Mjesec oktobar je od 1985. godine širom svijeta u znaku borbe protiv karcinoma dojke. Karcinom dojke je najčešća maligna bolest žena, od koje u svijetu godišnje oboli 1,3 miliona žena, umre više od 450.000, dok u Crnoj Gori godišnje oboli više od 300, a umre više od 80 žena. Kako pokazuju istraživanja, u manje od 5% slučajeva bolest se javlja kod žena mlađih od 35 godina, a u 25% kod žena mlađih od 50 godina.
“Dođe i ovaj oktobar, mjesec borbe protiv karcionoma dojke. Bolest nije sramota, ali je najveći tabu u našem okruženju. Ja sam operisana od karcionoma dojke 27. septembra 2011. godine. Ništa nije slučajno, niti se dešava preko noći. Problemi i simptomi koje sam uočavala počeli su dvije godine ranije. Konstantan bol u lijevom ramenu, tačnije jedna tačka na ramenu, bol koji je bio podmukao, nesnosan; u toku noći, ako mi je ruka ostala u položaju na gore, sa mukom sam je spuštala. Tako počinje moj hod po mukama. Od vrata do vrata, od ljekara do ljekara. Uvijek isti odgovor – Nije vam ništa. Tražila sam uput da mi snime rame, odgovor je ostajao isti. S obzirom da volim sport i rekreaciju, volim bilje, nekako sam se nesvjesno još više okrenula tome. Reiši, miso, umeboši šljive, morske alge, šitake pečurke, čaga, kordiceps gljive, đumbir, pelin. Petog avgusta 2011. sam napipala čvor na samoj površini dojke, veličine 2 cm. Otišla sam kod dr Mandića na ultrazvuk, on mi saopštava da imam tumor, da ne brinem i da savremena medicina danas liječi ovu bolest. Prihvatila sam smireno njegove riječi. Pomjerila sam se u stranu, kao da me ne dotiče, kao da se ne radi o meni”, počinje Suzana Jovićević (52) svoju priču.
Za sedam narednih dana je trebalo da uradi kompletne nalaze i da se javi na Onkologiju u KBC-u. “Kada shvatite koliko je dragocjen svaki dan od tih sedam traženih, hiljadu misli prođe kroz glavu, prođe svaki dan života do tog momenta. Život je samo jedan, a moj je tada bio bitan i hitan. Opredijelila sam se za zvaničnu medicinu. Upućena sam sa svim nalazima od strane konzilijuma onkologa na magnetnu rezonancu dojke u Novi Sad, jer tada kod nas tog aparata nije bilo. S obzirom da mi je urađena biopsija učaurenog tumora, meni je bilo tek tada muka i počinje trnjenje u ruci. Žurili smo da stignemo u Novi Sad. Tokom puta postalo mi je loše, suprug se tada okreće prema Beogradu i profesor dr Inić mi spašava život. Operacija je trajala punih šest sati. Sjećam se da je bio dan lijep i sunčan kada sam ušla u salu, a bila je noć kada su me budili iz anestezije. Pomislila sam da sam u hodniku tame i hladnoće, dok nisam osjetila tople ruke mog supruga koji je bio uz mene, taj dan i svaki prethodni za 25 godina. Pomislila sam na moje sinove i srećna što je moja pošast završila tamo gdje joj je mjesto, u kanti za smeće”, priča Suzana.
Znala sam da ću preživjeti
“Od samog starta podrška mi je bila drugarica iz srednje škole Željka, koja je samo tri mjeseca prije mene operisana, i davala mi smjernice kako i šta me čeka. Slušala sam je, dijelili smo te paklene dane, kao i nekada one ljepše školske, pune smijeha i sreće. S obzirom da sam postala baka dva unuka, Filipa i Luke, oni su bili najveći eliksir za moju bolest. Sinovi, snaha Maja, moja ljubav, roditelji koji su mi dali zdravlje, jer do momenta moje bolesti nikada nije bilo priče o bolestima. Svima je bio šok, prvo meni. Sa pitanjima: zašto meni, ja nisam bolesna. Moja porodica je bila tihi pratilac cijele ove priče koja je ostala svima duboko urezana u duši”, priznaje Suzana.
