Razgovarao Milivoje Kovačević
Foto Vesela Mišković
Nela Tatar je prva žena sa zvanjem doktora sportskih nauka u Crnoj Gori. Da se sportski staž računa u “penzijski”, ispunila bi uslov za mirovinu. Preko četiri decenije života dala je karateu, ali, kaže, i karate njoj. Nosilac je crnog pojasa peti dan, posjeduje trenersku licencu Svjetske karate federacije, uspješan je trener, a bila je selektor reprezentacije. Osnivač je Karate akademije TN koja za dvije godine postojanja niže samo uspjehe. Bila je predavač na dva univerziteta, a već četvrt vijeka stalno je zaposlena u Sekretarijatu za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica. Pored karatea bavila se rukometom i fudbalom.

“Za mene je karate umjetnost – način života, nešto što je usmjerilo čitav moj život. Vjerovatno da nije bilo karatea ne bih se bavila onim što volim. Ne bih završila fakultet koji sam završila, ne bih se bavila poslom kojim se bavim, ne bih bila trener i selektor karate reprezentacije, ne bih bila profesor na fakultetu, ne bih proputovala i obišla toliko zemalja, ne bih upoznala ljude širom svijeta. Osim toga, biti dio sportske ekipe sa sobom nosi i druge benefite, kao što su osjećaj pripadnosti i mogućnost pronalaženja novih prijatelja. To puno znači kada ste dijete, obogaćujete svoj društveni krug van okvira porodice i škole, ali ne samo to. Tu su ljudi koji će te motivisati da daš više, da udariš jače, da budeš tehnički bolji i da na taj način pomjeraš svoje granice. S druge strane, karate mi je pomogao kod životnih borbi i odluka. Život, pa i sport sastoji se od stalnih uspona i padova”, rekla nam je Nela na početku razgovora za Graciju.
Čemu Vas je karate naučio?
– Imala sam sreću da me karateu učio čovjek koji je u to vrijeme bio jedan od rijetkih koji je karate trenirao kao vještinu i na taj način i nas uvodio u svijet karatea. One vrijednosti karatea koje svi znamo, disciplina, poštovanje, strpljenje, samokontrola, samopouzdanje, kreativnost, mi smo učili od malena kroz treninge, pripreme, takmičenja, druženje… I dan-danas kad se sjetimo tih dana obuzme nas neki poseban osjećaj lijepih stvari, poštovanja i zadovoljstva zbog načina i vremena u kojem smo trenirali, rasli i živjeli. Mnoge ove stvari se nauče van karate sale, a kad djecu učite od malena ovim vrijednostima one ostaju urezane do kraja života i počinju da ih žive. Zato je najvažnije ko je trener vašem djetetu, nije bitno samo njegovo sportsko znanje, koliko su važni karakterni i pedagoški kvaliteti trenera. Svaki sport od sportiste očekuje disciplinovanost, poštovanje autoriteta, strpljenje, posvećenost i sposobnost kontrolisanja negativnih emocija. Ovakvi kvaliteti ti pomažu da ostvariš svoje ciljeve, dostigneš svoj puni potencijal i izboriš se sa širokim spektrom drugih životnih izazova. Karate mi je puno pomogao u životu, otvorio mi je mnoga vrata. Mogu slobodno reći da mi je karate usmjerio čitavi život.
Kako biste opisali posebnost TN akademije u odnosu na ono što je predstava većine o treniranju karatea?
– Odgovor na ovo pitanje bih počela sa stihom iz naše pjesme o Akademiji TN koji glasi “u TN-u djeca će da shvate da je karate sve, a ne samo kate”. Željela sam da dugogodišnje iskustvo pretočim u projekat. U Karate akademiji TN svi se trudimo da, prije svega u radu sa djecom u senzitivnom periodu, kroz sport i igru, izgradimo prave ličnosti, a onda utičemo na motorički, mentalni i biološki razvoj djece. Karate akademija TN nije primarno sportski/karate klub već i akademija, u kojoj predano radimo na tome da našim akademcima usadimo prave vrijednosti podržavajući ih na putu obrazovanja, usavršavanja sportskog i akademskog, kao i pružanja mogućnosti usvajanja novih znanja iz raznih oblasti. Najbolji primjer tome je što imamo pjesmu o Karate akademiji TN, koju je napisala naša takmičarka Andrea Pavličić sa samo devet godina povodom našeg prvog rođendana, na koju je muziku uradila profesorica muzike Aleksandra Filipović, a aranžman Miha Radonjić, u čijem studiju je i snimljena. Naša energija, posvećenost, profesionalnost, pedagoški rad i karakter jednostavno se osjećaju i plijene. U sportu su brojke važne, jer brojke definišu uspješnost. Samo na početku prolazi “dobra priča”, a kasnije je rezultat taj koji govori o uspjehu. Mi smo našim brojkama više nego zadovoljni i ponosni smo na njih. Zaključno sa prošlom godinom, za samo godinu i po postojanja Karate akademija TN je uspjela: okupiti 100 akademaca, koji su osvojili 140 medalja na samo šest takmičenja. U akademiji je angažovano pet trenera, tako da je posvećenost u radu sa djecom maksimalna. I na kraju bih istakla da je naša vodilja – Mi jurimo zNanje, a ne zVanje.
Koji savjet dajete djeci koja prvi put dođu na trening?
– Naši savjeti u početku su usmjereni na roditelje. To je možda još jedna stvar koja nas odvaja od drugih. Na početku sezone organizujemo roditeljske sastanke na kojima se upoznamo sa roditeljima, upoznamo ih sa našim načinom rada, planovima, ciljevima, i tražimo od roditelja da budu dio našeg tima. Mnogo je važna podrška roditelja djeci u tom uzrastu, jer sa podrškom koju pružaju nama kao trenerima igraju veliku i važnu ulogu kod djece, za početak je to u građenju našeg autoriteta kao trenera. Svako dijete je nebrušeni dijamant i priča za sebe, koja zahtijeva dugogodišnji pažljiv i strpljiv pristup i stručni rad trenera kako bi zablistao na najljepši način.
Karate je jedan od rijetkih sportova u kojima je broj žena-trenera upadljivo veći u odnosu na ostale. U čemu je tajna karatašica?
– Ne znam zašto, nijesam razmišljala na taj način, ali ću dati mišljenje o tome iz nekog svog ugla. Prvo, karate je pojedinačni sport i zavisite samo od sebe. Žene u karateu osjećaju jakim, ravnopravnost sa muškarcima počev od takmičara, pa do trenera. U karateu ravnopravno učestvuju i žene i muškarci, jedina podjela se može praviti u postignutim rezultatima. Tu su možda žene uspješnije kada je u pitanju karate u Crnoj Gori. Žene probleme prihvataju kao novu životnu lekciju. Možda rečenica koju sam negdje prije pročitala na najbolji način to objašnjava – “karate kao borilačka vještina nije put na kojem očekujemo cilj, nego predstavlja cjeloživotni put u kojem ćeš svakim novim danom raditi na sebi, kako bi se svakim danom probudila kao nova, bolja ja”. Žene pokazuju svoju borbenost i u životu i na tatamiju, i to veoma uspješno. Upravo te uspješne žene u karateu su primjer, pokretačka snaga i motiv za one mlađe, koje tek ulaze u svijet karatea, da tu što duže ostanu.
Prva ste žena sa titulom doktora sportskih nauka u Crnoj Gori. Koliko je bilo interesovanje akademske zajednice da znanje prenesete studentima?
– Sport je usmjerio i moj poziv, tako da sam poslije srednje škole upisala Fakultet za sport u Novom Sadu, a kada su se otvorile magistarske studije u Crnoj Gori upisala postdiplomske i 2010. godine završila kao magistar prve generacije magistarskih studija u Nikšiću. Nakon toga sam dobila ponudu da radim na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću, kao asistent na predmetu Borilački sportovi. Doktorske studije upisala sam 2011. na Fakultetu za sport u Novom Sadu, a završila 2014. godine. Nakon odbranjene doktorske disertacije potpuno slučajno sam saznala da sam prva žena u Crnoj Gori sa zvanjem doktora sportskih nauka. Ubrzo sam dobila ponudu sa UDG-a, sa Fakulteta za sportski menadžment, gdje sam bila angažovana sedam godina kao saradnik u nastavi na predmetu Menadžment u sportu. Da pomenem da sam bila član Nacionalnog savjeta za sport, da sam stalni član Savjeta za sport Podgorice, birana za “Najboljeg trenera Podgorice”, autor i koautor sam velikog broja objavljenih naučnih radova iz oblasti sporta.
Opišite nam kako sad izgleda jedan Vaš radni dan?
– S obzirom na broj dnevnih obaveza često se zapitam da li je moguće sve to smjestiti u 24 sata. Dobra organizacija vremena i ono što vidim kao učinjeno kada se osvrnem, brišu umor i budu podsticaj za dalje. Ustvari, nijesam sigurna kako bi to izgledalo kada bih dobila dan bez obaveza. Odlazak na posao, obaveze u kući, treninzi, vrijeme za kafu sa prijateljima, sve se svakodnevno uklopi i završi.
