Nenad Knežević Knez: Božić, zajedništvo i snaga porodičnog duha

Razgovarala Marina Strugar
Foto Nikola Pejović
Mjesto slikanja CUE, Podgorica

U njegovoj biografiji zabilježeni su brojni hitovi koji su odoljeli vremenu, svim trendovima koji su smjenjivali. I tako već 30 godina Nenad Knežević Knez uspješno gradi samostalnu karijeru, a njegovi nastupi uvijek zavređuju veliku pažnju publike. Taj put je započeo 1992. nastupom na festivalu MESAM sa pjesmom Da li si ikada mene voljela, a onda su se ređali hitovi Ti si kao magija, Mia bella signorina, Tina bambina i brojni drugi. Pjesme uz koje se ispraćaju stare i dočekuju nove godine.

Kada je riječ o nastupima i energiji svakako možete reći da je ovo bila Vaša godina? Kako objašnjavate tu sinergiju sa publikom?
– Hvala na komplimentu, ali zaista nikad nisam imao problem što se tiče energije i sinergije sa publikom za sve ove godine. Drago mi je da to sada primjećuju i neke mlađe generacije, da se prepoznaju u mnogim mojim starijim pjesmama. Upravo 2022. će biti u znaku velikih jubileja. Obilježiću 30 godina od premijernog izvođenja pjesme Da li si ikada mene voljela, to je početak moje solo karijere, kada je krenuo moj estradni put. Planiram da jubilej bude obilježen velikim koncertom u Beogradu, ali volio bih da obilježim i regionalno, koncertima u većim gradovima, tih prvih 30 godina mog rada.
Prethodnu godinu obilježila je i nova pjesma Zarobljeni. Da li se često nađete zarobljeni u riječima u ljubavnom odnosu? Na čemu Tatjana i Vi gradite vezu, što je čini jakom i posebnom?
– Svi se mi ponekad nađemo zarobljeni u nekim riječima, ne možemo da se izrazimo na pravi način. Srećan sam da imam vezu u kojoj je komunikacija ključna i to je čini uspješnom. Sa Tatjanom imam savršenu komunikaciju. A, sama pjesma je više usmjerena na mlađu publiku koja je zaista sjajno prihvatila taj singl, kao i starije generacije. Pjesma je životna, i otuda taj fantastičan prijem kod publike, što me baš raduje.
Kako na sebe primarno gledate, kao na izvođača, autora ili DJ-a?
– Za mene je to neko “sveto trojstvo”. Podjednako uživam u svakom segmentu ovoga posla i kao izvođač i kao autor i kao DJ. Na kraju, sve je to Knez. Ne bih mogao da se odreknem nijednog, jer me sve čini veoma srećnim i ispunjenim.
Da li ponekad pomislite da biste možda mogli bolje? Šta su bila Vaša najveća iskušenja?
– Svaki čovjek tako razmišlja. To je neka energija, neko gorivo koje pokreće čovjeka da se trudi da bude sve bolji i bolji. S druge strane, zadovoljan sam postignutim, ali želim i dalje da se dokazujem, da budem još bolji u poslu u kojim se bavim. Iskušenja je bilo. Jedno koje bih izdvojio kao najveće desilo se krajem 90-ih godina, na turneji u Australiji. Tada mi se mnogo dopao taj način života, klima i uopšte sve, da sam razmišljao da li da se preselim i nastavim život u toj zemlji. To je bilo prilično veliko iskušenje, ali ipak sam presjekao i odlučio da ostanem gdje jesam.
Poznati ste kao neko ko uživa u šalama, da li kroz tu prizmu gledate i svijet i život, da li imate taj optimističan stav? Šta je ljekovitije, smijeh ili plač?
– Smijeh je za svakog čovjeka blagotvorna stvar, a meni je to način da pobijedim i stres i ružne situacije sa kojima se susrećem. Uvijek sam bio optimističan. Čak i u najtežim situacijama posmatrao sam svijet sa vedrije strane. I vjerovatno ću tako nastaviti i u budućnosti, jer je to po meni savršen način da se izborim sa stresom i svim negativnim stvarima. Uvijek je ljekovitiji smijeh nego plač. Iako neki govore da se plačući oslobode nekog tereta, ja više vjerujem u onaj plač od smijeha, da on oslobodi ljude svakog tereta. Inače smo porodica koja se uvijek šali, uvijek smo kroz tu prizmu smijeha i šale pobjeđivali neke negativne misli.
Vaš otac Mili Knežević bio je muzičar, pjevač i bubnjar, Vaša kćerka se bavi muzikom, da li Vam godi što se ta porodična tradicija nastavlja?
– To je još jedan od dokaza da je genetika čudo. I moj djed Mitar je bio muzičar, pa otac, ja, sad Ksenija, a i najmlađa kćerka Andrea ima izuzetan muzički talenat. Sudbinski je bilo predodređeno da je preovladao taj gen i drago mi je, jer sam uz muziku uspio toliko toga da doživim, da proputujem, da imam predivna iskustva vezana za muziku. Čini mi se da ne bih uživao ni u jednoj drugoj profesiji kao što uživam u muzici.

