pratećim fotografijama na kojima sam sve manje ja, a sve više mjesta koja su me istinski pokrenula, ljudi me čitaju sve više. Ima i onih koji će pročitati sve što napišem, ne obraćajući pažnju na vizuelni momenat.
Još uvijek maštam o tome da mogu da priuštim sebi par povezanih dana u kojima ću potpuno ugasiti telefon i biti nedostupna svemu i svima. Mada, odsustvo potrebe za virenjem u novosti našeg malog-velikog globalnog online seoceta smatram još jednom dobrom stvari koju sam za sebe uradila. Odmah nakon čaše tople vode koju popijem pred buđenje i čestog odsustvovanja sa socijalnih mreža. Ne, sitne bore, koje sam prošle godine pozdravila na legendinom čelu u ogledalu, se zbog toga nisu ispeglale. Ali mi, zato, dobar dio vremena prolazi u miru i dobrom raspoloženju. Valjda je to odlika najboljih godina jedne žene.

Gracija 204

Možda vas zanima

spot_img

NEDAVNO OBJAVLJENO