“Znala sam da ću preživjeti i vratiti se kući, nastaviti liječenje koje se sastojalo od četiri ciklusa crvene hemioterapije i 30-dnevnog zračenja. Prvi odlazak na hemioterapiju, ulazak u prostorije, dočekala me je medicinska sestra i poželjela mi sreću. Rekla mi je da otprilike 50 % pacijenata preživi. Teško mi je pala ta prva hemioterapija, valjda dok se čovjek navikne, snađe i počne da se bori sa samim sobom. A to je, vjerujte, najteža borba. Prošla sam hemioterapiju, ostala sam svoja, i onako kako sam ja zamislila. Kosa mi nije opala. Rekla sam: Ne dam! Nekako sam se grčevito hvatala za nju i prošla sa njom, i to je najinteresantniji dio priče. Zatim slijedi zračenje. Svaki dan, zatvoreni u prostoriji, i dok sam ležala premotavala sam film i slike iz svog života. Imala sam svoj broj i sliku na Onkologiji. Kada je sve završeno, lijepo sam taj broj ostavila tamo, izašla kao dobar đak koji je diplomirao desetkom”, otkriva Suzana.
“Nimalo nije bilo lako jer bolest ne bira, uvijek mislite mene neće. Sve ovo što sam prošla prihvatila sam kao izazov da se uhvatim u koštac i borim se. Izborila sam se svojom čeličnom voljom i disciplinom protiv ove pošasti modernog doba. Pacijenti dođu kao brojevi, a umjesto da ih je sve manje, svake godine ih je, nažalost, sve više. Život kao princip vam obnavlja zdravlje, vitalnost, sklad i spokojstvo ukoliko sa njim sarađujete usklađujući svoje misli sa prirodom.”
Vrijeme nije lijek za sve
“I taman kad misliš da je nesreća stala, dođe druga opet na naša vrata. Dođe kobni 30. jun 2013. godine i u jedan tren ostadasmo bez starijeg sina Duška, u saobraćajnoj nesreći na Brajićima. Bolest tada ne predstavlja baš ništa. Kako preživjeti i kako živjeti sa bolom zbog gubitka djeteta, iako je on bio i otac i muž. Kako gledati njegove sinove sa bolom u duši, tužnim okicama i stalnim pitanjima o tati. Vrijeme nikako nije lijek za sve”, priča Suzana. “Naučila sam da slušam i ćutim, osluškujem i isto tako da vičem, plačem i, najvažnije, da volim, da se za porodicu borim. Budem živa. Ovo je najteža lekcija, naučiti živjeti sa bolom i noćima koje su duže od života, čekati svitanje. Preživjela sam pakao bolesti, pa gubitak sina i u svom tom vihoru života ponosna sam na moju porodicu, njihovu ljubav i podršku. Prvog oktobra smo oženili mlađeg sina, i želim mu svu sreću i da ga služi zdravlje u životu, da uživamo i u njegovoj djeci i radosti novog života svi zajedno kao porodica.
Ne žalim se na život, pomislim na svog prvog sina koji je otišao prerano, ugrabio je prije mene, pa zbog njega i pune kuće koje su mi ostali zdravo stavim osmijeh na lice, živa sam i još sam tu. Svim ženama koje su se našle u ovakvoj životnoj priči, vezano za karcinom dojke, želim da budu jake, vjeruju u sebe i da se bore, i prežive. Bolest ne bira, ona sama dođe i prođe i uz malo sreće ostaneš živ”, kaže Suzana, i dodaje da je dobro što se vode kampanje putem sredstava javnog informisanja. Žene na taj način shvate ozbiljnost ove bolesti, tihog ubice mnogih žena koje ne pođu ljekaru na vrijeme, koje olako shvate promjene u organizmu, a koje ukazuju da nešto nije u redu i da bol nije normalno stanje već signal za uzbunu.
“Konkretno u mojoj priči, te posjete ljekaru su trajale dvije godine, i puka sreća i moja upornost su me ostavile u životu. Ima dosta propusta. Nemamo centar za žene gdje bi mogle da se okupljamo, sale za vježbe koje su neophodne za oporavak i funkciju ruku, timove fizijatara za onkološke pacijente, aparature za limfne drenaže dostupne po domovima zdravlja i punktovima. Nema saradnje se nutricionistima, s obzirom da dolazi do prekida menzesa, ataka na organizam, rada hormona. Nijedna ne zna šta da jede, pije.
I gdje su ostali mjeseci u godini? Ne samo oktobar. Žene su prepuštene same sebi. Potrebna je pomoć psihologa i psihijatara. Dešava se da muževi ostavljaju žene jer ne mogu da se nose sa bolešću, mukama, opadanjem kose… Ostajemo kao obilježene, i da nam je rok trajanja pet godina od operacije. Porazno. Eto, to je u moje i ime puno žena koje poznajem. Pričamo međusobno, donekle prenosim i njihova razmišljanja i strahove kome se obratiti, jer poslije terapija koje u prosjeku traju sedam mjeseci sve se mijenja i treba ići dalje. A kako, to je tek muka za mnoge. Trudim da pomognem svim ženama mojim savjetima, uvijek sam tu za njih, jer ko nije osjetio ne zna.”
GRACIJA 116/oktobar 2017.
Piše Marina Strugar
