Piše Kaja Milačić
Miris pržene kafe je jedino čemu sam se iskreno radovala devedesetih. Nagurana u ugao jadnog, od drveta sklepanog kioska, ružna i kabasta sprava u kojoj su zrna kafe iz buđavo zelene postajala veličanstveno smeđa, mirisna i topla bila je jedini hram koji sam svako jutro posjećivala. A kafu nisam pila. Nakon nekoliko godina provedenih u hladnoj i uređenoj tuđini, toplina te arome me je tješila i umirivala, jer Beograd iz kojeg sam otišla nije bio onaj u koji sam se vratila. Kao da sam usput neđe prešla granicu između dimenzija i našla se u pogrešnoj. U kojoj važe neka drugačija pravila. Ljubaznost i empatija su slabost, bahatost se prećutkuje i podrazumjeva, a tuđe su nesreće razlog za slavlje. Nije bilo potrebno pratiti medije, dovoljno je bilo pogledati u sopstveni komšiluk. Do juče tihi momci, oni kojima sam u školi pisala sastave i šaputala na času, pretvorili su se u mangupe u golfovima sa svježe zamaskiranim rupama od metaka. Ponekad bi otvarali gepeke na komšijskim parkinzima i rasprodavali ratni plijen. Kuhinjske vage, zidne satove, olupane šoljice, video-rikordere i VHS kasete Diznijevih klasika. Gadili su mi se jednako kao i njihove djevojke koje su se razlikovale samo po bojama prekratkih perjanih jakni i helanki. O količini zlata kojim su bile okićene je nepristojno govoriti. Ludilo u koje smo bili uvučeni činilo je da mi koji smo sačuvali sopstveno zrno duše, tražimo, razmjenjujemo i skupljamo tuđa. Vjerovali smo da ćemo jednoga dana moći da se ne pretvaramo kako smo cijeli, potpuni i netaknuti. A nikada nas niko više sastaviti neće.
Bulevar revolucije, tezge, bljuzge. Četiri popodne je tačan sat kada sam tog 20. novembra ugazila do koljena u lokvu otopljenog glibavog snijega. U Manhajmu koji je činilo se, ne stotinama kilometara, već stoljećiima daleko, Piter Gabrijel se spremao za koncert i da sam išta mozga imala, u tom trenutku bih bila tamo, suvih čizama i čekala da zavrištim od sreće iz sveg mozga kada izađe na scenu. Pored tezge na kojoj sam našla ručno sklepanu kvarcnu grijalicu, koja će jedva nadoknaditi ono što su nam toplane uskraćivale, čujem šapat: “Oliver, Oliver, nova kaseta”. Već oguglala na susrete sa šaputavim dilerima deviza, zahvalim se i ne okrenuvši se. Šapat je uporan i prelazi u teatralan. “Ali, O-li-ver, ženo.” Tutnem mu u ruku par maraka, dok mi on u džep kaputa ubacuje kasetu. Do kuće od straha nisam ni opipala džep. Činilo mi se da svako koga pogledam zna da tamo ušuškano imam nešto što će me uvaliti u grdnu nevolju. Jer muzika koja se orila iz nesretnih golfova budila je neke drugačije emocije…
Mama i ja smo isprobale grijalicu i srećne što ništa ne uždismo, skuvasmo kafu i čaj. Rekoh joj da donese nešto iz kaputa i nakon što sam čula jecajuće “Joooj” iz hodnika, stvori se u trpezariji lica oblivenog suzama. “Šta ako nas ovi čuju.” Vrata do nas živjela je porodica nalik na mini bande iz jeftinih akcionih filmova. Otimali su svima i svugdje nemilice, oglašavali se povremenim rafalima kroz prozor, otuđivali šta im se prohtije bez pardona. Moja ih se dobra majka posebno plašila. Brat je u nekoliko navrata dobio fine batine, jer ih je uznemiravao vježbajući bubnjeve. Elektronske, sa slušalicama! Ispričala mi je kako su komšiji na parkingu razbili muziku, a onda i prašnjavog stojadina. Mijenjao je gume, a sa neke prastare kasete se čulo kako Nadalina muti jaja! Valjda je Oliver neđe nešto izjavio. Ne znam. Držala je u rukama onaj crno-bijeli omot, kao kakvo maleno štene. “Vidi, ovo je krzno dalmatinca! Hajde, donesi kasetofon, tiho ćemo.”
I godinama kasnije kad god bih pjevala Brod u boci činilo mi se da nestajem sa scene. Selila sam u trpezariju sa prugastim tapetama i lozicom koja je bujala sa hladne cijevi centralnog grijanja. Mirisala je na dom, na najukusnije obroke spremljene iz ničega, na dim cigareta sa znakom pitanja i suze. Od mamine smrti nisam ušla tamo. Dvadeset i nešto godina. A Oliver se ponovo javio. Ne mogu ti reći je samo jedna od pjesama koje je snimio dok je još imao snage. I mogu da se zakunem da sam na prve tonove gotovo osjetila miris svježe pržene kafe. Kažu da očekujemo čitav album uskoro. Rado bih ga otplakala sa mamom u onoj trpezariji.
Nadam se da Oliverova muzika nikada više neće biti nepoželjna. Ali mi se čini kako devedesete još uvijek traju. Nema više redova za hljeb i jogurt, ni sirotinjom obojenih pržionica kafe. Nema ni “ratnika” ispred gepeka napunjenih tuđom nesrećom. Balkan je još uvijek mjesto vječitih nesporazuma. Ne slušamo se, a možemo čuti. Ne razumijemo se, iako su jezici kojima govorimo različiti koliko i jabuke na granama. Ćutimo na velike stvari, a oči bismo povadili jedni drugima za sitnice. Žmurimo, nadajući se da nas zlo neće vidjeti. I dok nam o svemu površno i pogrešno informisani polupismeni teoretičari zavjera govore kako je vrijeme da se probudimo, jer “kem trejlsi, ljudi gmizavci, rituali ispijanja krvi, vakcine nas ubiše, 5G je smrt, tamo neđe ima par njih koji vladaju svijetom i sve će nas izluđet i porobit i izbrisat”, zapravo svi kao da smo u dubokom snu. Uporno se pravimo da ne čujemo žižka koji nam rovari po onome što nas još uvijek ljudima čini. I tumaramo okolo ne stižući niđe kao brodovi u bocama, baš kao devedesetih.
