Popularni srpski glumac, muzičar i TV voditelj Nikola Đuričko rođen je u Beogradu 1974, gdje je još kao četvorogodišnjak ostvario svoje prve uloge u studiju glume Radio Beograda. Akademiju je pohađao u klasi profesora Milenka Maričića i Branislava Mićunovića. Simpatije publike osvojio je kao Vojkan u seriji Otvorena vrata, a potom su uslijedile zapažene uloge u filmovima Do koske, Munje, Pljačka Trećeg rajha… Ostvario je oko stotinu pozorišnih, televizijskih i filmskih uloga, a dobitnik je više glumačkih nagrada. Igrao je u zemlji i inostranstvu, a film U zemlji krvi i meda donio mu je brojne osude s kojima se odlučno i profesionalno nosio. Ovaj harizmatični i nadasve šarmantni glumac uspješan je i kao muzičar, voditelj, reditelj, pisac, producent. Direktor je Udruženja glumaca Srbije. Da je izvrstan komičar još jednom je potvrdio nastupom u hercegnovskoj dvorani Park, gdje je njegova stand up komedija Sve što ste oduvek hteli da znate o Džoniju, a niste smeli da ga pitate propraćena salvom smijeha i aplauza.
Koliko je na Vaš izbor profesije uticala porodica, odnosno baka, glumica Tomanija Đuričko?
– Baka nije odlučivala ili da su mene nešto gurali u tom pravcu, ali jeste odvela mog brata u Radio Beograd u dječiji studio. Pošto je on od mene stariji godinu dana i koji mjesec, jureći za njim stigao sam i ja do Radio Beograda i to je nekako bilo presudno. Snimali smo prvo za radio, onda malo za televiziju, tako da sam se spontano s vremenom odlučio na akademiju. Miroslav Mika Aleksić me je spremao za prijemni i to mi je mnogo značilo. Pripremao je i Nebojšu Glogovca, Ivanu Zarić, Miru Joković i puno drugih mladih glumaca kao i ljudi koji su na neki način bili vezani za televiziju, montažera, prezentera, novinara.
Rano ste otišli od kuće, s nekih 16 godina. Avanturistički duh, hrabrost ili ludost?
– Možda sam imao nekih 17 godina. Kada sam uspio da zaradim lovu da mogu da živim sam, počeo sam da živim od glume. Živio sam u velikoj porodici, bilo nas je petoro, a u međuvremenu su došli rođaci izbjeglice pa nas je bilo desetoro. Uvijek su tu bili neka baba, tetka, ujna, stric, strina, rođaci, komšije… Uvijek je bila puna kuća i jedva sam čekao da budem sam dva minuta, da mogu da stavim poster gdje hoću, da pustim muziku koju hoću. Nisam otišao na Tenerife, odselio sam se tri ulice dalje, tako da to je bilo lijepo, taj safety. Kako se to kaže, bezbjednosna mreža je bila tu tako da kada ostaneš bez hrane možeš da odeš kod majke da pojedeš nešto na kašiku. Ali to je bilo dosta šugavo vrijeme, te devedesete kada su roditelji ostajali bez primanja, kada je sve otišlo prilično dođavola i onda se ispostavilo da sam ja najviše zarađivao. Bilo je to uvrnuto, nekako nije bilo prirodno da ja najviše zarađujem. Zaista sam puno radio, snimao sam neku seriju i to mi je donijelo novce koji su za to vrijeme bili potpuno nevjerovatni. Izdržavao sam čitavu porodicu. To nas je na neki način sve ostarilo, oštetilo i otelo nam neko divno vrijeme koje smo možda mogli mnogo ljepše da provedemo.
Koliko je akademija udarila taj neki kvalitetan temelj da na najbolji način izrazite sebe?
– To jeste jedno klasično obrazovanje u kome prolazite kroz istoriju svjetske drame, scenskog pokreta, psihologije glume itd, tako da u tom smislu dobijete šire obrazovanje. I lijepo je da se te četiri godine bavite isključivo radom na sebi, na svojim sposobnostima i da vježbate svoj budući posao. Ali, to je samo jedan dio priče, drugi dio je suočavanje sa realizmom i tu niko ne može da vas spremi, nema te akademije. Tu prosto morate da budete, iskustvo je ono jedino što kali čovjeka. Akademija je lijepa, ali to su neki laboratorijski uslovi, dok u životu nije tako. Reditelj nema ni minut za vas. Bukvalno odmah morate ući i precizno odigrati ono što se od vas traži. Imate pravo i da griješite, ali postoji taj drugi dio, koji je, rekao bih, surovo suočavanje s profesionalnim bavljenjem glumom.
