NIKOLA RISTANOVSKI: Ne valja puno vremena trošiti samo na sebe

“Kad čovjek odigra Raskoljnikova, Leona, Ahmeda Nurudina, Stavrogina, on prođe kroz određene stvari, to postane njegov lijek, važan dio života”, riječi su sjajnog makedonskog glumca koji u crnogorskom filmu Igla ispod praga igra glavnu ulogu, popa Petra

Razgovarala Živana Jovančić
Foto Amer Beganović/Spektroom

Danas najpoznatiji i najzaposleniji makedonski glumac u regiji, Nikola Ristanovski (47), prvak je drame Makedonskog narodnog teatra u Skoplju, u kojem je nanizao većinu svojih hvale vrijednih uloga. Često igra u beogradskim pozorištima, ostvaruje velike uloge poput Ahmeda Nurudina u predstavi Derviš i smrt, reditelja Egona Savina, za koju je dobio i nagradu Sterijinog pozorja. Ristanovski je poznat i po filmovima, snimljenim u regiji, dok je Igla ispod praga, najnovija filmska uloga makedonskog glumca, ostvarena u debitantskom ostvarenju crnogorskog reditelja Ivana Marinovića. U filmu tumači glavni lik, popa Petra – netipičnog za naše viđenje sveštenog lica, duhovito ironičnog, tolerantnog i čini se ne posebno privrženog vjeri, a pored svega i opterećenog privatnim problemima.

