Istaknuti ljekar, neuropsihijatar, psihoterapeut, književnik i akademik Vladeta Jerotić (2. avgust 1924 – 4. septembar 2018), u rodnom Beogradu je završio osnovnu školu i gimnaziju te školovanje nastavio na Medicinskom fakultetu. Stekao je diplomu neuropsihijatra 1957. godine, a potom nastavio da se obrazuje u Švajcarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, gdje je specijalizovao i psihoterapiju. Napisao je 32 knjige, dobitnik je značajnih nagrada, a biće upamćen po mnogobrojnim mislima koje su mnogim generacijama usađene kao dragocjene životne pouke. Donosimo vam neke od njih.
– Dobro je rečeno da je probni kamen za svaki pravi posao ili izgovorene riječi pitanje: da li su nadahnuti ljubavlju? Kada bi čovjek samo jednom mogao da uvidi kako je uzaludan najveći dio njegovog rada kada ga ne pokreće ljubav, bio bi mnogo manje sujetan i neplodan u svojim aktivnostima.
– Ko se od vas nije uvjerio da kada duže vremena pati od straha, obavezno počne da sumnja (u sebe i druge ljude), ili kada smo sebični zar ne postajemo i gnjevni! A može li ljudska savjest da podnese strah, sebičnost, sumnju i gnjev, a da ne postane žalosna?
– Oblici ljubavi (tri najčešće): ljubav prema roditeljima, ljubav prema djeci, ljubav prema partneru. Naravno, postoji ljubav prema Bogu. Ljubav prema otadžbini, profesiji… Ljubav treba njegovati. Imamo duhovnu ljubav, intelektualnu, emotivnu i fizičku. Neću da rangiram, svaka od tih ljubavi je bitna. Četiri komponente nikad nisu zadovoljene jer idealnog braka nema. Neka budu dvije, i kod jednog i kod drugog… Ne znam koje… Svaka je značajna. Naravno, najteže je uskladiti emotivni život. Intelektualni, najlakše. Čim primijetite da u braku jedna od ovih komponenti slabi, odmah njegujte neke druge (sve četiri treba). Ne zapuštati fizičku ljubav, naročito u srednjim godinama.
– Ne znam da li je ijedan čovek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili, na drugi način, koliko smo i sa kakvom snagom u djetinjstvu bili voljeni, toliko i mi volimo druge.
– Radoznalost i ljubopitljivost nisu iste stvari. Nemojte svoju djecu pretvarati u ljubopitljivu djecu. Dijete se rađa vrlo složeno. Da ne plašim mlade, ali fetus sve pamti. Jako je važno da majka dijete nosi radosno. Pazite, nije isto radosno i veselo. Treba da nosi, koliko god može, sa radošću. Naravno, i otac je jako važan. Treba oboje podjednako da žele dijete. I nije bitno samo kako se majka u trudnoći hrani, vrlo je važno i kako se osjeća jer ona svoja osjećanja prenosi fetusu. Znate kako, kad je majka ljuta dijete se sklanja na kraj posteljice, a kad je srećna dijete se penje prema srcu.
– Ako je dijete nemirno, pusti ga, često je to inteligentno i bistro biće. A roditelji, u neznanju, za mirno i poslušno dijete kažu “moje dobro dijete”, a ono je ustvari uplašeno, nesigurno.
– Ono što će odlučiti da se dijete pogrešno razvija jeste nedostatak topline, sigurnosti i autoriteta kod samih roditelja. Jer ako je dijete zaista na početku bespomoćno, od koga ono može da dobije onaj prvi neophodan impuls ka sigurnosti i zbrinutosti nego od roditelja. Ono nema nikakav drugi kriterijum za sopstvenu vrijednost nego priznanje koje dobija od svoje najbliže okoline.
– U Evropi danas muškarac zajedno sa ženom učestvuje aktivno u čuvanju djece od njihovog rođenja i podjele su skoro marginalizovane. Svako kažnjavanje i nagrađivanje djece je ucjena. Prvo pravilo antipedagogije je – dijete poštuj i uči od njega, naravno volite svoju djecu.
– Djeca ne učvršćuju brak. Tamo gde je dobar brak, može postati još bolji sa djecom. Tamo gdje nije dobar, postaje još gori. Stabilni brakovi su stabilni bez obzira na to koliko djece ima. Znači, dijete je upravo onakvo kakav je brak.
– Ako ste usamljeni, to je zbog toga što ste sami sebe izolovali, ako ste dovoljno skromni nećete nikada ostati usamljeni. Pokušajte da siđete i naučite skromnost i nećete nikada više biti sami.
