Nikola Vukčević: Vinograd i film traže cijelog čovjeka

Uz brojne profesionalne obaveze, poznati crnogorski reditelj ozbiljno se posvetio vinogradarstvu, a kako se snalazi vidjeće, kaže, kada sa najmilijima proba vino koje već par godina odležava i čeka svoj trenutak zrelosti

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković

Teško je nabrojati šta je sve poznati crnogorski reditelj Nikola Vukčević uspio da uradi na profesionalnom planu tokom prošle i ove godine. Osim redovnih obaveza na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje radi kao profesor režije, Vukčević je režirao spektakularnu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara malih zemalja Evrope, do sada najvećeg sportskog događaja u Crnoj Gori, postao delegat u ime Crne Gore u Skupštini najvažnijeg Evropskog udruženje filmskih reditelja (FERA), a intenzivno se priprema za nastavak snimanja filma po čuvenoj legendi o Nuru Doki, Albancu iz Crne Gore koji je žrtvovao svoje da bi spasao pravoslavno dijete.
I pored brojnih obaveza, Vukčević nije odustao od porodične tradicije bavljenja vinogradarstvom. Kaže da ga to ispunjava i da je vinova loza posebna biljka o kojoj i dalje uči, jer, ističe, vinograd i vino traže cijelog čovjeka. Pomoć ima od supruge Dragane, majke Bobe, sestre Olje, ali i niza prijatelja koji mu pomažu djelom i savjetom.

Kada ste i zbog čega osjetili želju da se bavite vinogradarstvom? Je li u pitanju bio hobi koji je prerastao u ozbiljniji odnos prema tom poslu ili…?
– Isprva, moja namjera u vinogradu bila je da, nakon smrti oca Iva, kome je taj vinograd bio posebna strast, ne dozvolim da njegov trud propadne. Postepeno, stvorio se poseban odnos i to me ispunjava.
Je li to težak posao i od koga ste učili?
– Bez sumnje, u pitanju je veoma zahtjevan posao, ali i veoma zanimljiv. Tokom rada naučio sam koliko je vinova loza posebna biljka, sa sopstvenim karakterom, na granici fascinantnog, te da kvalitetno vino zaista nastaje u vinogradu. Od januara do septembra teče posao, jednom do dva puta nedjeljno, u vinogradu. Na drugoj strani, posao oko vina traje čitavu godinu. Dakle, uz sve moje profesionalne obaveze, kako reditelja, tako i na fakultetu, učim u letu, sa puno dragih ljudi oko mene i to me zaista ispunjava.
Kako se reditelj snalazi u svijetu vina i da li ćete možda spojiti te dvije strasti?
– Ja sam je već spojio, a kako se snalazim vidjećemo kad probamo vino, koje već par godina odležava i čeka svoj trenutak zrelosti.

“U pitanju je veoma zahtjevan posao, ali i veoma zanimljiv. Tokom rada naučio sam koliko je vinova loza posebna biljka, sa sopstvenim karakterom, na granici fascinantnog, te da kvalitetno vino zaista nastaje u vinogradu”

Koliko je porodica uključena u posao?
– Punu pomoć imam od supruge Dragane, majke Bobe, odnedavno i od sestre Olje, rođaka Vida i Milijane, ali i niza prijatelja koji mi pomažu djelom i savjetom: prije svega od Bojana Vujoševića, ali i puno mojih i očevih prijatelja. Sjajne veze se javljaju među ljudima kroz ovu priču, jer vinograd i vino traže cijelog čovjeka. A supruga Dragana je glavni vozač, kako mene tako i čitave naše radne snage, s obzirom na to da ja i dalje nemam vozačku dozvolu. Da nije nje i majke Bobe, teško da bih izgurao sve berbe koje su iza nas.

“Naše vino odležava u lijepim uslovima, družim se sa nekim vrijednim ljudima kojima je to posao, učim od njih i cilj mi je da napravimo dobro vino”

Da li planirate da se ozbiljnije posvetite vinogradarstvu i proširite posao?
– Dosta ljudi me to pita. Trenutno imamo dva vinograda, jedan od oca i drugi od djeda. Njima su to bile velike ljubavi i, iako je čitav posao održavanja vinograda i vina veoma skup, još nijesmo ušli u pitanja komercijalizacije. Za sada učim, naše vino odležava u lijepim uslovima, družim se sa nekim vrijednim ljudima kojima je to posao, učim od njih i cilj mi je da napravimo dobro vino.
Režirali ste spektakularnu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara malih zemalja Evrope, što je do sada najveći sportski događaj u Crnoj Gori. S obzirom na sadržaj i broj učesnika, ali i složen koncept programa otvaranja, koliko je bilo zahtjevno i koliko su trajale pripreme?
– Definitivno je u pitanju nešto po čemu ću u autorskom smislu pamtiti 2019. godinu, i po rezultatu, i po obimu posla. Bio je to multimedijalni projekat svečane olimpijske ceremonije, u kome je učestvovalo oko 400 izvođača i oko 200 ljudi u tehnici. Spojili smo scensku radnju, video i 3D mapping, te pod zvaničnim sloganom How big we are (Koliko smo veliki) ispričali priču o 2.000 godina Balkana i Crne Gore u dva i po sata programa, kako i doliči ovakvim ceremonijama. Sveukupno dvadesetak slika koje pokazuju snagu pojedinca. U ovom projektu sam sa saradnicima bio duže od godinu, a od toga šest mjeseci u neposrednim pripremama. Na kraju nam se pridružio i zvanični protokol Olimpijskog komiteta, da bi sve bilo kako treba. Posljednja dva dana padala je takva kiša da nijesmo imali generalne probe. Na dan izvođenja, svega par minuta nakon 21 čas (kada je ceremonija trebalo da počne) kiša je stala. Duboko smo udahnuli, izašli na scenu i odradili svoje, sa zadovoljstvom i energijom. Rezultatom smo više nego zadovoljni i sa srećom pratimo lijepe impresije sa svih strana svijeta. Sa moje strane, želim da čestitam na ljudskoj hrabrosti ekipi iz Crnogorskog olimpijskog komiteta, prije svega Dušanu Simonoviću i Igoru Vušuroviću, koji su nas pozvali da kreiramo ovaj projekat, ukazali nam povjerenje i dali autorsku slobodu da u datim okolnostima napravimo što je do nas. Od moje ekipe, koja je brojala oko 400 ljudi, moram da istaknem producente Milorada Radenovića i Jelenu Filipović, kao i koreografkinju Viktoriju Strugar, bez kojih ovaj projekat ne bi izgledao na ovaj način.