Da li je uloga sveštenog lica zahtijevala drugačije pripreme, u odnosu na Vaše dosadašnje role?
– Dok sam radio Derviš i smrt, trebalo mi je 6-8 mjeseci da se bavim Mešom Selimovićem, mevlevijama, obredima, filozofijom, svim knjigama koje gravitiraju oko toga, senzibilitetom, jezikom… Moj pristup je uvijek isti, ali kod likova koji su specifični potrebno je još nešto više. Recimo, kad se igra pop, onda svi znaju kako treba da izgleda pop, treba zadovoljiti klišeizirane situacije, a tek onda tražiti posebnosti. Pop kojeg igram nije toliko specifičan, možda se razlikuje po tome što previša obmišlja, analizira, ima više dilema i bori se. Što god da se igra, na kraju se svodi na čovjeka.
Izjavili ste da ste ulogu prihvatili jer ste prepoznali sebe u glavnom liku. Da li znate da insistirate na nekim stvarima, kao pop Petar?
– Apsolutno! Nakon ovoga filma, radim u Čehovljevoj predstavi Ivanov i intrigira me izazov i zahtjevnost svega toga, jer mene zanimaju crno-bijele stvari.
Zašto – kad život ima bezbroj iznijansiranih stavova?
– Svaki pokušaj velike teze ili velikog stava je u funadamentu pogrešan. Zato se meni dopadaju likovi koji imaju traume, velike dileme, koji ispaštaju zbog toga, jer to na neki način otvara unutarnji svijet koji je, možda, svima nama najvažniji.
Zbog čega ste Vi ispaštali, patili?
– Trudim se da u ovom poslu zadržim radost i smisao da ne bih ispaštao. Osim ove profesije, koja je na neki način insistiranje da se prođe kroz nešto, svi mi imamo svoje strahove i patnje. Ali kad čovjek odigra Raskoljnikova, Leona, Ahmeda Nurudina, Stavrogina, on prođe kroz određene stvari, to postane njegov lijek, važan dio života.
Radite u regiji, često ste na relaciji Skoplje-Beograd, gdje Vas vole, cijene i pozivaju…
– Imam zajedničke priče sa nekim ljudima, uvijek volim da se nađem tamo gdje imam nekoga da se ispričamo. Meni je geografija zanemarljiva stvar. Sasvim je normalno da kreativni ljudi cirkulišu, barem na prostorima u kojima mogu da razumiju svoje viceve ili da podijele svoje tuge.
Odražava li se Vaše odsustvo na kuću i porodicu?
– Nije to tako puno. Ključ je u balansu. Ne odsustvujem toliko često koliko to na prvi pogled izgleda. Porodica ipak ima 51 odsto akcija u mom životu.
Zašto nikad nismo mogli pročitati ništa o Vašoj prodici?
– To znači da me niko nije pitao. Nije to moj koncept nego nekog drugog. Vjerovatno se ljudima čini, a meni isto, da je to normalna porodična situacija i da tu nema šta da se priča. Vi ste pitali pa ću vam reći: moja supruga zove se Emilija, profesorica je muzike, zajedno smo u poslu. A kakav sam suprug, to vam može ona reći. Imamo dvoje djece, kćerka Mila (16) ide u gimnaziju, a kćerka Hana ima dvije godine.
Šta potencirate u odgoju kćerki?
– Imam tezu da niko ne može biti savršen roditelj, ali se trudim da primjenjujem visoke kriterijume i u tim okolnostima. Naravno, nisam dogmatičan roditelj, najviše me interesuje, što se tiče vaspitanja, sposobnost razmišljanja i sposobnost odbacivanja dogmi. I naravno, obrazovanje, a u jednom trenutku njihovog života sposobnost i samostalnost. To znači da ću kćerkama apsolutno prepustiti izbor životnog poziva. Kad stvore svoju želju, u tome neće postojati ništa osim razgovora i moje podrške. Najvažnije je da djeca vole sama sebe, da poštuju sebe, da vrlo brzo shvate mehanizme življenja i da se osposobe za život.
Imate li vremena za sebe, za svoj mir, hobi, odmor ?
– Ništa specijalno. Volim milion malih stvari koje vole svi ljudi, od toga da popijem kafu, da prošetam, da odem na odmore, da pročitam neku knjigu do najelementarnijih poslova u kući, koji su za mene, recimo, joga.
Šta to sve radite u kući?
– Sve što treba. Kuvam, perem posuđe, radim sve rutinski. Kuvam godinama, ne radim to da bih oduševio sebe ili druge nego iz zadovoljstva, potrebe. To me čini sretnim. Kućni poslovi me odmaraju. Dosta brzo sam shvatio da ne treba sebe previše ozbiljno shvatati kao, nazovimo to, velikim umjetnikom ili nekim jako važnim čovjekom, jer to mu pruža mogućnost da odživi puno nijansi u životu. Smatrati da imaš neku predodređenost i da vrlo ozbiljno gledaš na sebe je besmisleno, smiješno, dosadno.
Makedonac ste a rođeni ste u Ostravi, u Češkoj. Kako se to desilo?
– Ranije sam mislio da je to lična istorija, ali to je sudbina puno ljudi na ovim prostorima. Radi se o vrlo poznatoj stvari: za vrijeme građanskog rata u Grčkoj, koji se odražavao i na Makedoniju, moji roditelji su deportovani i tako su nekim izbjegličkim putevima završili u Češkoj, gdje sam rođen u Ostravi. To je fenomen ovih prostora koji nikako da se završi.
Šta Vam se urezalo u sjećanje iz tog doba?
– Odrastao sam u Češkoj do desete godine, a od tada živim u Makedoniji. Govorim češki jezik najbolje od svih koje znam, jer je prvi koji sam učio, taj jezik je najviše moj. Veoma lijepo djetinjstvo je prva asocijacija na to vrijeme. Sjećam se, ali to nije vezano samo za geografiju, da sam vrlo rano počeo čitati. U Češkoj je to bio jako dobar metod da se djeci vrlo brzo nametne navika čitanja, kao stvaranje svog kosmosa. Te knjige koje sam čitao nisu imale velike teme, ali sam imao potrebu da s njima živim, da učestvujem u pričama iz tih knjiga. To su bile noći i noći ne spavanja i, vjerovatno, da to ima sada veze s mojim poslom.
A šta je danas za Vas najveći izazov?
– Živjeti život ne s puno kompromisa, živjeti s velikom tolerancijom prema drugima, sačuvati mir i produžiti pričati priče za koje duboko osjećaš da imaju veze i sa drugima. Rijetko pominjem stvari za koje mislim da se podrazumijevaju, a to su porodica, zdravlje, sreća, mir, jer svi to sebi želimo za velike praznike, a to se i sada, dok me pitate, podrazumijeva.
Sa ovim iskustvom, šta Vam znači slava profesije, kako se nosite sa sujetom…?
– Sve je sujeta. A ovo drugo ne razumijem, jer nikad nisam shvatio šta je to. Ne volim da se slikam ni za ličnu kartu. Naravno, niko do kraja nije izliječio svoju sujetu, ali treba se, u principu, boriti protiv nje, jer je kontraproduktivna. Ne valja puno vremena trošiti samo na sebe.

Gracija br. 88, 16.09.2016.

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...