Nebojša Radović: Snovi su moja stvarnost

Emocije i snove umjetnik iz Nikšića pretočio je kroz fotografiju i pisanje

Piše: Marina Strugar
Foto: Ivan Lončar, Milica Radovanović

Umjetnik Nebojša Radović nedavno je predstavio svoju prvu knjigu Zanoktica, objedinjene crtice iz života samog autora, ali lako prepoznatljive svakom od nas. “Radio je kao taksista, prodavac, električar, perač sudova, sušar, moler i guljač lososa po Skandinaviji. Danas pokušava da zaradi penziju od fotografisanja i olovke. Živi i voli kad mu se ukaže prilika”, ovako je sebe predstavio talentovani Nikšićanin. Fotograf, pisac, sanjar… Sve se to kod Nebojše povezuje, umrežava, jedno drugo nadahnjuje, upotpunjuje.
“Sve više sam uvjeren da je tako. Kroz sve to se provlači strast, kao glavni ‘začin’ u fenomenu zvanom kreacija. I ona u svakom od nas ‘čuči’. I treba je razvijati jer oplemenjuje i liječi duše i stvaralaca i konzumenata”, kaže Nebojša, koji misli i emocije izražava pisanjem ili foto-aparatom. Oba medija su mu podesna, bliska umjetnosti koju živi i koju želi da prezentuje. “I pisanje je fotografisanje. Važno je da postoji emocija u svemu što stvaramo. Da je pustimo da poleti. I ona će sama pronaći put do drugih duša. Da li će to biti priča, slika, fotografija ili nešto drugo, najmanje je bitno”, ističe umjetnik i otkriva šta voli da fotografiše, da li sliku traži ili ona nađe njega. “Fotografija bez ljudi k’o krevet bez jastuka. Portreti. I to close up anfas. Tu se vidi sve ono što čovjeka čini čovjekom. Više volim da vidim kroz objektiv, nego da gledam kroz njega. Oči su jedno od najvarljivijih čula. Snovi su moja stvarnost. I trudim se da ih nekako ‘pretočim’ u fotografiju. Recimo, da imam sliku prije slike.”

“Važno je da postoji emocija u svemu što stvaramo. Da je pustimo da poleti. I ona će sama pronaći put do drugih duša”

I Nebojšine fotografije sadrže poetičnost i u potrazi su za emocijama. “Sve je protkano emocijama. Kao mlađi nikada nisam čitao poeziju. Smatrao sam da je to više za tanane ženske duše. Proza je bila ono za čime sam tragao. Ali, dovoljna je bila samo jedna da počne da me kruni i otapa. I nijesam se opirao. Prepuštao sam joj se da me nosi. I sve se to reflektovalo i na fotografiju.”

U voljenju je smisao

Kroz crtice iz života u Zanoktici, Nebojša prenosi duh jednog vremena, vremena njegove mladosti, sadašnjeg trenutka, ali i univerzalnih vrijednosti. “Karakteristike mog književnog rada su kratka i svedena forma. Život je sve komplikovaniji i brži, i ljudi nemaju previše vremena za čitanje predugih priča. Možda nisu toliko ‘gladni’, a ipak jesu. Treba im samo zalogaj, jedan griz, kolač koji će samo progutati. Naravno da nisam to smišljeno radio, već se nekako samo izdefinisalo.”

“Važno je da postoji emocija u svemu što stvaramo. Da je pustimo da poleti. I ona će sama pronaći put do drugih duša”
Iako ne idealizuje prošla vremena, ipak je u njegovom pisanju prisutan nostalgičan ton. “Kada bih to radio ne bih bio iskren. Ni prema drugima, a ni prema sebi. A svi znamo kako se to zove. Apropo nostalgije, sve mi se više čini da čovjek do pedesete doživljava život, a od pedesete premotava isti, pretura po sjećanjima i albumima.”
Humor i duh Nikšića veoma su važni elementi njegove umjetnosti, kao i žene i priroda. “‘Samo najbolje je dovoljno dobro”, stara nikšićka poslovica. Volim tu našu neurotičnu težnju za boljim. Kroz humor analiziram ljude. Humorom štedimo ljekove. Nažalost, sve je više apoteka, a sve manje smijeha. Žene. Stvoritelji. Život. Priroda. Nadam se da ste mislili na žensku prirodu.”
U knjizi Zanoktica, koja je naziv dobila po istoimenoj priči, autor kaže da čitalac može otkriti sve njegove tajne koje to više nisu. A, u ovim čudnim vremenima, neizvjesnim, obilježenim strahom, zatvaranjem, Nebojša slavi ljepotu življenja. “U voljenju je čitav smisao. U voljenju voljenih i nevoljenih. Lijepih i manje lijepih. U voljenju nas i onog drugog u nama.” (Marina Strugar/Foto Ivan Lončar, Milica Radovanović)
Gracija 195, oktobar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...