Razgovarala Kaja Milačić
Fotografije Vesela Mišković
Neno Murić je sa nepunih 18 godina napustio rodno Rožaje i u Sarajevu započeo muzičku karijeru. Borio se za svoje mjesto u muzičkom svijetu, ali nije zapostavio školovanje, te je magistrirao istoriju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Iza njega su dva studijska albuma, saradnje sa brojnim velikim muzičkim imenima, sjajni nastupi i publika koja ga obožava.
Razgovor sa Nenom je opušten, neusiljen i možda i nije svjestan kako nas je pričom preselio u neku baštu grada u kojoj smo svi oduvijek zaljubljeni. O ljudima priča biranim riječima, ne krije divljenje. Tu negdje između Podgorice i Sarajeva Vesela i ja se zaljubljujemo u njegovu duhovitu i radosnu dušu satkanu od najfinijih niti i tuge i bola i radosti i ljubavi i strasti prema muzici. I zato se izvinjavam što možda kršim pravila i što ovaj intervju nije profesionalno odmjeren. Ne ide to tako sa Nenom. Zna to crnogorska publika koja uživa na njegovim nastupima. Priču vam prenosim onako kako je tekla, kao bistra voda, zahvalna na prilici da s njim provedem jedno prekrasno popodne.
Ovog ljeta ćete publiku obradovati novom pjesmom. Ko su autori, o čemu pjesma govori i kako ste zamislili promociju?
– Koautor sam nove balade, uz Veljka Lovčevića i Edvina Hadžića. Priča je inspirisana ljubavlju dvoje ljudi koji se sreću i prihvataju bezrezervno sve mane i vrline, ne pokušavajući ništa promijeniti jedno kod drugog. Ja te želim takvu kakva jesi prava je ljubavna balada. Namjera mi je bila napisati pjesmu uz koju će mladi parovi plesati svoj prvi ples na vjenčanju. Važne su mi emocija i energija. Tekstovi u mojim pjesmama su obično ljubavni, jednostavni, bez trenutno popularnih, provokativnih ili prostih momenata, koje zaista ne bih mogao da prevalim preko usana. Od početka svoju reputaciju gradim prvenstveno na skromnosti, kakav i jesam, i vjerujem da sam sačuvao dušu. Promocija će krenuti iz Sarajeva, a planiram da to isto učinimo u Podgorici, Zagrebu i Beogradu.
Koliko je teško sačuvati dušu, kakav je bio Vaš put?
– Kada se osvrnem na sve ovo što se u mom životu dešavalo od početka karijere, do danas, mogu reći da je bilo puno lijepih trenutaka, ali i turbulentnih i nepredvidivih. Međutim, nikada nisam pomišljao da odustanem od svog puta. Karijeru sam gradio na iskrenoj emociji, skromnom ponašanju koje nosim iz svog doma. Bio sam uporan, vjerovao da trebam slijediti svoje snove i da se svaki trud isplati. Krajnji cilj mi je uživati u svemu što muzika donosi, okružiti se dobrim ljudima, izboriti se da sačuvam dušu i ostaviti dobra djela koja će me nadživjeti. Nije bilo jednostavno otići sa dvije torbe iz svog komfora, ali želja da odsanjam svoje snove bila je lajtmotiv koji me konstantno gurao naprijed! Borio sam se za svoje mjesto, mukotrpno radio i odricao se mnogih stvari da bih dosegao visine o kojima sam sanjao. Moja porodica je u tom trenutku bila daleko od mene, rasuta po svijetu, od Njemačke do Australije. Iz ove perspektive gledano shvatam da je mladost hrabra i da ne razmišlja o posljedicama. Ipak, Bog me je čuvao. Iako sam mislio da će mi Sarajevo biti tek usputna stanica, u ovaj grad sam se zaljubio na prvi susret i ostao zauvijek u njemu.
Pretpostavljam da je Sarajevo uticalo i na izbor žanra. Primijetila sam da u Vašoj muzici postoji raspon od zdravog kafanskog meraka preko mediteranskog pop zvuka do balada, koje nose neodoljivu italijansku boju i melodijski i aranžmanski. Ko je uticao na Vas i muzički i pjevački?
– Jeste, lijepo ste to primijetili. Za Sarajevo vole reći da je mjesto gdje se susreću istok i zapad. To se posebno osjeti u sevdalinci, ali i u sarajevskoj pop muzici koja je bila veoma popularna 80-ih i 90-ih godina, pa i rok muzici koja je nastajala u ovoj sredini. U Sarajevu se uvijek slušala dobra muzika i nisu se slijepo žanrovski dijelili. U Sarajevu sam se sreo sa Safetom Isovićem, Indexima, Kemalom Montenom, Halidom Bešlićem, sazlijama koji su interpretirali staru pjesmu na vrlo specifičan način. Svi su oni pomalo uticali na moj muzički ukus.