Inače je ta Vaša generacija, da kažemo srednja generacija glumaca, izuzetno talentovana i uspješna.
– Mislim da smo uhvatili još nešto talasa od Jugoslavije pa se tada radilo, a kroz rad glumac sazri. Imate priliku da ga vidite u raznim ulogama, pa i u lošim i dobrim predstavama i filmovima, dok imam utisak da mlađe generacije nemaju tu privilegiju, snime jedan ili dva filma i to je to. Nažalost ne stižemo da ih odgajimo, a ima i mnogo akademija. Možete da studirate za novce gdje god hoćete, ali to ne garantuje da ćete biti glumac. Ranije je ta “trijaža” ko će da upiše glumu bila strožija, ali ni to nije bilo nužno. Recimo legendarni glumci Slavko Štimac i Milena Dravić nikada nisu bili na akademiji, što im nije smetalo da postanu ikone našeg filma.
Prošli ste sve medije. Koliko je u glumačkom sazrijevanju bilo značajno iskustvo u pozorištu, na filmu i televiziji?
– U tom smislu to bih više doživio kao privilegiju, zato što su to polja na kojima glumac može da djeluje. Pozorište ima svojih čari, veoma je zanimljivo i najčešće su literatura i pripreme dosta temeljne. Probe do detalja mogu da traju od tri mjeseca do šest mjeseci, dok za film priprema nije takva ali nekada morate mnogo brzo da se snalazite. Uslovi pod kojima snimamo su nekada teški. Najčešće je beskrajno vruće ili beskrajno hladno ili je dosadno duga noć. To se sve poslije naravno ne vidi. Dakle, to je druga vrsta koncentracije koju morate da imate da biste se bavili filmom. Film nas vodi na neka čudna mjesta, u čudne situacije, kao što i televizija ima svoje čari jer možete da otkrijete zaista zanimljive stvari. Počeo sam na radiju, tako da mogu da kažem da sam svugdje bar malo promolio nos.
Kada ste na sceni od kog dijela sebe nikada ne odustajete ma koji lik da igrate?
– Mislim da čovjek mora da odustane od sebe u nekom smislu, a opet ne možete da napravite neku transformaciju koja je neprirodna za gledanje ili za izvedbu. Znači, morate da idete malo od sebe. To je kao da iznajmite stan nekome, on je i dalje vaš, ali je sad neko drugi unutra. Tako ja to doživljavam. A s druge strane, mislim da čovjek ne može baš ni mnogo da pobjegne od sebe. Na akademiji sam bio veliki zaljubljenik i tragao sam za nekom transformacijom, dugo sam se trudio da to bude nešto sasvim drugačije, da me jedva prepoznaju. Čini mi se da je najljepši kompliment za jednog glumca kad kažu “nisam uopšte znao da si to ti, mislio sam da je to tamo neki lijevi čovjek”. I čini mi se da to i jeste gluma, ali ne može čovjek mnogo da pobjegne od sebe. Nekada je lijepo da se malo naslonite na sebe, na neku osobinu i da je možda samo malo ojačate, naznačite.
Profesija glumca je neizvjesna za mnoge glumce, egzistencijalno prije svega. Kako se nosite sa tim, da Vas izabere ili ne izabere režiser?
– Uzeo sam, na izvjestan način, stvari u svoje ruke. Nekoliko puta smo i kao glumci pravili neke zajedničke predstave, projekte i filmove. Iskreno, većina producenata su sada glumci, tako da prosto dođe čovjek u tu neku fazu kada shvati da mora malo da pogura stvar, da neće baš sad ići tako, ali to je neizvjesnost ovog posla. To je možda najljepši i najdosadniji dio, da nemate redovan izvor prihoda, života, nego je sve to u nekim stihijama, talasima, u nekim milionima.
Poznato je da ste jedan od najduhovitijih, najharizmatičnijih glumaca. Šta je još potrebno za stand up komičara?
