Omiljena rečenica ljudske vrste. Objašnjava nedostatak vremena za akcije koje smatramo suvišnim i beskorisnim. Podiže cijenu osobe koja je koristi ili, pak, izaziva uzdahe empatije. Lijepa rečenica. Uglavnom je izgovaramo uz malo humora, malčice sarkazma, ironije ili izvinjavajući se. Sve zavisi kakav nam je dan. I što je najgore od svega, vrijeme jeste deficitarna pojava, svi neđe žurimo, svi neđe kasnimo. A da li ćemo čupnuti od kosmosa koju dragocjenu sekundicu ukoliko negiramo postojanje istog, glasno negodujemo ili na druge načine iskazujemo svoju potrebu za brzinom?
Veliki supermarket u kojem radi svih trista kasa. Pitam iznenađeno da li je kasa na koju sam došla možda brza, za manje od pet artikala, jer nema gužve. Prijatna kasirka mi kaže da ovdje nemaju brze kase i da izvolim namirnice iz kolica staviti na traku. U trenutku se zbunim, jer na traku niotkuda pada kesa nekih grickalica koje, kunem se, nisam stavila u kolica. Djeca su mi doma, a to liči na iznenađenja koja oni priređuju. Pomjerim je na stranu, sagnem se po ostale stvari, kad uz šuškanje one kese, koja mi se ponovo našla na računu, osjetim guranje zadnjeg donjeg dijela moje persone! Baš one strane sa koje mi visi razjapljena tašna. Dvije, ne tako mlade šušumige iza. Od kojih jedna daje sebi slobodu da me gura. Baš me gura! Ne znam zašto. Mogla je lijepo da pita može li preko reda da plati svoja dva, tri artikla i već bi grickale to što su odabrale. Kako se guranje nastavilo i nakon mog očiglednog uzmicanja, krenem u verbalnu ofanzivu: Tijesno vam je? Nemate mjesta? Pomjeriću se ja još! Sada već prilično nervozno tresnem onu kesu na početak trake. Odlaze bez mnogo rasprave uz astojeovobesvija! Kasirka mi kaže da za svaki slučaj provjerim sadržaj svoje tašne, a ja joj zahvalim jer sam pomislila da sam paranoična. Šta ljudima znači guranje, ukoliko nisu majstori prastare discipline džeparenja ili osobe sumnjivih seksualnih sklonosti? Posebno kada nema gužve?
Odrastajući u Beogradu, prošla sam obaveznu fazu guranja u gradskom prevozu. Guraš se da uđeš, guraš se da izađeš, guraš se da opstaneš. Brzo sam shvatila da samo nekoliko minuta poslije jednog prenaguranog autobusa obavezno dođe drugi u kojem ima mjesta i za sjedenje. Tako sam vazda ostajala jedina na stanici ispraćajući smiješne slike visećih tašni i udova sa vrata naherenih vozila. I počela da ustajem petnaestak minuta ranije. Problem riješen. Nimalo prijatno nije kada za vratom osjetiš neidentifikovani dah. Koji po pravilu zakona o baksuzima obavezno sadrži miomirise stomačnih tegoba, tragove konzumacije bijelog luka i slično. A za to nema potrebe da uđete u autobus. Samo stanite u red! Bilo koji, bilo gdje! Zato svoje račune plaćam u banci koja ima brojeve. Naoružam se strpljenjem, odvojim minimum dva sata, pomirim sa sudbinom, uzmem broj i čekam. Jesu spori, mašala! Liče ponekad na one ljenjivce iz crtanog Zootopija! Al makar mi niko ne viri u račune, niko ne prebrojava novac kojim plaćam i niko ne upada sa strane samodaneštopita! Veliki supermarketi su blažena mjesta jer obično koristite kolica, pa je i onaj iza vas, stvarno iza vas, osim ako nije u pitanju gore pomenuta šušumiga. Ali su zato manje a prilično prometne piljare raj za gurače! Posebno u dane kada daju popust starijim građanima! Što oni vole da se guraju! I sve im smeta. Spore su kasirke, ružno im vrijeme, sve je poskupjelo. Jednom sam čak doživjela da mi prebrojavaju količinu namirnica u korpi i glasno negoduju zbog toga! Pa pitaj lijepo možeš li prije mene! Slobodno, ne ujedam!
Svijet sve više liči na jednu od igrica koje moja djeca igraju. Sve što ti smeta, ti lijepo izguraj. U igrici ćeš dobiti bravo ili ekstra poene. U životu, discpiline guranja ili laktanja takođe donose instant rezultat…
Potreba za guranjem je izražena osobina naših vozača. Kako bi startovali mašinu nego izguravanjem protivnika sa ulice! Sirena se koristi često, i kad treba i kad za to apsolutno potrebe nema. Predlažem izumiteljima da naprave sirene koje bi umjesto bibiiiiip govorile: makse, spor si, znas li ti ko sam ja, ko to tamo zadržava saobraćaj, kao i širok spektar različitih psovki, već prema potrebi korisnika! Ovo bi bilo hit, majke mi! Kada se uključujem u saobraćaj, gledam da za kratko vrijeme postignem brzinu ostalih, kako ih ne bih usporila. Tako me naučili i kod kuće i u školi. Zašto mi, kada je očigledno da nemam lebdeći auto i ne mogu da preletim kolonu, čovjek koji je iza mene svira kao da hitno mora tetki lijek da ponese? Zašto, kada sam se uključila u saobraćaj, on ostaje daleko iza a do maloprije je bilo očito da žuri? Zašto u koloni roditelja, u jednosmjernoj ulici kod škole, a u vrijeme kada nastava počinje ili se završava, vazda ima neko sa očiglednom ambicijom da nam priredi koncert za turirajući motor i jednu sirenu? Zašto se kroz istu tu ulicu kada nema kolone roditelja, ali ima djece, vozi kao da je zamađijana, te će svaka brzina ispod 60 na sat ostaviti neizbrisivu kletvu i na vozača, a i na vozilo? Priznajem da nisu rijetki susreti sa bahatim pješacima koji namjerno ulice prelaze što je sporije moguće, uz obavezno dobacivanje štamimožeš pogleda. Ali zašto se svira koloni đaka koji se jedva vide od ranaca, čemu trubljenje ženi koja gura kolica izbalansirana namirnicama sa pijace i pospanom bebom? Zašto svirate starima, invalidima, slijepima??? Zašto, kada se neko isparkirava, neko drugi dođe i mic po mic primakne auto toliko da ovaj prvi nema kud do da se vrati na mjesto? Obično takve akcije traju dugo, jer onaj prvi pokušava sve moguće manevre na sve manje prostora, sve dok se ne preda. Onda onaj drugi obavezno prokometariše nesposobnost za volanom ovog prvog. I ode. A sve bi trajalo tri puta kraće da je onaj drugi ostao na pristojnoj udaljenosti, pustio onog prvog da se isparkira i nastavio…
I sve to zato jer nemamo kad. Svijet sve više liči na jednu od igrica koje moja djeca igraju. Sve što ti smeta, ti lijepo izguraj! U igrici ćeš dobiti bravo ili ekstra poene. U životu, discpiline guranja ili laktanja takođe donose instant rezultat. Ali koliko taj trenutni osjećaj važnosti kasnije košta, nerijetko otkrivamo u crnim hronikama. Zato, lagano, imamo kad!