Počeli ste da pjevate kao dječak?
– Susret sa muzikom počeo je vrlo rano. Majka je otkrila moj talenat, koji se razvijao kroz nastupe u dnevnoj sobi za rodbinu i prijatelje. Otac je volio slušati sevdalinke, posebno one koje je pjevao Himzo Polovina. Čini mi se da je njegova interpretacija, baš zato što sam skoro svakoga dana sa radio-prijemnika slušao njegov glas, posebno uticala na moje pjevanje. Sa osam godina već sam stao ispred školskog hora na proslavi dana škole i bio veoma ponosan na to. Kasnije sam osvajao nagrade na takmičenjima, a u trećem razredu gimnazije sastavio bend i počeo nastupati po klubovima.
Ipak, prava priča je počela kada Vam je jedno poznato ime otvorilo velika vrata?
– Hari Varešanović je 2005. komponovao za mene pjesmu Stope da ti ljubim koja mi potpuno mijenja tok karijere. Iste godine sam je predstavio na festivalu Sunčane skale u Herceg Novom i vrlo brzo je postala veliki radijski hit. Osim Harija Varešanovića, na prvom albumu našla su se vrlo cijenjena autorska imena poput Nikše Bratoša, Alena Slavice, Brane Likića i sjajnih makedonskih kompozitora Grigora Koprova i Ognena Nedelkovskog koji su sarađivali s Tošetom Proeskim. Prevladavale su balade, jer me tadašnji muzički producent vidio u takvim pjesmama. Ipak sam na drugom studijskom albumu pokazao i onu drugu stranu moje ličnosti, vrckavu i energičnu. Skoro cijeli drugi album je autorski. Odvažio sam se da napišem neke stihove koji su postali moj zaštitni znak, a publika je bila oduševljena energijom kojom su pjesme odisale. Baraba mekog srca, Zauvijek imaš me, Ukrao sam je postale su veoma popularne. Okružio sam se sjajnim muzičarima i funkcionišemo kao porodica. To je veliko bogatstvo.
Za pjevača je prateći bend najveća dragocjenost, Vi i tu imate sreće.
– Timski sam igrač, svjestan da su ljudi najveći potencijal u koji treba ulagati. Od početka sam imao bend, ali ozbiljne muzičare okupio sam tek kada sam završio drugi album i počeo dobijati svakodnevne pozive od firmi iz regiona da nastupim na njihovim zabavama. Moja ekipa je sastavljena od školovanih i iskusnih muzičara koji imaju ozbiljan pristup muzici. Trenutno bend broji osam ljudi, vrlo predanih poslu, s tendencijom da se broj povećava u budućnosti. Prava smo mala porodica. Osjećam da sam uz njih dosta napredovao i taj konstantni zajednički rast čini me veoma srećnim. Mogućnost da svoju energiju i ljubav širite kroz muziku ne može se ni sa čim porediti. Aplauz je i dalje ono što nam dušu hrani, od aplauza se živi!
A onda se dogodio duet s Ivanom Popović-Martinović.
– Ivanu sam upoznao na Sunčanim skalama 2005. godine. Naše prijateljstvo krunisano je duetom Od puta do puta koji je napisao Hari Varešanović, a aranžirao Nikša Bratoš. Pjesmu smo otpjevali na festivalu u Ohridu 2007. godine, dobivši nagradu za najbolju interpretaciju. Ivana je sjajna dama, pozitivna, vrlo lijepe boje glasa. Zadovoljstvo je poznavati takvu osobu.
Prije nekoliko godina ste izjavili da Vam nije jasno kako publika prosječnu pjesmu proglasi hitom, dok neke sjajne pjesme ostaju u sjeni. Kako danas gledate na to? Da li je zaslužna publika, sam izvođač ili mediji koji često favorizuju određene pjesme?
– Nema pravila. Ipak smatram da je najvažnije imati dobru pjesmu, vjerujem da će uvijek pronaći put do publike. Ako je mediji ne podrže, taj put će biti duži, ali neće spriječiti da dođe do ciljne grupe. Istina, muzika se u posljednjih desetak godina prilično promijenila, generacije su odrasle na nekim novim žanrovima. Ponekad imam osjećaj da sam ostario i da se nikako ne uklapam u ono što danas mladi slušaju, a onda shvatim po komentarima i posjetama mojih nastupa da ima dosta mladih i među mojom publikom. To uliva nadu da se emocija i iskren pristup na kraju isplate.
Pričalo se da ste počeli sa pisanjem autobiografije, dokle ste stigli?