– Potrebna je vaša želja da to radite. Druga stvar je da imate šlifa da to radite. Inače, ja sam po kafanama, slavama, liftovima, žurkama, autobusima, kombijima, brbljao do beskraja i onda mi se učinilo da je to neka moja priroda, da ima nečeg što me privlači tome, i mislim da je stand up mnogo lijepa forma za to. Ja volim da čujem nekog glumca kojeg sam negdje gledao, volim da vidim kako on privatno govori, šta on ima privatno da kaže. I mislim da to publika cijeni, voli i želi da čuje na neki način.
Kada ste na sceni, dogodi li Vam se da Vas publika ponese i kako tada reagujete?
– Kao profesionalni glumac trudim se da me ne nosi publika, nego da se zajedno “nosimo”. Ne valja da vas publika ponese, to može da bude opasno jer publika umije da bude jako surova i zaguljena, tako da je lijepo držati se nekog koncepta. Pogotovo u stand up komediji je lijepo zato što je strašno neposredan kontakt sa publikom, i ako se publika više smije na neki štos, onda i ja malo više nagazim na taj štos, ako se smije malo manje, onda ja idem dalje. Tako da je to više u nekom smislu osluškivanje nego vođenje jedni drugih, prosto se trudim da publici sa radošću ispričam sve priče koje sam spremio.
Koliko privatnog unosite u stand up komediju?
– Pa, sve je privatno. Sve što pričam je privatno, sve to mi se dogodilo. Neki aspekt koji sam pokušao da nađem je da to što se meni dogodilo nije ništa specijalno. Nisam ja živio na Marsu, živio sam u Jugoslaviji gdje je živjela većina ljudi koji će doći da odgledaju ovu stand up komediju. Ima tu, naravno, raznih varijanti, sve do nekih srbija i crnija gora i ostalih čuda, gdje smo se još više usitinili… Ali, to su sve slični životi. Mi smo svi imali opšte-tehničko obrazovanje, sociologiju, odbranu i zaštitu. Tako da je to neka moja veza sa publikom koju pokušavam da ostvarim.
Koliko nam je danas humor neophodan a smijeh blagorodan?
– To nije pitanje samo današnjih dana, to je pitanje svih pitanja, kako kažu stari stoici – ne utiču događaji na nas, nego naš odnos prema tim događajima. Puno je stvari koje su na mene uticale, život se sam po sebi ubrzao, stvari su se ubrzale, malo je sve otišlo u nekom drugom pravcu. Kad sam bio mali, imali ste vijesti dva puta dnevno i dosta, a sada vijesti imamo 24 sata. Bezbroj informacija i bezbroj vijesti. Zato mislim da je humor jedan od načina da se izborimo sa mukama i nedaćama ovoga svijeta, i pogotovo da se izborimo sa nekim našim sjećanjima, bolovima, traumama. I kada ih savladate, kada se našalite na taj račun, čini mi se da ste tu muku i te traume savladali. Trudim se da savladavam život na taj način.
Budući da igrate od malih nogu, postoji li neka uloga koju ste priželjkivali a do danas je niste dobili?
– Digao sam ruke od takvih stvari. Ako to stalno radiš, ako hraniš nešto što bi jako volio a to nikako da dođe, onda stalno sebe dovodiš u poziciju da si svaki dan skrajnut i da ti nešto manjka. Čovjek treba da postavi mind set, da se postavi tako da je sve što radi upravo ono što je htio da radi. Ima naravno uloga koje su interesantne i koje bih volio da igram, ali moje glumačko iskustvo je takvo da ne radim tako da zamišljam šta bih volio da igram, već uloge same dođu i odu. Ako baš nađem neki komad koji mi se dopada, u kome postoji uloga koja mi se dopada, onda ću ja biti producent pa ću to i raditi. To tako treba rješavati.
Odlazite li na kastinge?
– Idem, bogami. Mislim da sam jedan od rijetkih koji u ovim godinama odlazi na kastinge. Napolju je to normalna stvar. Naprimjer, smiješno je kad prave kasting za studenski film, to je neumjesno, ali ako je neki ozbiljniji projekat, nije loše da odete i vidite da li se razumijete s rediteljem, da li vam odgovaraju partneri, da li ste u paru s tim partnerom i da li to skupa nekako liježe. Naravno, ako produkcija i reditelj to naprave umjesno, prijatno i da to zapravo bude kreativni dio procesa, a ne neka frustracija gdje treba da fascinirate neki tamo žiri. Ali to je posao glumca. Sad već imam samopouzdanja i znam da sam dobar glumac, ali kad dođete na kasting vi ste na nuli. Pogotovu u inostranstvu, jer oni pojma nemaju ko sam. Ja sam samo jedan od ljudi koji je ušao u tu sobu, i onda šta ti bog da i sreća junačka. Zavisi koliko si spreman, koliko umiješ, koliko si vješt i tako dalje. Ono gdje mislim da sam u prednosti je moje iskustvo. Onda kažu “kako ste vi iz Srbije kul”, a oni nemaju pojma da je to samo maska (smijeh).
