Piše Kaja Milačić
Nedjelja popodne. Iako je na pijaci još živahno, gužva na parkingu iza naše zgrade se prilično prorijedila. Da nije 300 stepeni i da krošnje drveća nisu zelene, oblačan julski dan bi lako mogao da odglumi neki sanjivi novembarski. Tišinu obogaćenu teškom sparinom ka nožem presječe dječiji plač. Vrišti iz mozga i plače maleni četvorogodišnjak dok ga majka šklepa. Iza drveta koje je godinama zaljevano nekim drugim tjelesnim tečnostima promiče čas malena glava, čas majčina ruka koja baš i ne pazi đe udara. Zaboga, šta li je zgriješio kad ga tako krvnički tuče? Nedugo zatim shvatam da malac ne ispašta smo sopstvene grijehe. Dolazi otac i bez mnogo ustručavanja šamara majku. Najstrašnije. A onda šamara i malca, koji i dalje urla. Plač je nekakva nakaradna hamonija bola, bijesa, inata i razočaranja. Makar meni na to liči. Pridružuje im se ostali dio familije. Stvarno ne znam kako jedan četvorogodišnjak uspije toliko da zabrlja da se svi prema tome djetetu ophode ka da je na pijaci maločas nekoga ubo nožem za lubenice! Majka se drži podalje od porodičnog skupa. Da ne dobije još poneku. Gledala sam ovaj nemili događaj i osjećala se postiđeno i nemoćno. Malo je falilo da siđem dolje i otmem ono dijete. Ali ko sam ja da se miješam? I iskreno me je stid što većina nas bira ostajanje po strani. Zar je moguće da se nakon zaljubljenosti, ukradenih poljubaca, žudnje i uzdaha, te pompeznog vjenčanja stvari odvijaju ovako? Mislim, nemam pojma ko su ti ljudi, ali zar se djeca ne prave u ljubavi? Da živimo nešto zapadnije, očevidac ovakvog događaja bi smireno okrenuo broj socijalne službe i za par dana bi otac bio u zatvoru, majka kod svojih roditelja i na terapiji, a malac u domu za nezbrinutu djecu. A koliko je pametno takvo rješenje?
Nedavno je kod nas pokrenuta kampanja koja se direktno tiče nasilja nad ženama. Neki dobri ljudi su poslali poruku, ali da li je ona stigla tamo gdje je upućena? Plašim se da nije. I ne znam koliko je ozbiljno shvaćena poruka pjesme manitih Buksovaca Neka si pošla, znam da sam te tuka! Jer baš juče mi se jedna poznanica žalila da ne zna kako da pomogne kćeri koja zajedno sa troje djece živi u stalnom strahu od batina. Neka ga prijavi i razvede se, što prije – bio je moj odsječan odgovor. Izgovori koji su uslijedili su mi ličili na one kojima se služe hronično škrbavi kada ih pitate zašto ne idu kod zubara! To mnogo košta, boljeće mnogo! Kad boli zub, sjedneš na onu grdnu stolicu pa otvoriš usta kako bi osoba školovana za to popravila muku. Obično hoće da boli kod čika zube, al bolje da zaboli tamo koji minut, nego da se mjesecima razvlačiš sa zuboboljom! Još kada znamo da od pokvarenih zuba stradaju i drugi organi… E o tome govorim! Biće da je u ljudskoj prirodi da kada navikne na loše teško može da povjeruje u postojanje dobrog.
Kada se porodiš i nakon svih onih muka ti donesu smotuljak, pomisliš kako je lijepo ovo moje dijete! I jeste lijepo, najljepše na svijetu i jeste dio tebe, ali ono je svoje! Ti ga ne posjeduješ i niko nikada neće! Prstenovanje djevojke nije čin rezervacije buduće lične svojine! A upravo tu, čini mi se, leži dio problema. Ako uzmeš muževljevo prezime, ne znači da si se odrekla svega što si bila i što jesi. Prezime nije etiketa kojom se potvrđuje nečije vlasnišvo. Čak i pašče koje kupiš za dobre pare nije tvoje vlasništvo! Ono je živo biće, samo svoje, a parama, brigom i hranom koju mu daješ obezbjeđuješ samo njegovo prisustvo. Ne i pravo da ga, kada te iznervira, natjeraš da arlauče! U životinjskom svijetu, kada se odlučuje o starješini krda ili čopora, tuča je poželjna, ali teško da je iko ikada vidio međeda đe šklepa mečku i mečiće, ili jarca đe rogovima podučava jariće lijepom ponašanju! Ukoliko se i naiđe na bilo kakvu agresiju mužjaka prema ženki ili okotu, mišljenja smo da je isti jednostavno nenormalan! I zato poređenje nasilnika sa nekim predstavnikom faune i nije neki štos. Po Darvinu i genetici smo naprednija bića, ali ovakve slike bacaju ružne i neizbrisive sjenke na našu vrstu. U ljudskom svijetu agresija samo komplikuje život i rađa nove, još agresivnije naraštaje.
Šta izaziva ovo nehumano ponašanje muškaraca prema ženama i djeci? Sigurna sam da psihologija ima jasne i iscrpne odgovore na ovo pitanje. Nemam takvih u familiji ili među bliskim prijateljima, mada po pričama koje sam čula mogu da pretpostavim. Neostvarenost, frustracije i u prvom redu nerealan stav prema životu! Žena je, uprkos emancipaciji, još uvijek i ne samo kod nas na drugom mjestu. Mnogi muškarci na čitavoj planeti odrastaju vjerujući da su važniji, pametniji i u svakom smislu genetski napredniji od žena. Ustvari gotovo sam ubijeđena da je matrijarhat završio onoga časa kada je čoek shvatio da ima duplo veću šaku od one što mu život kroji. Nije mi cilj da se sprdam sa ovom temom. I ništa tu nije smiješno. Mogu samo da zamislim kako izgleda pakao kroz koji neke žene svakodnevno prolaze. I sada, dok ovo čitate udobno zavaljeni u ležaljku na plaži, neka žena negdje trpi nasilje. Čisto da joj se pokaže ko je glavni i đe je njeno mjesto. Pored saosjećanja sa žrtvama nasilja, osjećam i duboki bijes. Zato što, koliko god se jedan dio društva trudio da stane na put nasilju, koliko god divnih žena otvaralo vrata sigurnih ženskih kuća, neke će žene i dalje ćutati i trpjeti. Jer naš narod ima ružnu naviku da ženskog aktera bilo kakve ujdurme smatra jedino odgovornim. To je sama tražila… Razvedeni muškarac nema nadimak, al ženi je prikačen jedan koji govori mnogo. Raspuštenica. Raspuštena od čega? Služenja mužu?!
Nasilnike valja dovesti u fazu o kojoj pjeva Zonjo. Priznanje. Neka si pošla… A priznanje i kajanje idu zajedno. Za njima nerijetko ide pomirenje. Ali, ništa se neće dogoditi dok se modrice sakrivaju dugim rukavima ili teškom šminkom i – ćuti.
GRACIJA 58/jul 2015.