Koji očev savjet pamtite?
– Moj otac je baš volio da daje savjete. Bio je duhovit, omiljen u društvu i zaista je to činio na veoma neposredan način, a kada je bio ozbiljan, tada je davao ozbiljne savjete. Uvijek mi je govorio da energiju prvenstveno ulažem u rast, napredak i stvaranje, jer mnogi je ulažu u neke druge stvari, u strahove, lijenost i izgovore. Sve to je stvar izbora, ali to je njegov savjet koji sam upamtio.
Sa ocem ste tada oformili Montenegro band, da li biste nešto slično uradili sa Ksenijom, da li planirate da ukrstite i sjedinite vaše muzičke potencijale, ali i različite muzičke pravce?
– Ksenija je sa mnom nastupala na mnogim koncertima, izvodili smo duetsku pjesmu Valovi, plavi valovi, koju sam prvo pjevao sa ocem i sad sa njom. Zaista smo nailazili na veliko oduševljenje publike tom izvedbom. Imamo sličan muzički ukus, ali je ona sa svojim izrazom i grupom Hurricane više okrenuta mlađoj generaciji i tom ukusu publike. Postoji ideja već duže vrijeme da uradimo duetsku pjesmu. U potrazi smo za pravom kompozicijom i adekvatnim tekstom, tako da se to može očekivati od nas u budućnosti.
Kako pamtite svoje djetinjstvo u Podgorici?
– Djetinjstvo u Podgorici je najbezbrižniji dio mog života. Pamtim ga po predivnim stvarima, a najviše po nestašlucima koje smo redovno priređivali roditeljima. Pošto je moja zgrada u blizini Stadiona malih sportova, čuvenog poligona, tu smo bukvalno provodili cijeli dan. Obožavali smo sport. Bavili smo se ribolovom, pa smo išli na Moraču i Skadarsko jezero. Zatim, ti naši odlasci na more, koje savršeno opisuje pjesma Ne kukaj nam đede Niko. Bili smo nestašni, ali i bezbrižni. Uživali smo na jedan poseban način u djetinjstvu u tom vremenu u Podgorici.
Jedna od Vaših veliki strasti su motori. Ponosni ste na svoj obilazak Amerike na dva točka, da li u planu imate neku novu veliku turu?
– Tako je, i dalje vozim motor. Dogovaram se s društvom da sljedeće godine u septembru napravimo turu, obilazak Azurne obale, Sen Trope, Kan, Nica… U tom periodu se tamo održavaju i moto-susreti. Tako da planiramo da nam to bude naredna velika tura.
Poznati ste kao gurman i neko ko voli da kuva. Umijeće ste pokazali u Survajvoru, a i u intervjuima ste otkrili da je to Vaš ozbiljan hobi kojem posvećujete dosta vremena i pažnje. Šta najviše volite da spremate, a koje tipično crnogorsko jelo Vam je najdraže?
– Počeo sam da se bavim kuvanjem silom prilika. Studirao sam u Beogradu, u studentskim domovima hrana je bila neuksusna, i tada sam počeo prvo da učim kako se spremaju domaća kuvana jela. Zatim sam se više zainteresovao, dobro mi je išlo, a imao sam različite faze, od mediteranske, azijske, kasnije francuske kuhinje. I sada posedujem ozbiljnu vještinu kada je riječ o kuvanju. Što se tiče crnogorske kuhinje, raznovrsna je i vrlo specifična, a izdvojio bih čudesnu biljku raštan. Spremam je na razne načine, ali sarma sa raštanom specijalitet je koji sam posluživao nekim najozbiljnijim kuvarima i ljudima iz gastronomskog svijeta, i svi su bili podjednako oduševljeni.
Praznike najčešće provodite radno. Da li imate neke običaje kojim uspijete da ih ipak obilježite i stvorite prazničnu atmosferu?
– Mnoge praznike provodim radno, ali postoji jedan praznik koji je za mene svetinja i koji porodično proslavljamo, a to je Božić. Tu dođe do izražaja pravi porodični duh. Okupimo se, zajedno kuvamo, zajedno učestvujemo u dekorisanju trpeze. Nevjerovatan je osjećaj kad takav praznik provedeš sa svojom porodicom, kad osjetite snagu i zajedništvo. I tako proslavljamo svaki Božić, takav će biti i ovaj.

Gracija 197, decembar 2021.