– Počeo sam je prije desetak godina i napisao nekih 30 stranica (smijeh), to je još jedna mladalačka ambicija. Vodio sam se izrekom “Ono što nije zapisano kao da nije ni bilo”. Neka ostane nešto na šta ću se vratiti u starosti, poput albuma požutjelih fotografija, uz blagi osmijeh vratiće me u prošlost. U romanu, koji bih prije nazvao poluautobiografski, ako se tako može reći, krenuo sam hronologijom, od selidbe mojih roditelja u Istanbul, do njihove borbe za opstanak u tuđoj zemlji te do povratka u Crnu Goru i mog odrastanja. U prvom dijelu posvetio sam dosta prostora onome što su roditelji proživjeli u Turskoj, ali i rođenju moje tri starije sestre. Njihovoj snazi i brizi nakon što su nešto kasnije dobile dva brata (mene i brata blizanca). Pisao sam o nekim sudbinskim stvarima, gubitku majke, tragedije koja naše živote mijenja iz korijena. Snazi mojih sestara koje preuzimaju ulogu staratelja i tada meni i bratu, koji smo imali tek 12 godina, pokušavaju nadomjestiti ljubav majke. Osjećali smo se potpuno zaštićeni uz njih i sada iz ove perspektive mogu reći da nam ništa nije nedostajalo, zahvaljući njima. Zbog ogromnog ulaganja naših sestara u nas i svakodnevnog odricanja da bi nama bilo bolje, spoznao sam da su žene mnogo hrabrije i požrtvovanije od nas muškaraca. Još tada smo kao djeca obojica razvili odnos pun uvažavanja i poštovanja prema ženama. U romanu sam pisao o svojim prvim ljubavima. Kroz duhovit način opisao prvi poljubac koji je mirisao na ćumur, jer sam se s tadašnjom simpatijom Minkom sastajao iza škole, u podrumu gdje je skladišten ugalj za ogrijev. Pisao sam o muzici, putovanjima, nekim zanimljivim i pomalo rizičnim životnim situacijama. Nadam se da ću pisanje zaokružiti u nekim ozbiljnijim godinama i da će poneko poželjeti da pročita moju priču.
“Timski sam igrač, svjestan da su ljudi najveći potencijal u koji treba ulagati. Moj bend broji osam ljudi, vrlo predanih poslu, s tendencijom da se broj povećava u budućnosti. Prava smo mala porodica”
Da li je istina da Vam je otac rekao, nakon što vas je Hanka Paldum pozvala da gostujete na njenim koncertima, “e, sine, tek sada vjerujem da si postao pravi pjevač”?
– Istina je! Nakon prvog albuma upao sam u određenu psihičku krizu. Uložio sam sve što sam do tada uštedio i čekao da se to polako vrati. No nije išlo baš kako sam zamišljao. Nastupa je bilo malo, honorari su bili prilično skromni, sve je to uticalo da se nađem u anksioznom stanju. Međutim, dobio sam poziv od menadžera Hanke Paldum da nastupim kao njen gost na regionalnoj turneji koja je obuhvatala desetak gradova. To iskustvo bilo je dragocjeno. Nastupao sam uz nju u čuvenoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski, zatim u slovenačkom Cankarjevom domu, makedonskoj Kristalnoj dvorani… S ove turneje vratio sam se preporođen, a onda su se mnoga vrata otvorila. Novinari su me zvali svakog dana. Sjećam se jedne simpatične anegdote iz tog vremena. Hanka i ja smo se pojavili na naslovnici jednog porodičnog magazina. Intervju je bio opširan, a mi smo na svakoj slici bilo nasmijani. Ona je govorila o meni u superlativu, a ja sam pričao o tome koliko je nesebično svoje iskustvo prenijela na mene. Međutim, ta je naslovnica došla do mog djeda i on ju je otkinuo i uramio, stavivši je na zid. Ko god mu je od prijatelja dolazio kući, hvalio bi se tom fotografijom i govorio “Vidite mog unuka sa slavnom Hankom, jednom od rijetkih pjevačica koje su pjevale Josipu Brozu Titu”.
Ovog ljeta Vas drumovi vode na mnogo strana, dovode li Vas opet kod nas?
– Veoma se radujem koncertima koji slijede, ali i odmoru na moru. Imaću nekoliko nastupa u Austriji, Njemačkoj i Holandiji, ali većina koncerata će biti u Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj. U julu i avgustu nastupiću u Podgorici, Nikšiću i Budvi. Uvijek se radujem koncertima u Crnoj Gori jer su ljudi vrlo spontani i veseli, još uvijek slušaju dobru muziku i svaki put nas nagrade kada osjete da smo “ostavili srce na terenu”.