Prošle godine ste počeli snimanje filma po čuvenoj legendi o Nuru Doki, Albancu iz Crne Gore koji je žrtvovao svoje, da bi spasao pravoslavno dijete koje mu je ušlo u kuću, tražeći spas od progonitelja. Da li će to biti klasična priča o dobrim ljudima u vremenu zla, ili gledaoci mogu da očekuju nešto više, drugačije?
– U pitanju je film o cijeni časti, bez obzira na vjeru i naciju. Već smo snimili oko 30%, nastavljamo u januaru i očekujem da bude gotovo do kraja proljeća 2020. Još nemamo obezbijeđen čitav budžet, snimamo etapno, uz etapnu podršku Ministarstva kulture, Filmskog centra Crne Gore, CEKUM-a, grada Bara, niza nekih sjajnih ljudi, kao i Filmskog centra Srbije i našeg beogradskog partnera, Cinnamon films. U pitanju je film čija se radnja dešava u Drugom svjetskom ratu, jedan stari mit o čojstvu i žrtvovanju, po priči Obraz, akademika Zuvdije Hodžića. Jednog jutra, kojim film i počinje, muslimanska paravojska iz vremena Drugog svjetskog rata preći će rijeku, sa namjerom da etnički očisti drugi dio sela: ubijanjem, progonom, paljenjem kuća. Prilikom pokolja, jedno pravoslavno dijete, pokušavajući da se spasi, nalazi utočište na drugoj strani sela, na drugoj obali rijeke, u kući Nura, Albanca, jednog od junaka ovog filma. Glavno pitanje kojim se bavi ovaj film je kako će Nur postupiti prema djetetu: predaja djeteta znači i djetetovu smrt, ali i kaljanje časti kuće. Istovremeno, ukoliko ne preda dijete to će značiti rizikovanje smrti njegove porodice. Postupiti časno, pa čak i po cijenu života, primjer je kojim traga naš film, dok podsjeća na zaboravljene vrijednosti onog najdubljeg ljudskog osjećanja – dostojanstva i časti, u trenutku kada ne samo na Balkanu, već i globalno, više nijesmo sigurni u pojmove vrline i bezbjednosti, sa kojima smo vaspitavani. Vjerujući da nam je na Balkanu danas i te kako potrebna ova priča, koja prevazilazi vjerske i nacionalne podjele, okupio sam ekipu umjetnika i prijatelja od Ljubljane do Amsterdama, Beograda, Podgorice, Prištine, Skoplja. Govorimo na nekoliko jezika, s uzajamnim poštovanjem, uvjereni da nam je ovaj film jako potreban.
Prošle godine Crna Gora je primljena u najvažnije Evropsko udruženje filmskih reditelja (FERA), a Vi postali delegat njihove Skupštine u ime naše države i Udruženja filmskih producenata i reditelja Crne Gore. Šta to znači za jednu malu kinematografiju kao što je crnogorska?
– Samo prošle godine, aktivnošću FERA u Evropskom parlamentu je usvojen niz amandmana po pitanju rediteljske struke. Za nas u Crnoj Gori učlanjenje u ovu reprezentativnu evropsku federaciju predstavlja priznanje svega onoga što smo i kao udruženje i kao pojedinačni članovi uradili u prethodnom periodu, ali je to i važna prilika za razvoj i dalju profesionalizaciju naših rediteljskih i produkcijskih pitanja u budućnosti.
Već deset godina predajete filmsku režiju na FDU na Cetinju. O uspjesima Vaših studenata dovoljno govori to što su njihova ostvarenja prikazivana na najvećim svjetskim filmskim festivalima, a film jednog od njih bio je i kandidat za Oskara. Kako, u najkraćem, glasi poruka koju prenosite svojim studentima, šta je presudno za njihove uspjehe?
– Od 2002. sam u nastavnom procesu na FDU Cetinje, isprva kao asistent kolegi Branku Baletiću na glavnom predmetu filmska režija. Od 2009. godine, kako se to kaže, samostalno izvodim nastavu na istom predmetu, u zvanju profesora. Drago mi je da je primjetno da se nešto značajno po tom pitanju dešava na Cetinju. Imao sam i lijepu priliku da masterclassove po ovom pitanju držim u Dubrovniku, Parizu, Izmiru, Mostaru, Tirani, a ovih dana sam dobio sličan poziv iz Kine. Od mojih profesora sam naučio da je profesura prilika da se uči od studenata, i čini me ispunjenim privilegija da rastemo zajedno.

Gracija br. 168, 11.10.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...