Na kraju dana umor jeste prisutan, ali je češće prisutno zadovoljstvo jer sam postigla sve što se od mene očekivalo. Svakako moram priznati da volim i dane kada odlučim da se iz kreveta prebacim na trosjed, odgledam sve epizode omiljene serije, pijem kafu na terasi ili trknem do mora, ali jedan takav dan nedjeljno je dovoljan za punjenje baterija i nove poduhvate.

Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica organizuje popularna takmičenja školaraca u ekipnim sportovima. Kao osoba koja ih direktno organizuje i prati iz godine u godinu, da li ste primijetili neki ohrabrujući trend?
– Osim karatea, treninga i sale, Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica je mjesto gdje najviše volim da boravim i gdje osjećam posebnu energiju. Moj posao u Sekretarijatu je veoma kreativan, vezan je za različite sportove i nivoe takmičenja, od školskog do vrhunskog sporta. Volim sve sportove i pratim ih, kroz posao i “iz drugog ugla”. Ovaj posao radim sa ljubavlju preko 25 godina. Sekretarijat poseban akcenat stavlja na unapređenje i razvoj sporta i fizičkog vaspitanja na području Glavnog grada Podgorica, odnosno na mlade perspektivne sportiste, koji obezbjeđuju budućnost crnogorskom sportu.
Svi znamo da su klubovi ti koji pune reprezentacije, zato kroz sportske manifestacije za najmlađe pomažemo klubove, motivišući djecu da se bave sportom. Posebna pažnja je usmjerena djeci tako da, između ostalih, već imamo školska takmičenja koja se održavaju preko dvije decenije, a istakla bih i organizaciju kampova perspektivnih sportista Podgorice. Veoma smo ponosni kada su u pitanju ove dvije sportske manifestacije za djecu, što je kroz njih učestvovao veliki broj sadašnjih sportistkinja i sportista iz raznih sportova koji su sadašnji ili bivši članovi seniorskih reprezentacija Crne Gore, a takmiče se u najjačim ligama širom svijeta. Ove programske aktivnosti su upravo jedan od segmenata koji u sebi nose podlogu za nasljeđe vrhunskom sportu i opravdale su svoj cilj. Vjerujem da će tako biti i ubuduće.
Iako ste u najboljim godinama profesionalne karijere, jeste li razmišljali čime biste bili zadovoljni kad jednog dana “okačite kimono o klin“?
– S obzirom da brzo stasavamo kao akademija u pravom smislu te riječi, voljela bih da Karate akademija TN jednog dana ima svoju salu za sprovođenje trenažnog procesa. Da ne moramo da gledamo svaki čas na časovnik, da moramo završiti trening u minut, a da ne probijemo termin onom ko ulazi poslije nas, već da možemo da koristimo salu cijelog dana i da se posvetimo akademcima koliko god je to potrebno. Osim sale za trening, voljela bih da imamo i prostor koji bi nam omogućio da, osim obuke – učenja djece karateu, pružimo i mogućnost mladim ljudima da se školuju za stručna lica – trenere, da im pružimo šansu da se kao treneri oprobaju u samoj Akademiji. Voljela bih da jednog dana postanemo Akademija koja bi imala obezbijeđen svoj prostor za sve ove aktivnosti i da mogu to da prepustim mlađima, a ja bih bila tu za podršku i savjet. Da, time bih bila zadovoljna.

Izazov za djecu, a ne za roditelje Roditelji me često pitaju kako izabrati sport za dijete i kada je dobro da počne da se bavi sportom? Pronalaženje sporta treba da bude izazov za djecu, a ne za roditelje. Vrlo često izbor sporta se svede na to da djeca izaberu onaj sport koji su izabrali njihovi prijatelji i društvo iz škole jer se u tom poznatom društvu dobro osjećaju ili je roditeljima upravo tu najbliže da povedu dijete. Smatram da su danas školice sporta dobro osmišljene i pravo rješenje da djeca u ranom djetinjstvu prođu osnovnu motoriku, a nakon toga da budu usmjerena po preporuci trenera iz sportskih školica na određene sportove. Moja preporuka je da prvi bude neki od bazičnih sportova, jer ako djeca u pogledu bazične motorike ne usvoje i ne razviju na vrijeme pravilne navike i sposobnosti, onda se ni tehničko-taktički zahtjevi bilo kojeg sporta ne mogu kasnije usavršavati na pravi način, jer nema adekvatne motorike koja će podržati ove zahtjeve. Najnovija iskustva, generalno gledano, govore da je najbolje da dijete počne da se bavi nekom vrstom treninga (bazičnim sportom) u uzrastu kada krene u školu, što je i moje mišljenje. Ali, opet ponavljam, psihofizičko sazrijevanje djece je individualno i ne može se generalizovati.