Ostvarili ste bezbroj odličnih uloga u domaćim filmovima, a kakvo iskustvo nosite iz filma Anđeline Džoli U zemlji krvi i meda koji je podigao buru?
– To je bio lijep pokušaj. Imali su želju da mi i kolege iz Sarajeva radimo zajedno na jednoj temi, na jednom filmu, koji je potresan i osjetljiv i za nas i za njih, a pogotovo za njih. Nažalost, to se izjalovilo i ispalo je vrlo trapavo i sa naše i sa njihove strane. Grupa nas glumaca, iz Srbije i kolega iz Bosne, taj film smo zajedno snimali u Budimpešti. Mi koji smo učestvovali u tom filmu, u Beogradu smo prošli golgotu, i dan-danas prolazim neku vrstu linča zbog toga, iako mi je i danas prilično nejasno zašto. Ali dobro, to je tako. U Bosni su se stvari malo smirile, ali u stvari, sve to govori o tome da je tema rata još uvijek kod nas trauma o kojoj ne smijemo ni da razgovaramo. Definicija traume je da je to nešto o čemu ne smijete ni da govorite. Pa ako ne smijemo ni da govorimo o ratu, pa makar pogrešno, makar se vama i ne dopadala nečija interpretacija toga… Uostalom, to nije dokumentarni film, niti naučno-istorijski, on je fikcija. Fikcija koja je nastala iz istinitog događaja kome su prisustvovali neki ljudi.
Danas su film, spoznaja umjetnosti, kulture i obrazovanja daleko iza politike, moći, novca, popularnosti. Da li je moguće vratiti prave vrijednosti?
– Mislim da vrijednosti nisu otišle, one su tu, postoje. Najveći naši zlikovci znaju da su zlikovci, znaju da se bave kriminalnom radnjom. Jedino što to predugo traje i što su oni naviknuti da otimaju i da je država njihovo privatno vlasništvo, da su naši zajednički, državni resursi, njihovi privatni resursi i, što reče onaj stari aforizam – dugovi su naši, a prihod je moj, tako se oni ponašaju. A kad je to dozvoljeno, ljudi reaguju tako što se prilagođavaju, i to je ono što je u toj priči potresno. Prave vrijednosti su vrijednosti i nikako ne mogu da nestanu. Poštenje, ljubav, samilost, pravda, solidarnost, sve su to stvari koje su duboko u čovjeku. Ali, evo, na primjer, generacije su se borile da dobijemo pravo glasa i sad dvije trećine neće da izađe na glasanje.
Porodičan ste čovjek. Djeca su danas izložena različitim sadržajima, pritiscima. Šta u vaspitnom smislu želite da ostavite svojoj djeci?
– Ne mogu da kažem da imam neki baš čvrst plan. Djeca su zapravo vrlo jednostavna i rade ono što vide od vas. Ono što vide svojim očima je ono što im se urezuje. Vi možete da pričate da se noge ne smiju držati na stolu, da se ne jede pred televizorom, ali ako vi to radite i djeca će to da rade. Dakle, vaspitavajući djecu mi vaspitavamo i sebe. Ako nešto smatraš vrijednošću, onda zaista moraš da stojiš iza toga.
Kolika su Vaša djeca?
– Već su veliki. Ćerka Nađa ima 14, a sin Đorđe 9 godina.
I šta ste naučili od svoje djece?
– Naučio sam da ne jedem pred televizorom, da ne držim noge na stolu, da ne bacam đubre po ulici, da ne psujem u saobraćaju (smijeh).
Na čemu trenutno radite i kakvi su Vam planovi?
– Radim stand up komediju, imam ponude za neka dva filma pa ćemo vidjeti kako će to da se razvija. I planiram da idem na more.
GRACIJA 132/25.maj 2018.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto
